Ti si moja čokolada

I dogodilo se! Rok je prespavao kod tate Ribe, a ponosni otac prepričava kako mu je uspjelo uspavati nemirnog trogodišnjaka. Upozorenje: ne pokušavajte to kod kuće!

Zašto mu je, o zašto taj iritantni Tomica prirastao srcu, taj grozan, nemio, težak i tmuran neduhovit crtić od kojeg ga bez ljutnje mogu odvojiti samo hrana i drveni te pravi vlakovi?

Zašto ne voli tekme ili barem Duška Dugouška ili Spužvu Boba.

Jedva čekam da malo naraste pa da zajedno gledamo Simpsone i još kasnije Futuramu...

Ali ipak - Tomica.

Završava druga epizoda, gasim telku.

U biti sam spreman na još jednu, ali fintiram, stari blefer.

Nagodba za treću (ali to je zadnja!) nakon par lažnih suza.

Gašenje zaozbač, lažne suze i tata od kamena.

Tri knjigice.

Dvije o Tomici, naravno.

Jako me nerviraju te preskupe i pretanke kartonske knjige o Tomici koje su u biti sažete epizode crtića i iz kojih nitko živ ne može skužiti o čemu se radi osim ako nije gledao originale, što dovodi do neugodnih situacija kad Rok pita kako je nastao odron i sl.

Slijedi bajka.

U biti skraćena verzija Pepeljuge pomiješane s Karamazovima i nečim stotim, jer je već desetka, a ja čim dotaknem krevet lagano tonuckam u san.

I samo što nisam...

„Tata ja bi kruha“

Ne sad, sine, molim te, govorim u sebi, evo mi skoro slina drijemalica curnula niz obraz...

„Nemere, sad si ubio mandarinu i dukatino, kasno je a i oprali smo zube!“

„Ja bi kruhaaaaaaeeee...“

Mojih 17 kila sinetine ima pakleno jake nožice koje koristi za trzanje i mlaćenje starog oca tamo gdje je opako načet sjekutićem vremena.

Tostiram omanju šnitu kruha dok mi se pobjednik cereka i skakuće po kuhinji onako flafast i bespomoćan, razvučenih rukava.

Al četkicu neće izbjeć!

Sjeda za stol, žvaće i tada se događa zlo.

Krajičkom oka skuži na polici kinder-jaje.

Ko mi kriv kad nisam još vrata ugradio, ili barem zavjesu...

Damn...

Hiljadu mu doboša Darkvuda...

Ne u Pandorinu kutiju.

Ne čokoladu prije spavanja – neće zakrmit još dva sata kad mu prokulja krvca...

„Tata, (trept, trept, najnježnije na svijetu) ja bi jaje!“

„A ne. Nema šanse. Nema i gotovo, kasno je, idemo spat!“

Pet minuta kasnije po ustaljenom scenariju s restrikcijom Tomice ipak nekako postižemo konsenzus da Rok uzima igračku i iznenađenje, a čokoladu kad se probudi.

«Ali čokolada kad se probudim!»

«Može, Rok, imaš moju riječ!»

Pa se igramo sa Sanjom iz Jurića po krevetu, brrrrm, brrrm...

I onda knjigica.

„Rukaaa!“ – jasan znak da se, dok se čita knjigica – mora držat ruka ispod glave.

Ruka vrlo brzo utrne, ali prioriteti su prioriteti...

To što ću kad Junior zakrmi još tri minute sa sobom vući obamrlu granu punu termita umjesto desnice, to nije tolki bed...

Kraj treće knjigice, laku noć, laku noć, pusa, pusa, ja stišćem fige, Junior se malo trza ali nakon pet minuta tone u san.

Uz 36 buđenja i prevrtanja i nožica u bubreg te izvlačenje tatinih ušiju i kapaka (ne bih mu htio biti akter sna....) konačno mi zvoni alarm na mobu.

Tiho ga kušnem u čelo (Roka, ne mobitel), i izvučem te napravim doručak i spakiram sebe za posao i njegov ruksak za vrtić.

Strah me od buđenja.

Hoće tu i tamo zaplakat.

Skupljam svu hrabrost, liježem kraj njega, zagrlim ga i kažem tiho:

«Rokatinsky, pa dobro ti jutro!»

Krmeljava topla najdraža knedla šakicama trlja oči i promrmlja najsretnije na svijetu: «Čokolada!!!»

Nije zaboravio...

Isti mama.

Ribafish je bivši profesor geografije, ex-copywriter, seks-simbol na zalasku i urednik u Playboyu. I kolumnist Cosmopolitana, i urednik Svijeta piva, a bogami zna i farbat drvenariju. U slobodno vrijeme nema vremena, pjeva kad popije i laže kad ga stisnu, pliva, fuša i piše gluposti na www.ribafish.com. Dopredsjednik je društva prijatelja piva, predsjednik Curling kluba Čudnovati Čunjaš te rastavljen otac koji od 07.10.2005. uči najljepšeg i najboljeg čovječuljka na svijetu pjevati i plivati i priča mu bajke s čudnim završetkom. Mašala.