Može li se odrasla osoba bojati djeteta? Može, kaže Zrinka. Može se bojati da će sjesti na njega, prenijeti mu neku bakteriju, prenijeti mu nikotin s vlastite odjeće, pogrešno mu otpjevati uspavanku... Pročitajte kako je Zrinka za dlaku izbjegla ozbiljnu obiteljsku dramu.

Kao prava i nepatvorena nemajka, ali ujedno i teta dvojice predivnih nećaka još sam se prije pet godina, kada se rodio moj stariji nećak Jack, susrela s konfliktnim osjećajima glede njegova dolaska u posjet Hrvatskoj, točnije, stanu u kojem živim. Silno sam se radovala prvom susretu, mogla bih čak patetično i iberljigavo (ali istinito) ustvrditi da sam ga obožavala i prije nego što sam ga prvi put vidjela, ali mučili su me i strahovi.

Što me najviše brinulo? DA ĆU SJEST NA NJEGA!
Ili da će ispast s ruku na glavu. Ili da ću se, dok ga onako nejakog nosim, popiknut, past na nos, a njega u pogrešno usmjerenom zaštitničkom nagonu baciti u zrak pa će odletjeti U SVEMIR. Ili da ću mu prenijet neku najgoru smrtonosnu bakteriju na koju sam ja, kao odrasla jedinka s kompletnom paravojskom antitijela u organizmu i još većim brojem kilograma dobro podnijeti, ali dijete neće. Ili da će ga otrovati nikotin koji meni kipi iz pora i vlakana na odjeći.
Razmatrala sam mogućnost da sve to izbjegnem tako da mu se uopće ne približavam, ali to se nisam usuđivala provesti u djelo jer sam si odmah zamislila da će mi zbog toga još uvijek postporođajno osjetljiva sestra past u depresiju tipa moja-sestra-nerotkinja-mrzi-moje-dijete, pa će sve završit time što će me obitelj ekskomunicirat, izbacit će me iz kuće i morat ću se bavit prostitucijom. U čemu onda neću bit naročito uspješna jer mi fali ljepote i kondicije, pa ću jedno vrijeme pokušavat s pjevanjem na cesti i sve će na kraju završiti time što ću spavat u kontejneru.
Zatim sam se bojala i nekontroliranih reakcija svoje preslatke naravi koja i inače super obožava kad je se budi usred noći i nevjerojatno je humanitarno raspoložena kad ne dobije svojih 7-8 sati sna, pa me bilo strah da ću se jednog jutra, nakon nemirnih snova isprekidanih nećakovim plakanjem probuditi kao golemi kukac – S MITRALJEZOM U RUKAMA. Kad me smire, već ću biti u zatvorskoj bolnici, a siroto će dijete imati doživotan strah od balegara. Sestra će mi pak od stresa izazvanog mojim ponašanjem izgubit mlijeko. I ključeve od auta. Morat će pješačit do aerodroma. Sve u svemu, ispast će cijela obiteljska tragedija.
Bojala sam se i da ću mu nešto počet pjevat, pa ću pjevat falš.
Ili ću reć nešto o seksu pred njim, pa će mu se to urezat u podsvijest i zbog mene će postat homoseksualni pedofil koji se još pritom neće htjet skinut iz pelena do pedesete.
Ili ću mu zaurlat u uho ako me začupa za kosu, pa će oglušit.
Neće mu se svidjet Zagreb.
Htjet će slušat Narodni radio.
Pobljuvat će se na mene. Pa onda ja na njega.

Prezirat će me jer imam zmazani auto.
Cijela kuća će smrdit.
Što ako mu papigica iskopa oči???
Ili je on pojede...
Razbit će mi naočale (čekaj malo, ja nenosim naočale...).

Neću mu se svidjeti KAO OSOBA.
Ništa se od tih strahova nije obistinilo, ali ako mislite da me to umirilo i učinilo manje neurotičnom, mora da prvi put čitate bilo što izašlo iz moje tipkovnice. Svi oni koji pak već imaju blagu ideju o psihološkom profilu koji se krije iza ove kolumne mogu onda tek zamisliti kakvi su me strahovi mučili ovoga ljeta, kada sam znala da ćemo mama i ja čitava tri dana ostati same ne samo s Jackom, nego i s njegovim mlađim bratom Samom. No o tome u sljedećem broju…

Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu (zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.