Naša mama Bubasan prisjetila se kako je saznala da će postati mama, kako je otkrila plus na testu, čemu se nadala i kako je proživljavala prve trudničke dane

Možda bi bilo dobro odmah na početku razjasniti neke stvari – dakle nikad nisam bila luda za djecom, nisam se okretala za njima po ulici i baljezgala kako su slatki....ne....u slučaju prolaska žene sa psom i djetetom, na komentar suputnika „kak je slatko“ – ja bih naravno pomislila da govori o četveronožnoj dlakavoj njušci , a ne o djetetu koje ne bi ni primjetila. No kako bi rekli stari ljudi (i moja mama) svaka rit dođe na šekret, pa je tako došla i moja...

Napraviti dijete je jednostavno... ili?

Godine su učinile svoje i došlo je vrijeme da i ja postanem mama...sve predispozicije bile su ispunjene i više nisam imala kaj čekati....udala se, imam super posao na neodređeno vrijeme i ono najvažnije napunila sam trideset i dvije godine i ako želim imati dvoje djece ovo je krajnje vrijeme da nešto i poduzmem (doduše u zadnje vrijeme neke žene na nekim drugim kontinentima rađaju u sedamdesetoj godini života ali...). Nakon konzultacija obavljenih sa drugom polovicom iliti mojim suprugom zaključili smo da nećemo ništa forsirati, jednostavno više nećemo paziti pa kad se desi, desi se. Ionako, slušajući parove oko sebe ispada da napraviti dijete u ovo naše vrijeme i nije tak jednostavno pa mi se činilo da je odluka donesena ali da je realizacija još jako daleko . Naime, nekim parovima je trebalo i nekoliko godina da uspiju u svom naumu, neki nisu ni te sreće, pa jednostavno ne mogu imati djecu i nekako mi se činilo da će mi svakako trebati nekoliko mjeseci da zatrudnim. No sve je ispalo drugačije.... uspjelo je iz prve! Već nakon kašnjenja menge od tri dana bila sam sigurna da sam trudna, to se jednostavno nekako zna, nemojte me pitati kako... Simptomi su isti kao kod menge: grudi malo napete, osjećaj kao da ću procuriti svaki čas, ali ono nešto je drugačije...možda instinkt?

Jasno se sjećam trenutka kad sam utvrdila svoje drugo stanje (i to je pravi naziv za trudnoću, stvarno nisi sav svoj ni tjelesno ni mentalno). Bio je to ponedjeljak, dan na poslu kao i svaki drugi, jedanaest sati. Kuckam dopise na kompjuteru i razmišljam da li napraviti test na trudnoću ili ne...Razmišljam ja tako još od devet sati ujutro, pijem kavu, palim cigarete i kuckam i kuckam, razmišljam o svemu osim o onome što kuckam i na kraju zaključujem da sama sebe mučim i sletim se u ljekarnu po test (sva sreća ljekarna je pet minuta od mog ureda). Kontam si u glavi da se ti testovi trebaju raditi kakti ujutro jer tada je razina hormona najveća u mokraći, hodam natrag prema u uredu i pitam se kaj sad – test imam ali nije pravo vrijeme hmmm. A i na poslu sam, a nisam sigurna da li je prigodno na ovakvom mjestu raditi testove na trudnoću. Razmišljam još par minuta i na kraju se uputim u wc šuljajući se kao nindža kako ne bih srela koju kolegicu usput, valjda sma mislila da mi na licu piše kaj idem raditi. Ruke su mi sad već lagano mokre, otpakiravam prokletu kutijicu i petljam sa njenim sadržajem, nije prvi put da radim test na trudnoću ali osjećam se kao da je, ruke mi se tresu, provjeravam jel sve radim kako spada po dva puta. A onda počinje čekanje popračeno mojim buljenjem u mali prozorčić u kojem bi se trebao pokazati crveni plus ako sam trudna ili samo crvena vodoravna crta ako nisam. Iskolačila sam oči kao žaba, uopće ne trepćem i gledam kako se pojavljuje crvena vodoravna crta. U glavi osjećam razočaranje misleći kako sam sve krivo zabrijala i sama se ljutim na sebe – to traje trideset sekundi, meni tada kao vječnost, a onda se polako počinje crvenjeti okomita crta i nastaje plusssssss!!!

Koga obavijestiti?

Panično trčim stepenicama prema svom uredu i računam – ok , sad je pola dvanaest, imam sastanak u jedan, u dvanaest moram krenuti iz ureda– dakle koliko osoba mogu u tom kratkom vremenu obavijestiti??? I uopće, koga sve obavijestiti – toliko sam sretna (za nepovjerovat, ja djecomrzac) da bi najrađe sazvala sve drage ljude na konferencijsku liniju da im objavim sretne vijesti. Naravno, prvi na red dolazi budući tata – obavješten je da sam krenula po test u ljekarnu i nakon toga dotok informacija mu je prestao kao za vrijeme hladnog rata...na poslu je okružen gomilom ljudi pa mi ga dođe glupo nazvat, no sva sreća postoji messenger. Poruka mi je bila kratka i jasna, bez sentimentalnosti i ostalih gluposti, htjela sam da riječi budu šokantno jednostavne– i zato kuckam „postat ćeš tata.....“ . Naravno, tata poseže za telefonom i u nevjerici (aha, mislio je da sam umišljena trudnica) se veseli skupa sa mnom. Trenutak je nevjerojatan i nestvaran i tu zapravo sve počinje.

Bubasan je mama na rubu živčanog sloma, pravnica i radoholičarka, vječno zakopana u svoje papire. Odjednom se našla u najzahtjevnijoj ulozi života, potpuno nespremna za ono kaj ju čeka, izgubljena u vremenu i prostoru (doduše trenutno se kreće samo po stanu), neispavana i živčana. Razapeta između želje za “normalnim” životom i nastojanja da bude super mama, ne zna gdje joj je glava, a gdje rep, bori se sama sa sobom, sa pupkom, kakom, tjemenicom, upalom grudi i koječim. Sada je stručnjak za narodne lijekove protiv raznih boleština i za uspavljivanje urokljivog oka (oko koje uvijek sve prati i kad se u ranim jutarnjim satima nadaš da spava ono se uvijek otvori ničim izazvano).