Zrinkini su se nećaci za Noć vještica bili odlučili "maskirati u zajednicu građana koja se naziva Bionicles, a mene uvijek podsjeti na to da je korporacija Lego korijen svih zala koja se rađaju u mladome mozgu". Kako je kupila kostime i tko su, dovraga, Bajonikli - pročitajte.

Prije kojih mjesec dana, Ameri su imali praznik koji se zove Noć vještica ili Halloween. Kod nas je masa škvadre protiv uvoza praznika iz inozemstva ko da je riječ, štajaznam, o GMO pšenici zbog koje će nam zemljoradnici past na prosjački štap, a nacija oboljet od nekakve strašne bolesti kojoj još nitko niti nije nadjenuo ime (predlažem da bude Svetozar). Ja nisam protiv uvoza Halloweena jer mi je baš superiška. Podsjeća me na sretnija vremena kada sam vrištala i skakala do plafona pred televerzumom dok je maskirani ubojica Mike Myers klao Jamie Lee Curtis, ali i na epizode kada bih se preoblačila u vampira, betmena ili Radojku Šverko pa plašila susjede po kvartu. No dobro, to je bilo prekjučer.

Zajednica građana

Enivejz (da ostanem u duhu američanskog praznika koji spominjem), moji su se nećaci za Noć vještica bili odlučili maskirati u zajednicu građana koja se naziva Bionicles, a mene uvijek podsjeti na to da je korporacija Lego korijen svih zala koja se rađaju u mladome mozgu, ali i na činjenicu da bi mi bilo puno jednostavnije kupovati poklone i pamtiti mladenačke uzore da mi je sestra rodila dvije cure. Lijepo kupiš Barbiku, maskiraš je u princezu ili tak već nekaj efemerno i bok. A ne ovo. Naime, lako za to što su oni odlučili biti Bionicles – sa samim činom kupnje kostima nije bilo previše posla. Odeš na amazon, naručiš i put putuje moj jaran i ja. Ali kod tih nekih dječačkih idiotskih igračaka postoji cijela filozofija, povijest, značajne grupacije koje su u međuetničkim sukobima i hrpa drugih stvari koje, da sam željela proučavati, posvetila bih se predanom konzumiranju halucinogenih droga.

U čemu je stvar. Ti Bionicles (hrv. Bajoniklz) su nekakva biomehanička rasa totalnih čudaka koji inače žive u stripovima i velebno umjetničkim filmovima koji su izašli drito na DVD jer ih nijedna normalna kinodvorana na svijetu ne bi prikazala u strahu od nereda horde šestogodišnjaka pred ulazom. Stari su brat-bratu tisuću godina, što je samo po sebi fenomenalno jer se dam kladit da nitko od nas ne bi pretpostavio da je LEGO baš toliko star (a ta ih je firma izmislila), a upriličuju se u nekoliko vrsta, od kojih je svaka povezana s nekim elementom: zemlja, voda, zrak, vatra, led, dečko, baba, kralj i as. Ili tako nešto. Taman kad pomislite da to nije dovoljno komplicirano, onda u svakom elementu još postoje i nekakve podjele na vrste, podvrste, plemena, gradove, države, planine, rijeke, biljke, životinje i stvari pa imate Bionicle Toa, Bionicle Matorane, Bionicle Mata Nui i ja sad idem malo prileć jer me to objašnjavanje umorilo gore nego da vam pokušam objasnit uzroke sukoba u Nagorno Karabahu.

Trick-or-treating

I onda smo moja majka i ja, ne bismo li džeci veseloj kupile baš onakve kostime koje priželjkuju pola noći na Wikipediji proučavale koji je koji Bionicle, koji psihofizičkim karakteristikama više odgovara Samu, a koji Jacku, pokušavale se prisjetiti koji više voli glumiti zlikovce, a koji pozitivce, procjenjivale koju opremu im smijemo, a koju ne smijemo kupiti (jer majka se protivi tome da se djeca igraju bilo čime nalik na oružje pa smo im – totalno blesavo – kupile samo neke luzerske štitove) te na kraju krajeva – ipak smo žene – koja boja kostima im bolje ide uz ten, boju očiju i frizuru. Na kraju tog mukotrpnog istraživanja obje smo imale crvene oči, raščupanu kosu i ten na flekove. Ali odabrale smo im kostime. Od svih pomno biranih parametara sada se jedino sjećam da su bili zeleni. I malo crveni.

Najsmješnije od svega na kraju je bilo to da su djeca te kostime obukla doma za slikanje, da ih sada povremeno nose ne bi li jedan drugome što lakše slomili vrat dok se igraju i da su ih nosila dok su išli na Halloween partyje u vrtiću i kod prijatelja. Znameniti trick-or-treating ilitiga obilaženje susjedstva s kucanjem na vrata i žicanjem slatkiša (moj omiljeni dio) je izostao iz više razloga, od kojih je jedan objektivan, a svi mi se drugi čine oh-so-američki. Objektivan razlog sastoji se u tome što mi je stariji nećak alergičan na većinu sastojaka u slatkišima pa trick-or-treating gubi svrhu. Ili bi trebao ljudima zvonit na vrata i govorit nešto u stilu: "antihistamine or treat"! No nije samo u tome stvar. Navodno je u Americi taj trick or treating sve manje i manje popularan jer se roditelji boje pustiti djecu samu u obilazak kvarta zato što se boje: a) pedofila; b) otimača djece; c) da će im djeca poludit od prevelike količine šećera; d) da će susjede drugih vjera, kultura i nacija uvrijediti svojim morbidnim običajima; e) da će im djecu netko vrbovat u teroriste; f) da će se djeca zabavit, a oni neće ništa znat o tome; g) razno.

Kako god okrenuli, ja sam za to da se prigovorima usprkos Halloween uveze ovamo. Ameri ga upropaštavaju.