Zagrepčanka Željka mama je dvoje djece, a priča o njenim porodima uistinu je posebna. Pošaljite svoju priču o porodu na urednistvo@roditelji.hr!

Imam dvoje djece, i oboje je rođeno carskim rezom. Oba sam puta silno željela roditi prirodno; proći kroz porod sa svojom bebom, i što prije je zagrliti, dojiti, i s njom otići kući čim je moguće prije. Prvi puta sam čekala i čekala i čekala; zaprimili su me u bolnicu, i dugi dani po isteku termina su se redali i redali i redali, a trudova ne samo da nije bilo, nego se ni cerviks nije smekšavao (a to znači da se porod ni izblizu nije približavao).


Pokušaj indukcije


Nakon dva tjedna liječnici su odlučili pokušati s indukcijom, ali nakon prvoga prostanglandinskoga gela koji su nanijeli na moj cerviks javila se jaka bol, pečenje, nešto veoma intenzivno i neugodno. 17 sati osjećala sam konstantnu bol. Ne trudove. Nego stalnu, intenzivnu bol. Liječnici nisu vjerovali i željeli su nastaviti svoju proceduru. Ali nakon razgovora sa suprugom odlučila sam odbiti daljnju indukciju i tražiti ili da puste mene i bebu na miru, ili neka rade carski red. Bila sam svjesna da umorna, istrošena od STALNIH bolova i već 17 sati gladna i žedna neću imati snage za porod. I tako je na svijet uz spinalnu anesteziju došao na svijet moj predivni sinčić, moje djetešce.


Sjećam se trenutka kad su rekli - izlazi dijete! Gledala sam ga, čula sam ga kako je zagunđao i ja sam bila van sebe od sreće. Oprali su ga, dali mu ocjenu 10/10, i dali mi ga. Pomirisala sam ga, gledala sam njegove ručice i smeđe okice, i plakala od sreće. Kad su rekli da će mi dati nešto za smirenje i protiv bolova ja sam rekla da ne treba. Jer sam najsretnija na svijetu, i ništa mi ne treba. Vozili su me kroz bolicu, a ja sam plakala od sreće. Liječnici su ipak rekli nešto što me je zaintrigiralo - ništa u mom trbuhu, na mom cerviksu nije govorilo da sam trudna 42 tjedna; da nemaju siguran datum začeća (potvrđen folikulometrijom) mislili bi da je riječ o 37. tjednu trudnoće...


Druga trudnoća


Drugu sam trudnoću provela pripremajući se za dugo iščekivanje bebice, a u dogovoru s liječnicima odlučili smo pratiti trudnoću i dugo nakon isteka termina i reagirati tek ako se bilo koji od parametara koji ukazuju na dobrobit bebe pokvari. I tako sam ja dočekala 44. tjedna trudnoće bez ikakvih naznaka približavanja poroda.


Moj cerviks, čudili su se liječnici, bio je kao da sam tri mjeseca trudna. Konzultirali su staroga liječnika koji je rekao kako je takav slučaj vidio jednom u 35 godina prakse. Postoje, naime, žene koje nose dulje od prosjeka. I da se pusti - možda se dijete najnormalnije prirodno rodi u 47. tjednu. Ili 50-om. Tko zna... Postoji i druga mogućnost - da se radi o nekoj hormonalnoj disfukciji, ali na svom drugom porodu to ipak nisam saznala. Sigurnost bebe bila je svima nama najvažnija, pa smo nakon blagog signala bebine nelagode krenuli u rađaonicu. Nije beba bila ugrožena, ali mislim da smo svi zapravo osjećali golemu odgovornost prema novom životu. Minuta ne-idealnog CTG-a i ja sam bila spremna i na carski rez, samo da svi budemo dobro.


Pokušali su mi inducirati porod infuzijom sintetičkog prostanglandina - onog koji sam dobila vaginalno na prvom porodu i koji je izazvao jake bolove i nelagodu - i uskoro su moje vene na ruci pocrvenjele, a ruka me je jako pekla... očito sam i prvi i drugi puta imala neku neuobičajenu reakciju, alergiju, pretpostavljam... Razočarani liječnik mi je zatim probao izazvati porod dripom. Nakon šest sati mi je već bilo dosta svega, bila sam umorna, bilo mi je dosadno, bila sam gladna... ali nikakvog pomaka nije bilo. Bila sam jako tužna kad se odlučilo da nakon sve muke ipak idem na carski rez. Ne mogu opisati svoj očaj, negodovanje, dosađivanje doktorima "kad ćete više završiti" sa operacijskog stola (pod spinalnom anestezijom)... Nakon drugog carskog znam da ću više ili manje sigurno svako sljedeće dijete roditi na carski rez, a i ne mogu ih imati koliko mi srce želi jer ne preporučuje se baš više od tri ili četiri carska reza... a i bojala sam se oporavka, boli, prve šetnje... svega što sam zapamtila kao teško i mučno na prvom porodu.


Brz oporavak


No srećom u Varaždinu, gdje sam odlučila roditi, dragi dr. Jukić radi neki čudesno dobar i lagan carski rez, i nakon što sam dobila svoju princezu koja je plakala već u trbuhu, i nakon dobre vijesti da se čak ni majku koja je rodila carskim rezom ne odvaja od bebe ni trenutka, shvatila sam da sam sjajno. Bolovi su brzo prestali, već drugi dan oprala sam si sama kosu, i sve je bilo super. Eto, imam dvoje djece, a ne znam što su trudovi, porod nisam osjetila, a tako sam željela. Ali, što je tu je. Tu su oni, tu smo suprug i ja, i tu je taj mali nasmiješeni rez na mom trbuhu kroz koji su izašla predivna, vesela, i što je najvažnije - zdrava djeca. Zahvalna sam na razvoju medicine, na sigurnosti današnjeg carskog reza, na vještini liječnika, na svim aparatima koji su pratili mene i moju bebu jer da svega toga nije - tko zna - možda sve ne bi prošlo tako dobro i vedro po svih nas.