Je li istina da se roditelji i neroditelji ne razumiju? Ponekad jest, kaže naša Zrinka i objašnjava gdje se sve događaju šumovi i problemi u komunikaciji...

U nježnoj dobi od trideset sedam (i pol!) godina jedna sam od rijetkih nemajki među svojim prijateljima i rodbinom, što povremeno dovodi do određenih nesporazuma, nerazumijevanja pa čak i razmirica. Najčešće su one u kojima me neka od mojih omamljenih prijateljica nazove u subotu u devet ujutro (dva sata nakon mog uobičajenog vikend-odlaska na spavanje) i pozove me na kavu dok junior ili juniorka trče parkom. Razgovor obično izgleda ovako:

JA: Mrghmnj… dvije Stoličnaje… ahm, ne… halooo?

OMAMLJENA PRIJATELJICA: E, bok, ovdje Omamljena. KAJ TI JOŠ SPAVAŠ?

JA: Ne, ti si me upravo probudila.

O.P.: Ajd, ustani i otuširaj se pa dođi u Maksimir na kavu, s malcem sam na ljuljačkama.

JA: Ti si na drogama. (spušta slušalicu)

Slijedi minimalno jednotjedno durenje i dva pokušaja mirenja, tijekom kojih se obavezno spominje moje pomanjkanje razumijevanja za zahtjevan i vremenožderački roditeljski način života, moja sklonost životu koji je posve neprimjeren mojoj dobnoj skupini i moja posvemašnja lijenost, neodgovornost i neuvažavanje tuđih potreba zbog kojih spavam u doba dok svi pošteni ljudi šeću djecu po Maksimiru, idu na plac ili, štajaznam, pomažu boljitku svijeta i domovine na neki drugi način. Ja se obično suzdržim od podsjećanja razbješnjene stranke da je do prije samo tri godine živjela identično kao i ja i da bi bilo logičnije da ONA ima razumijevanja za način života kojim JEST živjela nego da ja u svoj način života uklopim još jedan, o kojem doista, iskreno i empirijski dokazano nemam blage veze. Odavno sam naučila da neki argumenti u toj diskusiji jednostavno nisu dopušteni. Barem ako želim zadržati omamljene i otatljene prijatelje.

Nerazumijevanje između mene i roditeljske skupine koji put se događa i na posve nadrealnoj razini, koja doduše ne izaziva razmirice ni pokušaje mirenja, ali mi izaziva svojevrsnu egzistencijalnu tjeskobu nalik onoj koju je doživio lik iz "Zone sumraka" nakon što se jednog jutra probudio u svijetu u kojem su sve riječi zamijenile značenja. Evo, recimo, moj prijatelj Hrvoje. Do prije kojih sedam-osam godina, kada mu se rodila kćerkica, savršeno smo se razumjeli, vrlo često razgovarali i općenito dijelili svakojake poglede na svijet. Onda mi je jednog dana počeo upućivati telefonske pozive koje ni bog otac ne bi razumio, a od kojih ću opisati prvi i najčudniji:

JA: Halo?

HRVOJE: Bok, Zrinka. Čuj, htio sam ti reć OBUCI PAPUČE! NE HODAJ BOSA PO SOBI, PREHLADIT ĆEŠ SE!

JA: Hrvoje???

HRVOJE: Ma, ništa, ne obaziri se. Gle, baš smo Dijana i ja nekaj razgovarali i htjeli smo te pitat DOBRO, KOLIKO PUTA TI MORAM REĆ DA NE SKAČEŠ GOLA PO SOBI? IDI MAMI U KUPAONU! IDI MAMI U KUPAONU! DOBRO, JEL TI MENE SLUŠAŠ?

JA: Slušam, ali mama mi nije u kupaoni, mislim da je kod susjede na kavi…

HRVOJE: Daj, ne mandrljaj, znaš kaj sam htio reć. Kaj sam ono htio reć? Aha, da. Hoćeš s nama sljedeću subotu u Zagorje, otkrili smo jedno izletište koje je FUJ TO! BACI TO! GDJE SI TO NAŠLA? BACI TO!

JA: Pa ne bih onda baš išla…

HRVOJE: E, NEMOJ DA TI JA DOĐEM TAMO…

Što je najgore, nije bila riječ o izoliranom incidentu. U sljedećih me pet-šest godina još barem deset puta nazvao ne bi li mi zapovjedio da si prestanem gurati kikiriki u nos, iako si ja u nos ništa ne guram još od tridesete, barem triput me nazvao, zaurlao da se NE IGRAM S TATINIM MOBITELOM i odmah prekinuo vezu, a jednom mi je sasvim neobjašnjivo, usred telefonskog razgovora, rekao da ga OSTAVIM NA MIRU JER TATA PRIČA NA TELEFON. Situacija se malo popravila kad mu je kći ušla u nešto ozbiljnije godine (četiri), ali onda mu se rodio sin…

Možda najdramatičnija ilustracija razlike u načinu razmišljanja roditelja i neroditelja pred mojim se očima odvila prije koje dvije godine u Motovunu, za vrijeme filmskog festivala. U jednom od festivalskih ureda boravilo nas je šestoro, po roditeljsko-neroditeljskoj liniji podijeljenih točno napola. Nešto smo radili, a na stolu pokraj nas s povremenim je obavijestima šuškao festivalski voki-toki. U jednom trenutku netko je putem tog paklenog stroja dojavio da se na motovunskim zidinama izgubilo dijete. Troje roditelja iz naše šesteročlane grupe iste je stotinke izjurilo iz ureda na zidine, a nas troje preostalih ostali smo u uredu postavljati pitanja: "Muško ili žensko dijete? Koliko je staro? Kako izgleda? Kako je obučeno? Kako se zove?"

Mogla bih opisati još barem deset primjera suštinskog nerazumijevanja između roditelja i neroditelja, ali ova tri vjerojatno su vam zorno naznačila glavna tri problema. Otkad imam nećake, povremeno mi se čini da uspijevam proniknuti barem osnovne naznake misterioznog mi i nejasnog roditeljskog jezika, načina razmišljanja i života, ali kad god mislim da sam otkrila ključ nepoznatoj mi šifri, razuvjeri me neki postupak, rečenica ili reakcija moje sestre, osobe za koju sam do unatrag pet godina bila uvjerena da je poznajem kao vlastiti džep. Budući da je vjerojatnost da ću se jednom pridružiti roditeljskom korpusu razmjerno mala, s godinama se jednostavno počinjem miriti s činjenicom da neke stvari nikada neću razumjeti, ali da ih zbog toga ne moram osuđivati, čak i ako ih povremeno, u nekoj zabavnoj kolumni, blago ismijavam. Zauzvrat jedino tražim da me se subotom ne naziva prije podneva.

 Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu ( zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.