Porod i jazavac

Bubasan ovoga puta piše o omiljenoj temi za razgovor svih majki – porodu. Što se sve događalo u noći kada je malena princeza Sara došla na svijet i koje mjesto u svemu tome ima jedan jazavac – priča nam Bubasan.

Vozeći se prema bolnici mislim si "Pa nije vrag da sam fulala i da će me sad vratiti doma". No, naravno ništa od toga – prošlo je devet navečer, bolnica je mirna pa me odmah pregledavaju. "O da, vrijeme je, otvoreni ste šest centimetra pa ćemo vam sad probušiti vodenjak", kaže doktorica. Svjesna sam i nisam uopće svjesna da je to to i da kreće ono čega sam se, pogotovo u zadnje vrijeme, užasavala - porod. Pokušavam se sjetiti kaj su mi druge ženice rekle o porodu i sve se svodi na "Ma da, boli, ali to se brzo zaboravi." Sad mi je jasno zašto su bile tako šture u odgovoru, ali u jednom su bile u pravu – da, to se stvarno jako brzo zaboravi.

Prolazim klasiku čišćenja i pripremanja, a u iščekivanju poroda uopće ne razmišljam o klistiru (a to me kao stvarno brinulo, mislila sam da će mi biti neugodno, moš si mislit). Sve te pripreme završavaju i doktorica me šalje u boks, usput nekome dovikujući "Prvorotkinja!" Iako u bolovima, ipak razmišljam, pobogu pa nisam gubava ako sam prvorotkinja, čemu takva upozorenja? Kao da se samo po sebi razumije da smo mi problematične pa se okolina upozorava da ovo neće biti laka noć. No eto mene u tren oka u boksu – koji je, slično kao na filmovima, mali uski prostor s ginekološkim stolom, nekim aparatom i priborom o kojem ne bi dalje.

Zapravo neću niti ići u neke detalje poroda, malo sam ležala na leđima, malo na boku, tiskala i tiskala i razmišljala kako ide ono disanje koje sam učila, kad je plitko, a kada duboko. I čini mi se da sam sve radila naopako, a o nekakvom držanju brade na prsima i takvim tricama nije bilo ni govora. Suprug stoji pored mene vlaži mi usta, drži me za ruku, ali meni nije do ničega, nemam snage primiti njegovu ruku jer grčevito se držim kreveta, odnosno stola. Slušam upute koje doktorica daje babici (ili sestri tko će ga znat), ali hvala bogu ne čujem sve i ne gledam prema dolje, ne osjećam niti inekciju dripa, niti rezanje kojeg sam se toliko bojala, samo čekam da sve ovo završi.

I tako nakon svega sat i pol (svega jer trudnice u boksu ostaju i satima, no meni je tih sat i pol bilo kao vječnost) te nakon zadnjih deset minuta finiša, ja samo čujem "Glavica je vani, još jednom…" Nakon toga se nisam snašla, a na grudi su mi stavili Saru, malu i zgužvanu. Bilo je 23.07, suprug i ja smo bili na rubu suza, ja sam i dalje nesvjesna da je sve gotovo (čeka me još šivanje, ali kaj se mene tiče mogu me šivati sljedećih 12 sati), i sve kaj mogu reći u kameru (naravno od muža, a ne od TV ekipe) je " To je to".

U tom trenu ne osjećam još ništa osim olakšanja i nevjerice da je sve gotovo, da ću ponovo moći spavati na trbuhu (aha, tu sam se malo zanjela, nisam još znala da me čekaju upale grudi) koji se konačno ispuhao, i sreće što je Sara zdrava i što smo se konačno upoznale, makar na minutu.

Na moju žalost moram se oprostiti od muža jer on mora otići (jako ga je egzotično vidjeti u zelenim šlapicama s maskom preko lica) i ja ostajem ležati, čekajući šivanje, s osjećajem olakšanja ali i velike sreće koju u tom trenu nemam s kim podijeliti.

Da skratim štoriju, već za 45 minuta slala sam sms poruke iz hodnika bolnice (tamo sam ostala ležati do 13 sati sljedeći dan jer su sve trudnice odlučile rađati baš tu noć pa su i boksevi i sobe bili su puni), a negdje oko 1 poslje ponoći već sam se tuširala hodajući na vlastitim nogama. Nakon ovog što sam prošla bol od šavova bila mi je prava sitnica za izdržati.

E sad se sigurno pitate odkud jazavac u cijeloj ovoj priči…e pa na putu doma moj suprug je usred Zagreba pregazio jazavca! Da, da jazavca, neman od životinje koja je bog zna kako došla na Črnomerec i da nije bilo svjedoka, vjerojatno mu to nitko ne bi povjerovao. I tako je jazavac glavom platio dolazak Sare na ovaj svijet, što mi se čini dovoljno opskurno da zasluži mjesto u ovoj priči.

Bubasan
Bubasan je mama na rubu živčanog sloma, pravnica i radoholičarka, vječno zakopana u svoje papire. Odjednom se našla u najzahtjevnijoj ulozi života, potpuno nespremna za ono kaj ju čeka, izgubljena u vremenu i prostoru (doduše trenutno se kreće samo po stanu), neispavana i živčana. Razapeta između želje za "normalnim" životom i nastojanja da bude super mama, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep, bori se sama sa sobom, sa pupkom, kakom, tjemenicom, upalom grudi i koječim. Sada je stručnjak za narodne lijekove protiv raznih boleština i za uspavljivanje urokljivog oka (oko koje uvijek sve prati i kad se u ranim jutarnjim satima nadaš da spava ono se uvijek otvori ničim izazvano).

Preporučujemo

Pročitajte i:

Zašto manja porodiljna naknada?

Korisnik iz Zagreba pita pravnicu zašto je porodiljna naknada njegove supruge manja od zakonskog minimuma.…

Porodiljna naknada nakon osam mjeseci staža

Korisnica Josipa zanima se za visinu porodiljnih naknada. Odgovor daje pravnica Nataša Novaković.Pitanje: Zanima me…

Trudnoća, porodiljna naknada i papirologija

Pravnica Nataša Novaković odgovara na pitanje naše korisnice o visini porodiljne naknade i drugim pravnim…

Što nakon otkaza tijekom porodiljnog dopusta?

Što se dogodi ako se tvrtka ugasi tijekom trajanja porodiljnog dopusta? Koja su prava nakon…