Psovanje

Svi previše psujemo, misli Ribafish i prisjeća se metoda kojima ga je njegova majka pokušavala izliječiti od psovanja. Je li uspjelo ili se boljim “doktorom” pokazao Rok – pročitajte.

Moja najdraža majka, raska ogromnoj količini generacija klinaca prošlih kroz Primijenjenu, Kulturu i Sedmu gimnaziju, imala je sjajan lijek kako doskočiti mom psovanju u, pred te tinejdžerskoj dobi. Za svaki sam tako psovak morao nepovratno ubaciti cenera u ružnu smeđu posudu koja je glumila kasicu. A u slučaju gostiju služila za kikiriki kojem je davala gadnu aromu, ali udaljavam se.

Uf, kako je to bolilo. Love nikad nije bilo dovoljno, i svaki bi me takav nenadani izlet od krvavo nažicanog džeparca (lako je danas s pet prolaziti…) udaljio od dugo sanjanog ponija s banana sicom za kojeg sam štedio nekih desetak godina. A kad sam s nekih četrnaest konačno i uštedio, već su svi u kvartu vozili specijalke. Pa, šupak, nisam nikad naučio voziti. Slično se ponovilo par godina kasnije kad sam dvije godine žicao i štedio za Spectruma i govno i dobio ali tek kad je cijeli razred već imao Komodorca. Kao da se pališ na Kristl a hodaš s Aleksis…

Pa sam nastavio psovati u inat starcima koji me nikad nisu do kraja razmazili. Nego samo do 85 posto. Sunce im…

Jedno sam vrijeme živio u uvjerenju da sam dobar psovač, iako sam birao vrijeme i mjesto kad bih koristio svoje pomno naučene istupe. Nešto kao mini stand up. U jednom sam trenutku skužio da mi svaka rečenica završava s je… Kao i nekim tipovima na tribini ili noćnom tramvaju. I shvatio da je vrag odnio šalu pa se u dobroj se mjeri odvikao.

Tome je najviše doprinjeo Sofronije. Stari frend koji je sve ono što bi ja rekao uz pomoć tri psovke – rekao duhovitije i jače upotrijebivši neke druge opisne pridjeve i time pobirući veću pažnju auditorija. Naročito ženskog. Par godina kasnije kad me je navijačka etika opet vratila na niske grane, još je jedan mladić, ovaj put Siniša, svojim kulturnim izričajem dokazao da žene više vole kulturne tipove i zauvijek mi dao do znanja da je psovanje oružje primitivaca. A nekad ti tak dođe…

Pokušavam što manje psovat pred Rokom. Još se nije oglasio, iako nije pod staklenim zvonom. Parkovi, bazeni, planine - nije problem. Kako više ne živim s njim i njegovom majkom, pa više ni nema svađa pred njim – ni tu više ne dolazi do nabacivanja takvim riječima. Znam da će kad tad propsovat, ali se nadam da će to biti što kasnije i da će shvatiti kako to nije lijepo.

Veliku je pomoć u kvalitetnijem prestajanju psovanja imao treći frend, Luka, koji mi je uletio dok sam s Rokom tumarao nekim parkićem. I počeo pričati o svojim stresovima na poslu kao da kraj njega nema tada dvogodišnjeg nevinašca. I to onim glupim izmišljenim preseravačkim ekonomističkim rječnikom za ljude s malo opće kulture i puno kompleksa. «Kužiš, dođe mi jeb… Account da me zbrifira za onaj kur… event, da ne bi shendlal pič samo zbog njega, pi… mu mate…» Inače ne prekidam ljude usred riječi, ali nešto me presjeklo, a i vidio sam da ga Rok čudno gleda, pa sam ga primio za rame i rekao - "Prijatelju, pa daj malo pripazi na tu jezičinu, dijete te sluša." Luka je skužio i usporio, Rok nastavio trčkarati a ja shvatio da se na nekim stvarima stvarno treba raditi.

Pa da ne bi prva Rokova proširena rečenica bila kao od male Ane - "Koju pidu matejinu." Joj, to je tak smešno, znate, dete… Moš mislit…

Najveći je problem ipak ostao - auto. Jer postoji tolika enormna koncentracija retardiranih volvoksa za volanom koje nije briga ni za koga osim sebe, i svi oni na ulicama Zagreba. Sebičnjaci malih penisa u Audijima i Bemburama, ljubavnice i ambicioznakinje u onim glomaznim kamp kućicama s krunicom, kompleksaši sa šiltericama u brzancima bez auspuha, bake bez refleksa, plavuše s mobitelima, ljudi koji kasne, ljudi koji žure, ljudi koji se guraju, ljudi bez savjesti, ljudi bez primozga… Ljudi koji te nerviraju. I tu si nemrem pomoć. Kad me strese ulet takvog debosa, izleti mi i bok.

Rokova mama je jednom tako vozila prema bazenu i nekakva greška joj je bez ikakvog razloga oduzela prednost i skoro nas sve razbila. Ona je opsovala, a Rok se smrznuo i ukočio na stražnjem sjedalu. Kako bi smirila situaciju, pokazala je prstom na nesavjesnu vozačicu ispred nas i rekla «Luda baba!» Dan danas, kad se Junior i ja vozimo na Bundek, Jarun, Sljeme ili gdje god, zna naletiti neki retard i meni nečim izazvana izleti skraćena balada o jednoj teglećoj domaćoj životinji i članu obitelji prošarana s puno vođenja ljubavi. A odozada samo doleti rečenica - «Luda baba!» Je, psovanje je dio svakodnevnice i nekad se stvarno teško ikako drukčije izraziti. Ali kad bismo svi barem malo pripazili, možda bi i naši Pišmoljčići jednog dana mogli biti trunčicu kvalitetniji ljudi.

Pa obećajem da ću još više paziti. I tko me čuje da opsujem, ima pivu!

Ribafish
Ribafish je bivši profesor geografije, ex-copywriter, seks-simbol na zalasku i urednik u Playboyu. I kolumnist Cosmopolitana, i urednik Svijeta piva, a bogami zna i farbat drvenariju. U slobodno vrijeme nema vremena, pjeva kad popije i laže kad ga stisnu, pliva, fuša i piše gluposti na www.ribafish.com. Dopredsjednik je društva prijatelja piva, predsjednik Curling kluba Čudnovati Čunjaš te rastavljen otac koji od 07.10.2005. uči najljepšeg i najboljeg čovječuljka na svijetu pjevati i plivati i priča mu bajke s čudnim završetkom. Mašala.

Preporučujemo

Pročitajte i:

Zašto manja porodiljna naknada?

Korisnik iz Zagreba pita pravnicu zašto je porodiljna naknada njegove supruge manja od zakonskog minimuma.…

Porodiljna naknada nakon osam mjeseci staža

Korisnica Josipa zanima se za visinu porodiljnih naknada. Odgovor daje pravnica Nataša Novaković.Pitanje: Zanima me…

Trudnoća, porodiljna naknada i papirologija

Pravnica Nataša Novaković odgovara na pitanje naše korisnice o visini porodiljne naknade i drugim pravnim…

Što nakon otkaza tijekom porodiljnog dopusta?

Što se dogodi ako se tvrtka ugasi tijekom trajanja porodiljnog dopusta? Koja su prava nakon…