Dva pustolova, producent Boris Veličan i glumac Dušan Bućan putuju u Ameriku, o čemu će izvještavati na internetskom portalu Story.hr pod pokroviteljstvom kompanije MasterCard

Kada su se Boris Veličan i Dušan Bućan upoznali na Akademiji dramske umjetnosti, brzo su spoznali da su obojica neumorni avanturisti. Rado se i često prisjećaju svih zajedničkih putovanja, među kojima ističu ono od Zagreba prema Sahari na koje su se zaputili pješice, baš kao i prošlogodišnju avanturu, kad su uživali u čarima hladne Aljaske.



Za nekoliko dana neustrašivi dvojac putuje u Ameriku kod Indijanaca Navaho, na područje država Arizona, New Mexico, Utah i Colorado, gdje se prostire njihov rezervat.



Ondje će se zadržati mjesec i pol dana, a svoje će impresije neustrašivi putopisci od 8. kolovoza do 15. rujna dijeliti s čitateljima portala Story.hr pod pokroviteljstvom kompanije MasterCard.





Story: Imate li kondicijske pripreme prije putovanja na koja idete pješice?
To je najbolji način da osjetite neku zemlju. Katkad je naporno, ali nema toga što dobra masaža ne može zaliječiti. Fizički se pripremam od djetinjstva jer uvijek nešto treniram.



Story: Kako idete na putovanje u Ameriku?
Premda obožavamo pješačiti, ovaj ćemo put Dušan i ja unajmiti harley-davidsone i sa stilom obilaziti rezervat Indijanaca.



Story: Jeste li se na putovanjima ikad našli u situaciji da vam je život bio ugrožen?
Ako mislite jesam li ikad stajao pred puškom ili pištoljem – jesam. Bilo je to na granici Pakistana i Afganistana 2008., potom na krajnjem istoku Rusije u Habarovsku 2002. i vrhunac poziva na nebo 2008. godine u Islamabadu u Pakistanu, kada je 300 metara od mene jedan čovjek čudnih uvjerenja raznio sebe ispred danske ambasade i ubio osmero ljudi. Ipak, kad uzmem u obzir koliko dugo putujem, i po kakvim mjestima, super sam prošao.



Story:Jednom ste izjavili kako niste sigurni je li vam veći problem izdržati fizičke napore na putovanju ili biti sam sa sobom? Je li se što promijenilo?
Bio bih spreman potpisati još tisuću kilometara i pješačenja kad bih mogao isključiti mozak na barem pet sati dnevno. Psihički je mnogo teže izdržati put nego fizički. Mozak radi, odvija se unutarnji monolog, a zbog sporosti putovanja, nema dovoljno dijaloga s ljudima. Čak sam personificirao nebo i zemlju da se imam s kime svađati. Na drugom pješačenju suputnici su mi bili alter ego koji sam kreirao i moja sjena. Inače bih prolupao.



Story: Znači li to da vam samoća godi ili…?
Volim biti sam, ali nisam vuk samotnjak. Društven sam, ali volim i kad se mogu odmaknuti od društva i biti sam. Između krajnosti, što bi Štulić rekao, nalazi se moja duša.



Story: Koje vam misli najčešće prolaze glavom dok ste na putovanju?
Prokletstvo putnika, kako je to rekao Mirko Seljan, Karlovčanin i jedan od naših najvećih putopisaca, krije se u tome što kod kuće čezne za dalekim krajevima, a kad dođe tamo, nakon nekog vremena čezne za domom. Zapravo, duboko vjerujem da putnik nikad nije doma.



Nastavak intervjua koji je vodila Jadranka Tomić pročitajte na portaluStory.hr



Foto: Eduard Džoni i Thinkstock