Rođenje jest početak života, početak roditeljstva, početak obitelji. To je prvi kontakt između roditelja i djeteta. Kada je riječ o prvom porođaju, kao i drugim velikim događajima koje prolazimo prvi put, npr. odlasku na fakultet ili vjenčanju, jedino što unaprijed možemo jest idealizirati događaj, sanjati o njemu ili ga se pak plašiti. Tako to čine djeca iz svoje nevine pozicije.

Kada žena koja je prvi put u drugom stanju otvori srce – sa svim svojim strahovima, ali i snovima i nadama – nekom iskusnijem, često nailazi na dvije vrste odgovora. Jedni podržavaju njenu nevinost i naivnost u slatkim sanjarenjima: “Ništa ne brini, sve će biti u redu, samo pozitivno razmišljaj! Kako su rodile sve, tako ćeš i ti.” Drugi je, pak, žele prizemljiti, otrijezniti njenu zanesenost na način da je suoče sa “surovom stvarnošću”. Ni sladunjava podrška ni oštra upozorenja zapravo ne pripremaju ženu na ono što je pred njom, na trenutak u kojem će postati majka i u kojem će joj se cijeli svijet okrenuti naglavce.

Sazrijevanje Majke

Kao što sjemenka nosi puni potencijal da izraste u biljku ali to neće moći učiniti ako je ne budemo njegovali i ako sama ne bude uzimala vodu i sunce iz okoline, tako i činjenica da je žena trudna ne znači da će se automatski aktivirati svi njeni majčinski instinkti i duboko ukorijenjen glas Majke. Zapravo, kako raste beba u trbuhu, tako raste i beba-mama, sazrijeva Majka u njoj. Beba u trbuhu ne raste sama od sebe, ona ovisi o tome da se mama kvalitetno hrani. Jednako je tako dobro da buduća majka njeguje malu mamu u sebi, priprema se za porođaj i ono što slijedi, tako da u izazovnim trenucima na porođaju, kad bude najuplašenija, ne napusti samu sebe. Nerado dajem savjete, ali ako ima jedna stvar koju bih sugerirala budućim mamama, to je sljedeće: ne napuštajte same sebe na porođaju! Možete imati peh, suprug može imati gripu na dan porođaja, vaš omiljeni liječnik možda nije u smjeni, vaše tijelo možda ne reagira kako ste očekivali, svi vas mogu “napustiti”, ali baš zato ne napuštajte same sebe u porođaju nikada. Dulje bi trajalo da opišem kako to učiniti, ali i samo se sjetiti toga može mnogo značiti. Nitko drugi osim vas ne može roditi to dijete, i na porođajima često vidim “klik” koji se dogodi kad žena toga postane istinski svjesna. Kao da se otvori novi svijet, sve krene lakše.

Mora li boljeti?

Prirodno je željeti ugodu i izbjegavati bol. Izbjegavati ili olakšati bol ključno je za preživljavanje u životno opasnim situacijama. No ako je porođaj normalan, ne treba ga popravljati i bol je tu zdrava senzacija koja nam daje na znanje da beba dolazi, dapače pomaže majci da osjeti koji su položaji za nju najpovoljniji i slično. Pa ipak se gotovo sve žene prije porođaja pitaju koliko porođaj zapravo boli. Hoću li moći? Hoću li izdržati? Što ako bude previše boljelo?

Umjerena je zabrinutost poželjna

Pretjerana zabrinutost nikako nije dobra, no pokazalo se da žene koje su umjereno zabrinute zapravo odlično prođu na porođaju. Objašnjenje je vrlo jednostavno: zabrinutost aktivira naše unutarnje i vanjske resurse, motivira nas da naučimo stvari korisne za porođaj poput vježbi disanja, opuštanja, zdrave prehrane, održavanja fizičke kondicije, raznih vizualizacija, a sve da bismo se u ključnom trenutku mogle prepustiti nečemu što je veće od nas. I zato, u kontekstu porođaja i trudova, hrabrost nije odsustvo straha, nego odvažnost da se dođe u kontakt s najranjivijim i najmoćnijim dijelom sebe u istom trenutku. Za to je potrebna znatiželja. Ta vrsta hrabrosti znači želju i volju da se i uz strah s potpunom predanošću ide dalje ususret svom djetetu. Trud po trud.

Napisala:Hana Francetić Brčić, dipl. sociologinja, certificirana Birthing from within mentorica i doula, Gestalt psihoterapeut, te majka četvero djece

http://www.mamekodhane.com/

Foto: Profimedia