Zrinka ovoga puta poziva na akciju poboljšanja obrazovnog sustava. Ozbiljno - sjetite se kako se u školama učilo kad smo mi bili klinci i usporedite kakva su današnja djeca i kako na njih djeluje sadašnji obrazovni sustav. Bravo, točno to i Zrinka misli. Uostalom, pročitajte i uvjerite se. A ima nešto i o povijesti, matematici i o totalno poremećenim brojevima.

Dragi roditelji i simpatizeri, u današnjoj ćemo kolumni mene stručnjaka (uvrštavaju me u tu rubriku pa sam se umislila) pokriti problematiku koja se odnosi na nešto stariji uzrast vaših čeda. Škola i obrazovanje. Vjerujem da ste svi svjesni važnosti tog problema, pogotovo kad se uzme u obzir da je naš suvremeni školski sustav, kako čitamo u novinama, u priličnom rasulu, a djeca nam (vam) iz škola izlaze, da citiram rezultate najrecentnijih stručnih istraživanja, "glupa ko pendrek".

Vrijeme je da se pokrenemo i kao društvo (a kad kažem društvo, mislim JA i desetak mojih čitatelja) poduzmemo odlučne korake ka sastavljanju svojih zahtjeva glede oblikovanja školskog programa. Jer mi se sjećamo kako je obrazovanje izgledalo u naše vrijeme.

Najprije su nas učili čitati. Činili su to uz pomoć početnica koje su se zvale "Naš put 1" i "Naš put 2", a putem su kročili glavni junaci naših prvih čitateljskih koraka: IVO i ANA. Imena IVO i ANA uvijek su se pisala velikim tiskanim slovima (koja su se u naše vrijeme zvala velika štampana slova, što je kasnije ukinuto zbog rata) jer druga slova još nismo znali čitati, a pustolovine IVE i ANE obično su se odvijale na putu u školu. Ovako je to otprilike izgledalo:

ANA IDE U ŠKOLU.

IVAN IMA TORBU.

MAMA VODI DŽAFERA U ŠKOLU. (op. a. – DŽAFER je ubačen zbog učenja slova Dž)

ANA VIDI DŽAFERA.

- O, DŽAFERE! – ANA ĆE

- O, ANA! – VEDRO ĆE DŽAFER – TUGO MOJIH DANA!

- O, ISUSE! – IVAN ĆE ZDVOJNO – KOJI SU OVO IDIOTI?

Čitanje takvih dijaloga u početnicama zauvijek nam je utjecalo na izričaj, zbog čega danas polovica mojih šulkolega piše takve tekstove da se čitatelji nervozno češkaju po glavi i pitaju: "Koji je ovim ljudima DŽAFER"?

No koliko god mi šutjeli o tome, čitanje i pisanje razmjerno su korisne vještine. Zahvaljujući njima u višim smo razredima osnovne i srednje škole mogli čitati kapitalna djela poput "Divote prašine" Vjekoslava Kaleba i "Jur nijedna na svit vila" Hanibala Lucića, koje ni sami autori ne bi pristali čitati bez obilnog podmazivanja mitom i korupcijom, na što su vjerojatno profesori mislili kad su nam lagali da će nas čitanje takvih papazjanija "obogatiti".

Zatim smo u školi, tamo negdje od petog razreda, učili povijest. Koliko vidim po vijestima iz medija, danas se udžbenici povijesti protežu na nešto dulji vremenski period (i uzrokuju svakojake političke probleme), no dok sam ja išla u školu, svi su počinjali sa Sumeranima, a završavali negdje oko 1954. U petom razredu krenuli bismo bauljat sa Sumeranima kroz bespuća Mezopotamije i negdje početkom osmog razreda laganim bismo tempom došli već do antičke Grčke. Onda bi se nastavnik uspaničario, ubacio u petu i u natuknicama pokrio ostatak vremenskog pravca (crte? vektora? strelice?). Posljedice bi bile ozbiljne. Uzmimo, na primjer, Drugi svjetski rat. Mislim da s priličnom sigurnošću možemo kazati da je to bio jedan prilično živahan period u svjetskoj povijesti, ali mi smo ga u osnovnoj školi učili ovako:

"Drugi svjetski rat bio je jako ozbiljna stvar. Uzrokovao ga je bauk fašizma koji se širio nad Europom, a okončao sporazumom Tito-Šubašić. Pitanja za razumijevanje teksta: KOLIKO JE OZBILJAN BIO DRUGI SVJETSKI RAT? KAKO BISTE SE OSJEĆALI DA STE BILI TITO? ŠUBAŠIĆ? OBJASNITE VLASTITIM RIJEČIMA."

Nakon sporazuma Tito-Šubašić, Muzička bi nas omladina odvela u kazalište Komedija da pogledamo mjuzikl "Jalta, Jalta", čime bismo pokrili globalnu dimenziju i to bi otprilike bilo to. U prvom srednje stvar bi se ponovila. Profesor bi laganini krenuo sa Sumeranima, uspaničario se negdje dva tjedna pred maturu i brzinom svjetlosti pokrio sve od pada Bizanta do prve konferencije nesvrstanih, a Muzička omladina i opet bi uskočila s uprizorenjem mirovne konferencije. Što da vam kažem? S maturalnom svjedodžbom u džepu većina je pripadnika moje generacije povijest doživljavala kao neprekinuti krug koji počinje sa Sumeranima i neizbježno vodi u kazalište Komedija. Nije ni čudo što smo se odali glasnoj muzici i eksperimentalnim drogama.

Još jedna korisna stvar koju vas nauče u školi je matematika. Matematika je nastala u starom Egiptu, kad su stari Egipćani otkrili brojeve 3 i 8 te pomoću njih izgradili piramide. Tek kad su im piramide ispale tako kako jesu (trebale su biti okrugle) shvatili su da im to nije bilo dovoljno brojki pa su ih stali izmišljati ko na pokretnoj traci. Danas tih brojki imamo više od deset tisuća!

Drugi narod koji je bio prilično uspješan u matematici bili su tzv. stari Grci, koji su pak izumili hipotenuzu. Tom su se hipotenuzom koristili pri proizvodnji pravokutnog trokuta, što je ubrzo postao jedan od najboljih izvoznih proizvoda antičke Grčke. Kupac je sa svakim pravokutnim trokutom, naime, dobivao i primjerak glasovitog Pitagorinog Teorema (nazvan po glasovitom grčkom matematičaru Andriji Teoremu), a koji glasi:

"Neki od kvadrata suprotnih stranica pravokutnog trokuta zbrojeni iznose 14.6 % vaše brutto godišnje kamate, osim ako vlak B dostigne vlak A pri brzini od 25 Watta!"

Školarci na matematici i dan-danas uče taj teorem, što donekle objašnjava njihovo ponašanje. No antička je Grčka zaradila toliko para na Pitagorinom teoremu da su se s vremenom osilili i razvili čitavu proizvodnu liniju matematičkih artikala, kao što su: kateta, kateter, promjer, tlakomjer, oktogon, kavana Corso, iracionalni brojevi, totalno poremećeni brojevi, kvadratni korijen i okrugli krumpir. Antička Grčka je, kad malo bolje pogledate, proizvela sve najpopularnije matematičke proizvode koji postoje.

TO su bile prave osnove kvalitetnog obrazovanja! TO želimo svojoj djeci! Jer nitko od nas iz škole nije izašao, da opet citiram stručna istraživanja, "blesav ko noć". To što smo zaradili psihičke bolesti zbog kojih pišemo poremećene tekstove o obrazovanju sasvim je druga priča.

(u sljedećem nastavku: još o školovanju i njegovim posljedicama)

Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu (zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.