Jedna od najvećih roditeljskih muka je, smatra Zrinka, pronaći ime za dijete - i opravdati ga prijateljima, rodbini, susjedima, slučajnim prolaznicima. Što ona misli o "generaciji Rin-Tin-Tina" i svetom trojstvu Kore, Dore i Fruške Gore pročitajte u tekstu. I priznajte - jeste li i sami imali takve dvojbe i razmišljanja?


Ako u ičemu suosjećam s budućim i novopečenim roditeljima, onda je to njihova izloženost baražnoj vatri komentara glede imena koje namjeravaju ili već jesu nadjenuli svojem djetetu. Moje je suosjećanje toliko da sam si već zamislila situaciju u kojoj kao trudnica na pitanje: "Jeste već odabrali imena?" odgovaram s: "Tigar ako je dečko, Jugoplastika ako je cura". Ponekad u takvoj maštariji šokiranom sugovorniku dodajem i: "Ali ionako nema veze. Štogod bilo, zvat ćemo ga Sisoje".



Kada je mom nećaku Jacku bilo tek dva mjeseca, sestra ga je iz Amerike došla pokazati ovdašnjoj razgaljenoj rodbini i prijateljima te se tom prilikom s bebačem nekoliko puta prošetala preko Zrinjevca. Jednom ju je prilikom zaustavila neka gospođa, koja je malo odgugutala momčiću, a onda ponosnu majku zapitala kako se dijete zove. "Jack", odgovorila je sestra. "Isuse!" zavapila je prolaznica "A zašto"? Kao da je očekivala da će joj majka-luđakinja odgovoriti nešto u stilu: "Zato što mrzimo svoje dijete. A mrzimo i HRVATSKU. Dvoumili smo se između toga da ga nazovemo Kreten ili Kuen Hedervari, ali Jack je nekako kraće".



U svakom slučaju, shvatili ste. Mislim da bi ljude trebalo ostaviti na miru. Nek si djeci nazivaju kako god žele. Pod uvjetom da ga NE žele nazvati Heinrich Heimann ili Želučana Kiselina. U kojem slučaju ne da nemaju pravo samostalno odlučivati o djetetovu imenu, nego ne bi smjeli ni samostalno rukovati žnirancima. U svim bi ostalim slučajevima svoje zgranuće nad time što si netko dijete nije nazvao ni po jednom hrvatskom knezu, katoličkom svecu ili narodnom heroju trebali ostaviti doma sebi u ćušpajzu.



E, sad. Uza sve to što sam rekla, nemojte misliti da si ja u SVOJ ćušpajz povremeno ne umirem od smijeha nad nečijim pretjeranim pokušajima originalnosti pri imenovanju djece i da nemam sasvim specifično mišljenje o trendovima koji povremeno zahvate matične knjige rođenih. Recimo, prije nekoliko me godina strahovito zabavljalo što su si svi nazivali djecu ko da šalju telegrame pa im naplaćuju po slovu. Generacija Rin-Tin-Tina i po broju riječi srodnih imena sada već pomalo kreće u školu, a za petama im je i sveto trojstvo Kore, Dore i, štajaznam Fruške Gore. Silno me nasmijavala koincidencija po kojoj se prije kakvih desetak godina ime Maks davalo cca svakom desetom muškom čedu u Petrovoj, ali i svakom drugom labradoru u Maksimiru. Znam ženu koja si je kćerku (da, KĆERKU) nazvala Ariel pa joj se to kasnije obilo o glavu kraj najnovijeg modela perilice za rublje, frendica iz srednje škole kratko je vrijeme hodala s jednim Džordžom iz Siska, čija je majka strahovito voljela Beatlese, a o sklonosti sasvim specifične grupe ljudi da si djecu imenuje po likovima iz priča Ivane Brlić-Mažuranić bolje bolje da niti ne govorim. Ti su mi u otprilike istoj kategoriji kao i oni koji djecu nazivaju po likovima iz "Gospodara prstenova". I uvijek se pitam zašto onda nikada nisu razmatrali ime Trnoružica. Ili Krampus. Mislim, kad smo već kod likova iz bajke.



No mogu se ja u sebi smijati i rugati koliko god hoću – nikad im ne bih prigovarala. Osim što poštujem njihova ljudska prava i građanske slobode, apsolutno imam razumijevanja za svaku odlutalu kreativnost i napad prevelike originalnosti pri izboru djetetova imena. Kad sam se, naime, ja našla u samo približno sličnoj situaciji, ne da sam izgubila kompas nego kompletnu izviđačku opremu.



Kada je prije kojih šest godina moja sestra ostala u drugom stanju, svima nam je priopćila da nikome unaprijed neće govoriti kako će nazvati dijete, ali da će do nekog trenutka primati prijedloge. Dodala je i da traži anglosaksonsko ime jer živi u Americi, muž joj je naturalizirani Amer rodom iz Ukrajine i odlučili su da se neće etnički sukobljavati favoriziranjem imena iz domicilnih naroda.



Čim sam čula da mogu davati prijedloge, počela sam se ponašati ko zadnji kreten. Osim prelistavanja apsolutno svih internetskih stranica koje u naslovu sadrže "baby names", počela sam manijakalno čitati odjavne špice svih živih filmova na televiziji, u kinu i na DVD-u. Odustala sam kad sam shvatila da će netko možda jednog dana djetetu morati reći da je dobilo ime po garderobijerki u "Čudovištu iz crne lagune", ali i kad su mi se po glavi počela motati imena likova iz serija koje sam voljela u djetinjstvu. Da vam spomenem kauboja iz "Dinastije" koji se zvao Farnsworth Dex Dexter? Likove iz crtića? Engelberta Humperdincka? Još kad sam se sjetila da u Americi nema apsolutno nikakvih pravila za imenovanje djeteta pa malcu nekažnjeno u krsni list možete upisati pizdarije tipa Rainbow, Sunshine, River, Dakota i, kajaznam, Penicilin, stanje je postalo ozbiljno. Jedne sam se noći sva znojna probudila iz bunovnog sna u kojem moja sestra prihvaća moj prijedlog da dijete nazove Dearly Beloved. Zamislite da to nije bio samo san. "Dearly Beloved, stop eating your diaper"!



A onda nam je sestra priopćila da je razdoblje u kojem prihvaća prijedloge završeno. I da će joj se dijete zvati isto kao i marka jednog alkoholnog pića. Moja majka je tipovala na Martina po martiniju, a mene je nekoliko mjeseci silno zabavljalo ljudima govoriti da će mi se nećak zvati Jegermajster. Ispao je Jack. Na preveliko zgražanje prolaznice sa Zrinjevca, ali i na moje pregolemo olakšanje. Jer kako je krenulo – s kombinacijom moje opsesije traženja originalnosti u pop-kulturi, sestrine priče o marki alkoholnog pića i američke sklonosti imenovanju djece prema prirodnim pojavama, mogao je ispasti Tequilla Sunrise. Što je samo malo bolje od Jugoplastike i Tigra.
















Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu ( zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.