Intervju sa Žarkom Alfirevićem, prof. dr., predstojnikom Klinike za ginekologiju i porodništvo Sveučilišta u Liverpoolu

"Na početku svoje karijere, kao svaki mladi i poletni liječnik, ja sam želio što prije postati slika i prilika svojih profesora i starijih kolega - apsolutni autoritet, nepogrešiv, s odgovorom na svako pitanje i rješenje za svaki klinički problem, doktor u bijelom kojega pacijenti i medicinske sestre slušaju s divljenjem i strahopoštovanjem", kaže dr. Alfirević, ali 25 godina kasnije s ponosom priznaje da je doktor koji često kaže “ne znam” i otvoreno priznaje kada pogriješi, te da su ga njegovi pacijenti, medicinske sestre i babice naučili jednako kao i knjige i njegovi kolege, a možda i više.



Štoviše, s velikim osjećajem odgovornosti uči svoje studente da bježe glavom bez obzira od liječnika i profesora koji znaju sve i ne pristaju reći “ne znam”. Nema sumnje da bi zbog nekih medicinskih postupaka koji su se rutinski koristili prije 20 godina danas liječnici završili na sudu pa se prisjeća kako su trudnice s teškom komplikacijom trudnoće - eklampsijom - pokušavali liječiti teškim sedativima, u zamračenim sobama, zavezanog jezika da se ne uguše.



To je bolje i ne spominjati, dodaje, ali ne sumnja da će za dvadesetak godina neki novi klinci čitati kako se liječilo 2010. godine i vrtjeti glavom u nevjerici. Ovaj radikalni pogled nije se dogodio preko noći, nego je posljedica dugogodišnjeg rada u Cochrane kolaboraciji, volonterskoj udruzi medicinara, znanstvenika i pacijenata iz cijelog svijeta koji su si dali za zadaću da sistematski obrađuju nova znanja, povezuju ih sa “starim” i pokušaju ponuditi objektivnu procjenu o korisnim i beskorisnim lijekovima, kirurškim zahvatima, alternativnoj medicini...



"Medicinsko znanje, pa i svako drugo, često uspoređujem s hranom. Bez njih ne možemo, ali kad zastare i prođe im rok trajanja, i od hrane i od medicine lako se može umrijeti" - uvjeren je naš sugovornik, kojega je posebno dojmilo kada je radom u Cochrane kolaboraciji spoznao da je kao student medicine slušao apsolutne istine za koje je već onda postojalo znanje da su krive.



Klistir napušten na Zapadu


"Još gore se osjećam kad znam da postoji znanje o lijekovima i postupcima koji spašavaju živote, a mi ih ne primjenjujemo. U mojoj struci takav je primjer nekoliko injekcija kortikosteroida koji se trebaju dati majci neposredno prije prijevremenog porođaja. Taj lijek osnažuje pluća i štiti mozak tih malih beba i često spašava živote."



Znanje o tome postojalo je još osamdesetih - otkriva nam i dodaje da je trebalo dobrih deset godina da se takvo liječenje prihvati kao rutina. Otkrio nam je i dramatičnu razliku u praćenju trudnoće i obavljanju porođaja kod nas i u Velikoj Britaniji. Svi znamo da se ženama u Hrvatskoj, ali i u nekim drugim susjednim zemljama, rutinski, bez izuzetka, prilikom porođaja daje klistir, vrši epiziotomija... iako je takva rutina odavno napuštena u razvijenom svijetu.



"Često pitam svoje prijatelje u Hrvatskoj je li istina da svaka zdrava trudnica mora imati po desetak vaginalnih pregleda tijekom trudnoće, klistir i brijanje prije poroda i epiziotomiju nakon poroda. Kažu - ako to prestanemo raditi, a nešto ode po krivu, tužit će nas. Ja im, pola u šali, pola u zbilji, odgovoram da bi nas u Liverpoolu tužili da to radimo, a mene je rad u Cochrane kolaboraciji uvjerio da je liječnicima puno lakše raditi nešto, pa makar i medicinski bezvrijedno, nego ništa..." Ostatak teksta potražite na stranicama Hrvatske komore primalja.



Tekst: preuzet sa stranice Hrvatske komore primalja


Foto: Thinkstock