Već smo odustali od sna o vlastitoj obitelji

"Prije dvije godine otkrivena su mi dva tumora mozga - jedan dobroćudni i jedan zloćudni. Nakon toga sam dva puta operirana. Od tada svakih šest mjeseci moram na kontrolu. Kratko nakon operacije neurokirurg koji me operirao bez okolišanja mi je objasnio da je bolje da nemam djece - s jedne strane zato jer opasnost od recidiva i dalje postoji, a s druge pak strane jer se ne može točno procijeniti kako bi tumor reagirao na hormonalne promjene u trudnoći.

To je, naravno, bio golem šok. Moj muž Rene deset je godina stariji od mene, u to vrijeme smo bili četiri godine skupa i već smo bili vjenčani. Naravno da smo željeli djecu! Kad se sami odlučite da nećete imati djecu, to je jedna stvar, ali kad vam netko drugi tu odluku više manje diktira, to je već loše. Imala sam osjećaj, netko želi pobrkati moje životne planove.

Uredili smo život para bez djece

Malo po malo i pomirili smo se sa svojom sudbinom te uredili život para bez djece. Kratko nakon mog ispuštanja iz bolnice nabavili smo psa koji nam je tada bio poput djeteta. Prošle novu godinu našli smo i jednu mačku skitnicu i uzeli smo je sebi. Tako je naša "obitelj" bila potpuna. Otkrili smo hobi - vožnju motociklom pa smo mnogo vremena proveli na putu. Nakon duge bolesti morala sam polako ponovno ulaziti u posao. A tada sam još intenzivirala moj kontakt s ocem jer ga nisam bila vidjela 15 godina.

Tja, i najednom sam prošlog kolovoza imala tako komičan osjećaj. Rekla sam mužu da želim napraviti test trudnoće. Nismo se štitili protiv trudnoće jer nisam podnosila ni pilule ni kontracepcijsku injekciju. Ali šest godina prije toga nisam zatrudnila i tada sam nekako mislila, možda i zbog tumora, da se ništa ni neće dogoditi.

Tada sam, zajedno s mužem, čekala na rezultat testa - i bio je pozitivan. Iako sam to prije željela, odjednom sam bila u totalnom šoku. Vidjela sam kako idu nizvodno svi moji planovi, i poslovni i privatni. I naravno bojala sam se: hoće li dijete biti zdravo, neću li mu, na primjer, prenijeti sklonost na rak. Bojala sam se, hoće li moje tijelo izdržati rak i , naravno, što će biti sa djetetom, ako tumor ipak naraste. Moj se suprug naprotiv skroz radovao. Samo sam pitala: "Što trebam misliti o tome?" Nekako još nisam mogla prihvatiti rezultat i napravila sam još jedan test - ponovno pozitivan.

Početkom travnja dijete, curica, treba doći na svijet. U međuvremenu sam se i ja počela jako radovati, ali još me prožimaju različiti osjećaji. Nasreću, trudnoća prolazi sasvim normalno. Samo ne smijem više raditi, jer tamo moram puno stajati. Tumor mi nasreću nije više rastao. Na sljedeći pregled moram čekati, dok mala ne dođe na svijet, jer se kontrasno sredstvo, potrebno za to, ne smije primjenjivati tijekom trudnoće. I što bi bilo da je liječnik ustanovio promjene? On sada ne bi mogao operirati. Zbog toga smo se dogovorili da odmah nakon porođaja ponovno odem na kontrolu. I ja smatram da je tako dobro, jer se ne želim izluđivati mjesecima.

Općenito pokušavam pustiti da se stvari odvijaju same po sebi. Znam da ću u svakom slučaju imati carski rez jer pritisak tijekom tiskanja ne bi bio dobar za moju glavu. I što onda? A kada dođu drugi strahovi, opustim se. Nekako vjerujem da će na kraju sve ispasti dobro.

Željana H., Vinkovci

Trudna u srednjoj školi

"Kad sam saznalada sam trudna, moj svijet se isprva srušio. Imala sam 15 godina, točnije drugi razred srednje škole. Kad sam mu to ispričala, samo je ponavljao da je to moja odluka. Meni je odmah bilo jasno: mali crvić smije ostati. Na sreću, majka me jako podržala, tako da sam se, nakon prvotnog šoka, ipak radovala bebi. Ona je odmah rekla: uspjet ćemo! I moji prijatelji i profesori nikada nisu negativno pričali o mojoj trudnoći, nego su mi pomogli pa sam mogla završiti školu, premda u visokoj trudnoći, među najboljima.

S ocem djeteta sam tijekom cijele trudnoće bila samo u kontaktu, ali on nije previše brinuo za mene ili dijete. Nije brinuo ni kada sam u 20. tjednu dobila prijevremene trudnove i provela dva tjedna u bolnici. I rođenje moje kćeri Eme 2002. godine bilo je teško. Ali kada je ležala u mojim rukama, stvarno sam sve zaboravila.

U principu sam tijekom cijele Emine prve godine bila samohrana majka. U to vrijeme smo živjeli kod moje majke. Htjela sam naime početi neko školovanje čim mala navrši godinu dana, ali bilo mi je jednostavno preteško tako malo dijete dati u strane ruke. Uz to se dogodilo da smo se njen otac i ja postupno ponovno zbližili, i u veljači 2005. na svijet je došlo naše drugo dijete. Ovaj put uistinu željeno. Nekoliko mjeseci kasnije smo se čak i vjenčali.

Uvijek bih se ponovno odlučila za dijete

Nažalost, nama nije išlo. Prije godinu dana smo se zauvijek razišli. Od tada se sama brinem za djecu. Moj biši suprug je vojnik i mnogo putuje. Radim kao trgovkinja i voljela bih pronaći bolji posao, ali nedostaju mi formalne kvalifikacije. Moja će starija kćer na jesen krenuti u školu - nadam se da će to meni osloboditi malo vremena za dodatno obrazovanje.

Sada, kada gledam unatrag mogu svim ženama koje neplanirano ostanu trune, samo reći: uvijek bih se ponovno odlučila za dijete! Čovjek raste obavljajući svoje dužnosti, a ja u svakom slučaju smatram, da držim sve konce u svojim rukama i da sam dobra mlada majka koja može biti ponosna na svoju djecu.

Sanja B., Zagreb

Blizanci su pomrsili poslovne planove

"Po zanimanju sam grafičar. Nakon što sam neko vrijeme bila nezaposlena, osamostalila sam se 2006. godine - otvorila sam svoj obrt. Željela sam postupno izgraditi svoj krug stranaka, ali nije mi išlo baš najbolje. No, nisam pravo ni pokušala na poslovnom planu, a već sam morala odustati jer je test nedvosmisleno pokazivao: bila sam trudna! Nešto se jednostavno provuklo kroz spiralu.

U toj situaciji naravno to je za mene bio udarac. Vrijeme nije moglo biti nepovoljnije! Bila sam posve uzdrmana i danima sam raspravljala s dečkom trebam li prekinuti trudnoću. On je bio za to, ali ja sam se jako dvoumila, iako sam načelno dijelila njegove razloge.

Nakon što mi je ginekolog još jednom potvrdio trudnoću, donijela sam odluku: Bila sam na ultrazvuku i vidjela da u meni raste život - to nisam mogla uništiti! Rekla sam svome dečku da preko svojih leđa ne bih mogla prevaliti pobačaj i da bih dijete u slučaju nužde sama rodila. Ali Stjepan je odlično reagirao. On, doduše, nije mislio da će ikada biti otac, no obećao je biti uz mene i dijete.

Tjedan dana kasnije imala sam opet termin kod svog liječnika. Tek što sam mu rekla svoju odluku, uslijedio je sljedeći šok: ultrazvuk je pokazivao dva zrnca! Otišla sam kući posve izvan sebe - nikada nisam željela blizance! Samo sam mislila: pa zar nikada neće doći kraj kobnim vijestima?

U tom trenutku sam se doduše odlučila da neću pobaciti, ali očito još nisam unutra bila spremna upustiti se u svoj budući život majke. Doduše uvijek sam željela obitelj, ali tek kasnije, kad bih na poslovnom planu nešto postigla. Naši prijatelji i obitelj su se naprotiv totalno radovali, mnogo više nego mi. To je katkada bilo i komično. Priznajem, kad sam u osmom tjednu krvarila, pomišljala sam u nekim trenucima: ako sada izgubim dijete, to i nije tako loše. To se u svakom slučaju najednom promijenilo, čim sam po prvi puta osjetila malene: iz prihvaćanja sudbine, razvila se briga i jedna sasvim velika ljubav.

Svi moji strahovi pokazali su se neopravdanima

Moj strah je bio očekujuć e veliki kad su me odvezli u bolnicu u 27. tjednu trudnoće - naše djevojčice su dijelile placentu i manja nije više bila dovoljno opskrbljena. Ali na sreću, sve je dobro završilo. 16.6.2006. rođene su obje, u 28. tjednu trudnoće.

Otada su Helena i Veronika odlično napredovale. I svi moji strahovi pokazali su se neopravdanima: život sa blizankama uopće nije tako stresan kako sam uvijek mislila. I svoje poslovne planove sam doduše malo odgodila, ali ni u kojem slučaju nisam odustala od njih: Nadam se da ćemo dobiti mjesto u jaslicama kada malene napune dvije godine i da ću onda isprva moći ići raditi pola radnog vremena. Osim toga, Stjepan je najbolji otac na svijetu - a od prošlog prosinca također i najbolji suprug!"

Andreja Ž., Varaždin

Dvoje djece je sve preokrenulo naopačke

"Točno dva puta je neplanirana trudnoće poremetila moje životne planove: Prvi put sam upravo navršila 21 godinu i imala sam osjećaj da moj život tek treba početi. Bila sam prekinula dugu vezu i nakon završene škole za kuharicu, dobila sam svoj prvi pravi posao - u jednom hotelu na moru. Osim toga bila sam svježe zaljubljena, bili smo u četiri tjedna u vezi na daljinu.

A tada sam odjedom bila tako umorna, i stalno sam osjećala mučninu. Ali na trudnoću nisam ni pomišljala - u skladu s time bila sam zabezeknuta kada mi je liječnik saopćio vijest. Na početku sam samo plakala. Stvarno sam mislila da je moj život uništen. Moj prijatelj se naprotiv otvoreno radovao. Želio je dijete pod svaku cijenu - ja ne. Danima sam se mučila, ali sam išla na posao. Jednog dana sam priznala svome šefu. I sam je imao obitelj i savjetovao je da zadržim dijete.

On je pod svaku cijenu želio dijete - ja ne

Ipak i to me ispva nije uvjerilo, baš naprotiv: Već sam se bila odlučila za pobačaj. Ipak kad sam svome dečku priopćila svoju odluku, on je počeo plakati. To je još više pojačalo sumnju, koju sam , usprkos svemu, ipak osjećala. Osim toga također sam se stravično bojala cijele procedure. Ipak sam dala otkaz - bila sam na probnom roku - i preko noći sam se preselila dečku.

No, najgore još nije bilo prošlo. Svog dečka nisam još dobro ni poznavala - nikakvo čudo, što sam odmah, kod svake svađe, dvojila oko odluke da zadržim dijete. Čak sam isprva tražila vlastiti stan, ali financijski sam bila potpuno ovisna o njemu. To me je jako opterećivalo.

Nakon Robertovog rođenja bilo mi je jasno da sam donijela ispravnu odluku. Život s bebom je bio tako lijep da smo uskoro planirali i drugo. Mirka je stoga stoposto željeno dijete. Osim toga, u međuvremenu smo se vjenčali.

Tako je planiranje naše obitelji bilo završeno. Nakon što sam prestala s dojenjem male, a Robert krenuo u vrtić, počela sam ponovno tražiti posao. Na noćnom ormariću sam imala pilulu, a do tada smo se štitili kondomom. No tu je nešto pošlo po zlu. Nisam se puno brinula, nego sam nakon toga uzela pilulu. Samo što ona kod mene nije djelovala.

Nakon što sam primijetila prve znakove i nakon što je test potvrdio moju sumnju, bilo je u osnovi još teže nego nakon prve neplanirane trudnoće. Jer ovaj put sam znala što nas čeka i kako će dijete poremetiti sve naše planove.

Bilo je poprilično emocionalnog natezanja, osobito stoga što moj suprug nije nužno želio treće dijete. Povrh toga kratko nakon moje trudnoće izgubio je posao - tu sam se skoro slomila.

Ovaj put sam znala što nas čeka

Na sreću moja dadilja mi je ponovno otvorila oči. Kad sam razgovarala s njom, samo je isticala: okvirni uvjeti kod vas su na mjestu, što više hoćeš? Naravno da je imala pravo. I čim sam prihvatila svoju sudbinu, sve je bilo ok. Moj suprug je par tjedana poslije našao novi posao, tako da smo se oslobodili najgore brige oko budućnosti.

Nikada nisam pomislila da ću jednom postati trostruka majka. Ali naučila sam, da malo više puštam da se stvari odvijaju same po sebi. Naravno da je troje djece nekada naporno, usprkos tome počet ću raditi. Više se ne kockam sa sudbinom, nego se radujem, da je sve tako dobro završilo. Nakon rođenja Marija po prvi puta sam plakala od sreće - to mi se sa drugom djecom nije dogodilo.

Andreja K., Rijeka