ŠTO BEBA OSJEĆA U TRBUHU? Jedna od 3 stvari je i stres, doznajte kako reagira na njega

Naše računanje života počinje rođenjem. No za embriologe, ginekologe, psihologe, a posebice za buduće majke i očeve i vrijeme prije poroda nešto znači. Većina ni ne sumnja da je to nešto sićušno, čije srce jedva četiri tjedna nakon začeća kuca vlastitom snagom, nešto više od nakupine stanica. I bebe u majčinu trbuhu stare 12 tjedana imaju sićušne ručice, a u svakoj je jagodici mnoštvo osjetljivih stanica za osjet opipa. Crte lica već pomalo poprimaju svoje individualne karakteristike.

U djece koja tijelo svoje majke ne napuštaju prije vremena osjetila su jednako budna kao i u prijevremeno rođene djece. Majčino tijelo je sklonište, ali dijete je ipak dio našeg svijeta. To znači da dijete u majčinu trbuhu sudjeluje u životu svoje majke, osjeća okolinu u kojoj će se roditi. To saznanje fascinira, ponekad čak i malo tišti. Trudnice se ponekad pitaju: razumije li beba u mome trbuhu doista sve ono što ja proživljavam? Osjeća li moje sumnje, moje brige i probleme, moju užurbanost? Što moram učiniti da bi bebi bilo dobro?
Moderna znanost pokušava dati odgovore na takva pitanja. Ovo su tri najvažnije spoznaje:

1. Dijete osjeća majčine emocije
Nerođeno se dijete putem majčina organizma hrani, on ga opskrbljuje i brojnim informacijama. Preko posteljice do djeteta stižu glasnici osjećaja, hormoni. Ako je buduća majka, primjerice, pod stresom, raste razina kortizola. Mjerenjem prokrvljenosti pupkovine liječnici su utvrdili: povišenu razinu stresa osjeća i beba u trbuhu. Na stres bebe u majčinu trbuhu reagiraju različito: neke postaju nemirne i kretnje im postaju rastresene. Druge se stisnu, noge i ruke privuku tik uz tijelo. Beba također neposredno sudjeluje u majčinim pozitivnim osjećajima. Endorfin i drugi hormoni sreće kreću se prema bebi čim se majka opusti, veseli ili je sretna. Tako je beba u trbuhu također mogla uživati u tim lijepim mislima svoje majke.

2. Dijete u trbuhu doživljava svijet putem osjetila koja se razvijaju
Najprije se budi osjet opipa: koža reagira već u sedmom tjednu. Dijete može osjetiti kako je okruženo plodnom vodom, njegov organizam osjeća ritam majčinih unutarnjih organa, njiše se s otkucajima njezina srca.
U 25. tjednu sazrijeva bebin sluh. Svaka je buduća majka to već doživjela: uključi li se mikser ili se zalupi vratima od auta, beba u trbuhu se trgne. Bebe u trbuhu rano mogu razlikovati „loše“ od „dobrih“ zvukova. Majčini znakovi ljubavi uvijek su dobrodošli: kada se majka obraća svojoj bebici u trbuhu, ona se umiri i veselo vrpolji. Profesor Manfred Hansmann godinama je proučavao koliko su buduća majka i dijete u njezinu trbuhu povezani: „Zamolim žene da nakon pregleda ultrazvukom još malo ostanu ležati i da glasno razgovaraju s djetetom. Pogledam li netom nakon toga ponovno na monitor, većina beba vrlo opušteno pliva maternicom. Smiruje se frekvencija bebina pulsa, ponekad tu opuštenost čak mogu primijetiti na bebinim crtama lica.“

3. Postoji intuitivna povezanost između majke i bebe
Svi znanstvenici koji se bave duševnim životom nerođene djece polaze od činjenice da su majka i beba iznutra povezane. Čak iako se taj komunikacijski put ne može dokazati biokemijski ili pomoću ultrazvuka, beba u trbuhu percipira majčino duševno stanje, osjeća njezine misli. U dobrim, harmoničnim fazama trudnoće buduće se majke vesele toj unutrašnjoj povezanosti s bebom. U manje lijepim razdobljima ta ih bliskost čak može uznemiriti jer naslućuju da svoje brige, kojih uvijek ima, ne mogu sakriti od svoje bebe. Beba ih osjeća i brzo postaje tužna i potištena, a raspoloženje joj se odmah popravi čim majka ponovno postane veselija. Bliže li se loša vremena kraju, „beba u trbuhu predosjeća raj“, tvrdi znanstvenik Thomas Reinert. „Ona osjeća da postoji sreća i da je na putu da tu sreću dosegne zajedno sa svojom majkom.“ U majčinu se trbuhu već razaznaje psihička snaga: ne treba klonuti duhom kada nešto krene po zlu. Valja se optimistično nadati da je novi djelić sreće na pomolu.

Ovo su ostale spoznaje do kojih je radom na Sveučilištu u Trieru došla psihobiologinja dr. Margarete Rieger:
• ne postoji veza između težine novorođenčeta, opsega glave, njegove opće vitalnosti i stresa kojem je majka izložena tijekom trudnoće. Teza da djetetovo fizičko zdravlje ovisi i o duševnom stanju buduće majke nije održiva.
• dvojaki osjećaji ili majčine teške životne faze ne nanose bebi u trbuhu nikakve psihičke štete. Samo ekstremni i vrlo dugački period stresa može poljuljati djetetovo povjerenje u svijet. Te bebe onda više i duže plaču u prvo vrijeme nakon poroda. Ili su pospane, brzo ih umara njihovo zanimanje za svijet oko sebe.
• postoje zaštitni mehanizmi koje ženski organizam drži spremne kako bi bebu u trbuhu zaštitio od stresa. U drugoj trećini trudnoće u placenti se razvija poseban enzim. On može do određene mjere ublažiti djelovanje kortizola, prijenosnika stresa u krvi, i na taj način štiti nerođenu bebu. Samo ako je stres neprekidan i intenzivan, ti će mehanizmi zakazati.