Nećaci su mi prilično strogi i neumoljivi kad je riječ o izvršavanju naredbi iz dječjih pjesmica. Osim, naravno, kada se pjesmicom naređuje pranje zubi, pospremanje igračaka ili oblačenje gaća na pravu stranu – onda su odjednom simbolisti bodlerovskog kalibra i to si tumače kao metaforu za ljudsko stanje u postmodernoj fragmentaciji svakodnevnog života

Obožavam svoje nećake. Volim i drugu djecu, a poseban mi užitak predstavlja kada se sa svojim nećacima i/ili drugom djecom družim neko dulje vrijeme pa na red dođe zajedničko pjevanje pjesama s CD-ova tipa "Dobitnici Porina pjevaju najveće dječje hitove za totalne idiote". OK, ne zovu se baš tako, ali vjerojatno znate o čemu govorim. Riječ je o onim pjesmama koje je valjda UNICEF propisao deklaracijom o pravima djeteta prije dvjesto pedeset godina (fascinantno, to im je uspjelo usprkos činjenici što još nisu postojali!), pjevaju se otkad je nuklearne obitelji, a namijenjene su tome da bi se roditelji prisjetili davnih, jednostavnijih vremena u kojima su bili barem triput gluplji nego danas.

Evo, recimo, jedan od najvećih hitova iz žanra glasi otprilike ovako:

"Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan,

Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan,

Kad si sretan i kad želiš s drugim dijelit sreću svu,

Kad si sretan lupi dlanom ti o dlan!"

I onda nek mi netko kaže da je ADD (attention deficit disorder) izmišljotina modernog doba! Dodajmo još k tome da su mi nećaci prilično strogi i neumoljivi kad je riječ o izvršavanju naredbi iz dječjih pjesmica. Osim, naravno, kada se pjesmicom naređuje pranje zubi, pospremanje igračaka ili oblačenje gaća na pravu stranu – onda su odjednom simbolisti bodlerovskog kalibra i to si tumače kao metaforu za ljudsko stanje u postmodernoj fragmentaciji svakodnevnog života. No u svim drugim slučajevima nema majci da se pjeva "Kad si sretan", a da fakat ne lupiš dlanom o dlan, nogama o pod i autom u semafor jer si zbog njihovih zahtjeva digla te nesretne dlanove s volana. Boli njih briga. Oni su u sjedalicama, svezani ko da u najmanju ruku pilotiraju MIG-om 29.

No "Kad si sretan" je sa svim pridruženim tjelesnim vratolomijama čista Jupiter simfonija u odnosu na američke dječje pjesmice, koje sam s nećacima prisiljena pjevati zato što dotični žive u Americi, tamo idu u vrtić i da sad ne duljim. Jedna od najpopularnijih ide ovako:

"The wheels on the bus go round and round (Kotači na autobusu se vrte, vrte)

Round and round (vrte i vrte)

Round and round (shvatili ste)

The wheels on the bus go round and round (nda)

All through the town (kroz cijeli grad)".

…a taman kad pomislite da je riječ o briljantnom djelu poetske minijature, kreće nastavak:

"The wipers on the bus go "swish, swish, swish" (brisači na autobusu rade sviš, sviš, sviš)

Swish, swish, swish (ajme majko)

Swish, swish, swish (režem žile)

The wipers on the bus go "swish, swish, swish" (ideš!)

All through the town".

Naravno, ne moram vam niti govoriti da tu pjesmu najviše vole pjevati u autu i da svaki put moram uključiti brisače i da svaki put kenjkaju ako brisači ne proizvode zadani znak (više nalikuje na gnjet, gnjet, gnjet) i da na kraju sve završava time da u ritmu muzike za ples lupam glavom o volan.

Razni se stručnjaci diljem svijeta već desetljećima pitaju kako popularna kultura utječe na djecu – televiziju krive za njihovu pasivnosti, filmove za agresivnost, pop-glazbu za površnost i vulgarnost, videoigrice za sva moguća patološka stanja od nasilničke histerije do osteoporoze, ali nitko se nije sjetio preispitati utjecaj tradicionalnih dječjih pjesmica. Ja mislim da bi trebao. Ako zbog ničeg drugog, a ono zbog sigurnosti u prometu. U međuvremenu ću pauze između dva posjeta dragih mi nećaka koristiti da bih u autu slušala SVOJU glazbu, s puno smislenijim riječima koje uopće ne zvuče moronski niti ne pozivaju na kojekakve glupave akcije. Fa-fa-la-si-mi-ti-fa-la-ti!

 Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu (zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.