Bubasan se prisjeća kako su izgledali dani prije poroda. Trbuh je rastao i rastao, liječnici su je plašili na pregledima, celulit se gomilao, ona je glumila bovu...

Drugo tromjesečje prava je pjesma, puna sam energije, trbuh lagano raste ali me još ne opterćuje, kile su prestale ići na gore i stagniraju....prolazim pretrage svakih mjesec dana, buljim kao som u ekran na kojima se vidi moja beba, slušam kako joj kuca srce i saznajem da će biti ona. Gledam isprintane fotografije s ultrazvuka i smješim se kao budala ...i onda imam fleshback i vidim scenu od prije nekoliko godina kako se iščuđavam s prijateljicom nad jednom poznanicom koja slini nad slikama ultrazvuka na kojima se niš ne vidi i još ih pokazuje okolo kao da to nas zanima... a ja bi ih sada najrađe pokazivala i nepoznatim ljudima na tramvajskoj stanici. To potvrđuje da čovjek ne može lamatati jezikom i pričati o situacijama u kojima nije bio, jer naprosto ne zna kakav je to osjećaj. I zato se ispričavam svima koje sam poprijeko gledala kad bi mi pokazivali slike svojih „derišta“ ( tako sam ih zvala), a i onima koje ću ja daviti sa istim tim slikama.

Budući tata želi prisustvovat porodu ( hvala Bogu) pa je sad pravo vrijeme i da se odradi trudnički tečaj koji traje dva dana i održava se u Domu zdravlja. Samo da dočaram atmosferu - vani je skoro 40 stupnjeva ( prve i preuranjene vrućine ove godine), dvorana odnosno soba je veličine manjeg školskog razreda i puna je do zadnjeg drvenog stolca trudnicama i njihovim partnerima. Dišem na škrge i slušam patronažnu sestru, malo mi misli odlutaju pa se ponovo vrate, ali me onda njena horor priča potpuno razbuđuje. Citiram: „ Vrlo je važno odmah nakon poroda pregledati da li je posteljica cijela izašla van kako ne bi došlo do komplikacija. Ukoliko se već desi da komadić posteljice ostane unutra najbolje je da to liječnici vide prvi ili drugi dan kad mogu još uvijek RUKU UVUĆI U MATERNICU „! Preokreće mi se moj veliki trbuh, oči mi se izvrću i u panici gledam okolo i pitam se dobro kaj sam samo ja čula ovu strahotu? Ruku u maternicu? Do lakta??? Tunel? Autoput? Moje tijelo????? Ostatak tečaja skupa sa filmom o porodu ostao je u sjeni ove strahote i niš vam više korisno o tom nemrem reći.

I onda počinje finiš, tri mjeseca hodanja okolo kao deva kojoj je grba narasla s krive strane ( doduše ja sam više izgledala kao deva koja sa svake starne ima po jednu grbu, no to su moja devijacije).... Vani je fjaka, znojim se kao konj, ne predajem se i dalje radim. Vučem se po tramvaju (zakaj se ljudi više ne dižu trudnicama?), odlazim na kave, sastanke, pa čak i u shopping u Austriju jer treba urediti stan i kupiti odjeću za bebača, a vani je ipak sve jeftinije, i kalkuliram da li ću stići prije poroda na more jer termin je naime 02.08. I u čemu ću se kupati? Naime, osim što sam osuđena na trudničku odjeću koje mi je puna kapa sad sam shvatila i da bi možda i za more trebalo imati neki outfit. Ili ne? Skidam se pred ogledalom i oblačim neki stari kupaći kostim iz bucmastije faze i ......vrištim......ne,nije problem u kupaćem, ako ste to pomislili, u njega ulazim, ali ugledah u ogledalu svoje noge i zapanjeno zurim u nakupine vode koju su oformile goleme količine trudničkog celulita...zgrožena sam. Uspaničeno pokazujem suprugu šta mi se desilo i željna utjehe pitam ga hoće li to nestati nakon trudnoće, na što će on mrtav hladan „ a ne znam ja, možda ti to tako i ostane.....“ . Možda mi to tako ostane? Kaj? Ne može to tako ostati pa to je strašno – da se razumijemo nije to normalan celulit oko kojeg ne bi radila ni najmanju dramu nego je to celulit bolesenih razmjera...rupa na rupi. Nakon prvotonog šoka konzultiram se sa bivšim trudnicama i kažu one - nestat će to...malo mi lakne ali svejedno treba se skinut ovako na moru.

No skinula sam se i uživala u kupanju, glumila bovu na površini mora i bilo me baš briga, pa mislim si trudna sam kvragu to je očito, kaj sad, proći će i to.

I nakon mora, dva i pol tjedna ranije od termina došao je i dan D ili ti porod. No to je jedna posve nova priča.

Bubasan je mama na rubu živčanog sloma, pravnica i radoholičarka, vječno zakopana u svoje papire. Odjednom se našla u najzahtjevnijoj ulozi života, potpuno nespremna za ono kaj ju čeka, izgubljena u vremenu i prostoru (doduše trenutno se kreće samo po stanu), neispavana i živčana. Razapeta između želje za “normalnim” životom i nastojanja da bude super mama, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep, bori se sama sa sobom, sa pupkom, kakom, tjemenicom, upalom grudi i koječim. Sada je stručnjak za narodne lijekove protiv raznih boleština i za uspavljivanje urokljivog oka (oko koje uvijek sve prati i kad se u ranim jutarnjim satima nadaš da spava ono se uvijek otvori ničim izazvano).