Zrinka ovaj puta piše o temi poznatoj svim roditeljima - što kada vas dijete izludi neprestanim zapitkivanjem. Što sve klinci pitaju i kako im stati na kraj, pročitajte u ovom tekstu (i znajte da su ga sve redakcijske mame čitale klimajuć glavom s odobravanjem. Točno je tako kako Zrinka piše).

Sve dok mi stariji nećak Jack nije odrastao do dobi u kojoj se s njim može razmjenjivati smislene rečenice, znala sam se ozbiljno užasavati nad roditeljima koji svojoj djeci ne odgovaraju na postavljena pitanja. Točno se sjećam jednog prizora koji me osobito rastužio – mlada majka sjedila je na terasi jednog zagrebačkog fast-food restorana za stolom do mojeg, nogama je pridržavala nestabilne i pretrpane vrećice, a sinčić od kojih 4-5 godina na pokrajnoj je stolici, usta prepunih krumpirića zapitao: "Mama, a zašto su tramvaji plavi?" Žena se nalaktila na stol, pokrila čelo dlanom i umorno uzdahnula: "Daj, molim te, šuti, jedi krumpiriće i pusti me na miru". Koja gadura, pomislila sam s indignacijom. Kako može? Dijete je željno znanja, spoznaja o vanjskome svijetu, znatiželjno je i ljubopitljivo, a ona tako! Ja sa svojim nećacima NIKADA tako neću razgovarati! Odgovarat ću im na sva pitanja i radovati se obogaćivanju njihova malena, nevina uma!

Lako mi je bilo pametovati. Jack je u to doba imao dvije godine i vokabular od brat-bratu sedamnaest riječi, a jezične vještine mlađeg, tada šestomjesečnog Sama, prostirale su se na dva od četiri samoglasnika (A i O).

Ovog ljeta, međutim, kad su došli na ferije, Jack se već munjevito približavao petom rođendanu, znao je sva slova, brojke do sto i razvio je sposobnosti profesionalnog ispitivača u vojnom zatvoru Guantanamo. Sam mu je bio za petama. Jednoga smo ih dana njihova baka i moja mama odvele van i odlično se s njima zabavljale sve dok nas u trčkaranju, ciki i vici nije omeo žestok ljetni pljusak. Vidjevši da nećemo do tramvaja stići suhi, sklonili smo se u obližnji fast-food restoran. I naručili krumpiriće. A onda je krenulo…

JACK: Zlinka, zašto ne možemo ići van?

JA: Zato što pada kiša.

JACK: Zašto?

JA: Zato što su došli oblaci, a u njima je kiša.

JACK: Zašto?

JA: Zato što voda isparava sa zemlje i tako nastaju oblaci.

JACK: Zašto?

JA: Zato što kad je toplo, voda postaje para, diže se prema nebu i tamo postaje oblak.

JACK: Zašto?

JA: Ne znam. Stvarno ne znam.

JACK: Zašto?

JA: Zato što sam glupa.

JACK: Zašto?

JA: Zato što nisam pazila u školi dok smo učili o kiši.

JACK: Zašto?

JA: Zato što sam stalno čitala stripove ispod klupe.

JACK: Zašto?

JA: Zato što su mi bili zanimljiviji od nastave.

JACK: Zašto?

JA: Zato što sam mislila da mi ono što pričaju neće nikad trebati u životu.

JACK: Zašto?

JA: Zato što sam bila glupa tinejdžerka.

JACK: Zašto?

JA: Zato što su mi hormoni popili mozak.

JACK: Zašto?

JA: Zato što se to događa svima negdje s 12-13 godina.

JACK: Zašto?

JA: Zato što je to dio čovjekova razvoja i odrastanja.

JACK: Zašto?

JA: Zato što je to dio životnog ciklusa koji imaju sva bića u prirodi.

JACK: Zašto?

…i tu smo zabrazdili u metafizičke sfere.

Poštedjet ću vas barem dvadeset minuta daljnjeg ZAŠTAKANJA i mojeg eksperimentiranja s hipotezom da će odustati ako počnem upotrebljavati sve veći broj riječi i koncepata koje ne bi razumio ni da je teoretičar hermeneutičke fenomenologije, a kamoli ovako. Ubilo bi vas od dosade, a došli bismo do istog raspleta. Nije odustao. Završili smo na tome da sam mu morala objašnjavati ZAŠTO neke stvari JESU, a neke NISU i da je to ZATO što ništavilo NE MOŽE BITI jer onda ne bi bilo ništavilo te da je čitav svemir zapravo suprotnost ništavilu jer POSTOJI. Kao ENTITET. Znate što mi je na to rekao? Pitao me ZAŠTO! Znate što sam mu ja na to odgovorila? DAJ, JEDI TE KRUMPIRIĆE I PUSTI ME NA MIRU!

Ali to ste već naslutili na početku, zar ne? Naravno da jeste. Većina vas ima djecu pa ste mi se već u uvodnom odlomku, dok sam opisivala svoju indignaciju umornom majkom koja ne odgovara na djetetovo pitanje, nasmijali uz pomisao: "Pih! Amaterka"! No ne brinite. Kao što vidite, čak mi se nije moralo dogoditi da rodim vlastito dijete kako bih uvidjela da sam zbog prečaca u zaključivanju zaobišla važnu lekciju iz filozofije za petogodišnjake. Zato kad vas sljedeći put vidim s razasutim vrećicama oko nogu kako djetetu govorite da vas ostavi na miru i jede krumpiriće, bit ću nešto škrtija sa zgražavanjem. Pretpostavit ću da ste u deset lakih koraka došli od "tramvaji su plavi zato što je plava boja zaštitna boja grada Zagreba" do "položaj čovjeka u kozmosu tajanstvena je i nedokučiva zagonetka ZATO ŠTO TAKO PIŠE U USTAVU! DOSTA!" A samo ste se htjeli skloniti od kiše i odmoriti noge od jurcanja po gradu.

 Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu ( zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.