Bubasan se prisjeća prva tri mjeseca trudnoće koji su za mnoge trudnice možda i najintenzivnije razdoblje. Što se sve događalo - pročitajte u tekstu

Saznanje da sam trudna sve mjenja pa tako i moj apetit. Nisam imala nikakvih jutarnjih mučnina, niti ikakvih drugih simptoma tako da sam se sva sretna počela hraniti sa svim onim stvarima o kojima bi dva puta razmislila da nema druge osobe u meni koja traži hranu. Prva tri mjeseca su prošla, nakupila sam šest kila viška i na upozorenje ginekologa da se malo pazim ljutim se i negodujem i mislim si „ je a koliki ti trbuh imaš a nisi ni trudan“, no naravno moj dobri odgoj sprečava me da mu to kažem pa samo odgovaram „ ne jedem ništa posebno, možda krafna... „. Sam spomen krafne kod njega izmamljuje grohotan smjeh – i to je bio zadnji dan da sam jutro započinjala sa krafnom, kaj je preveć je preveć, pa neće mi se valjda trbušasti ginekolog smijati! No, odustala sam samo od krafne.

Što s hranom?

No s druge strane cijeli život pazim kaj, koliko i kad jedem, jer naravno nisam bila te sreće da se rodim sa ubrzanim metabolizmom i da se niš ne prima na mene, pa mi se ovo čini kao jedinstvena prilika za klopanje bureka, pomfrija, ćevapa i lepinja, pizze i sve ostale strašno nezdrave i fine klope. Tu je i potpora bivših trudnica koje su u trudnoći dobile i 30 kg, a sad izgledaju opet vitke kao nekad ( naravno, nisam razmišljala o tome da su one takav tip građe i da će uvijek biti vitke, makar rodile pet puta), pa su mi rekle da tih šest kila nije niš. Da stvar bude gora suprug može pojesti i vola u 10 sati navečer, a ja mu sad sirota trudna i gladna konačno mogu raditi društvo. Jedino što mu nakon mog cijelodnevnog pohoda na hranu ne ostaje previše toga u frižideru, pa me u čudu zna pitati „ kaj nismo kupili u dućanu...“. Da jesmo i da , sve sam pojela! I tako ja jedem hamburger ovdje, topli sendvič ondje, čokolada uvijek u torbi ( ako mi pozli od manjka energije, ne) i uživam u tim „malim“ prijestupima. A trudnička odjeća je hvala Bogu rastezljiva pa ni ne osjetiš kako kile idu gore. Glavno da još uvijek, unatoč trbuhu, vidim svoja stopala.

Zastrašujući mjeseci

Osima apetita, prva tri mjeseca pomalo su zastrašujuća zbog straha da se nešto ne desi i da ne dođe do spontanog pobačaja. Mislila sam kao je to grozno kad tako čekaš tih najgorih devedest dana da prođe, čuvaš se i paziš, a zapravo nikad ne znaš šta se može desiti. Slušaš savjete sa strane, nemoj ovo, pazi ono, odjednom se osjećaš kao da si teško bolesna a ne trudna. Dobro, svima paše malo pažnje ali kaj je previše je previše, a najgore od svega je da se nešto i desi sama bi sebe okrivljavala zašto nisam više pazila, zašto nisam više ležala i slično, a pobačaj se na kraju kajeva može desiti, i najčešće se koliko znam i dešava, jer tijelo samo odbaci plod ako ima neke anomalije. Dakle nema druge nego čekati da tih 90 dana prođe i kaj je najvažnije ne uspaničariti se ako se nešto i počinje dešavati jer ne mora biti katastrofalno.

Tako sam i ja nakon drugog mjeseca trudnoće prokrvarila i dijagnosticirali su mi decidualni polip ( nemojte se zamarati s tim, toliko je rijetko i na kraju ispada benigno da samo čovjek bezveze izgubi živce), mirovanje za početak 14 dana. Ja potpuno luda - kao prvo hoću na posao jer ne želim biti doma, kao drugo u bolnici sam završila na Badnjak, a želim se veseliti kao i svi drugi, a kao treće osuđena sam na potpuno mirovanje iako mi u bolnici niš posebno nisu objasnili, doktorica je rekla – „da, krvarite ( kao da to nisam znala i bez njene opaske), da, vidim polip i na kraju da, evo vam tablete protiv pobačaja“. A ja nek si sad mislim. I naravno što bi čovjek prvo napravio nego započeo surfanje po internetu, prvo na hrvatskom - rezultati pretraživanja gotovo nikakvi, onda na engleskom- pronašla malo utjehe i na kraju vrag odnio šalu, registrirala se na jednom od foruma namjenjenih za trudnice i postavila pitanje ostalim trbušastim ženama. Odgovor nikada nisam dobila, nekoliko riječi podrške no o mom problemu ništa. Pa kaj ja jedina imam decidualni polip u Hrvatskoj??? Moje muke trajale su tih 14 dana nakon kojih sam otišla na redovan pregled kod svog ginekologa koji je ustanovio da polipa više nema ( ne znam kud je doduše otišao) i da mogu na posao, a osim toga pitao me zašto nisam njega nazvala nego se nervirala bezveze jer prema njemu decidualni polip nije opasan i izravno se ne povezuje s pobačajem. To! Za dva tjedna već sam bila na putu za Brisel, trudna i sretna.

Bubasan je mama na rubu živčanog sloma, pravnica i radoholičarka, vječno zakopana u svoje papire. Odjednom se našla u najzahtjevnijoj ulozi života, potpuno nespremna za ono kaj ju čeka, izgubljena u vremenu i prostoru (doduše trenutno se kreće samo po stanu), neispavana i živčana. Razapeta između želje za “normalnim” životom i nastojanja da bude super mama, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep, bori se sama sa sobom, sa pupkom, kakom, tjemenicom, upalom grudi i koječim. Sada je stručnjak za narodne lijekove protiv raznih boleština i za uspavljivanje urokljivog oka (oko koje uvijek sve prati i kad se u ranim jutarnjim satima nadaš da spava ono se uvijek otvori ničim izazvano).