Zrinka smatra da nije pravedno da muškarci samo tako minimalno sudjeluju u porodu, ali priznaje i "da sam kojim slučajem muško, to bih sudjelovanje pokušala izbjeći pod svaku cijenu. Čak bih upogonila i klasične školske izgovore, tipa: "Pas mi je poždro zadaću". Odglumila bih i išijas, nije u pitanju." A zašto - pročitajte u tekstu!

Jedna od osnovnih razlika između mene nemajke i majki diljem svijeta jest ta da one za sobom imaju, a ja za sobom nemam iskustvo takozvanog čuda života ilitiga prirodnog procesa u kojem jedno ljudsko biće iz unutrašnjosti drugog ljudskog bića izlazi na danje svjetlo usput bez pardona kršeći sve fizikalne zakone koje su nas učili u školi. 

Odat ću vam dvije tajne. Prva – ne zavidim im. Cijela priča s porodom djeluje mi krajnje nepravednom. Dok se muškarčeva uloga u donošenju djeteta na svijet svodi na nekoliko sekundi užitka te na tek u novije vrijeme uvedeno muvanje oko porođajnog stola s kiselim smiješkom na usnicama, povremenim izvikivanjem navijačkih parola i zatomljivanje želje da izjuri iz bolnice na pivo u prvu birtiju, od žena se očekuje da stoički podnesu nešto što zbilja ne mogu nazvati nikako drukčije nego megazločestom biblijskom odmazdom. Kad nam je već Stvoritelj ili Priroda namijenila takvu spačku, mislim da bi bilo fer da imamo pravo pri svakom trudu zviznut šamarčinu Bed Blu Boju koji nam se uz uzglavlje pretvara da sudjeluje. Ili neka ga barem uhvati išijas. 

Filmovi o porodu

Moja druga tajna vezana uz porod još je gadnija, a sastoji se u tome da, iako smatram da nije pravedno da muškarci samo tako minimalno sudjeluju u porodu, da sam kojim slučajem muško, to bih sudjelovanje pokušala izbjeći pod svaku cijenu. Čak bih upogonila i klasične školske izgovore, tipa: "Pas mi je poždro zadaću". Odglumila bih i išijas, nije u pitanju.

Zašto sam tako nepravedna? Zato što sam u srednjoj školi imala neopisivu čast da mi biologiju predaje žena koja nam je jednog dana ničim izazvana u učionici prikazala horror film.

Počelo je sasvim nevino. Na ekranu se pojavio mlad i zaljubljen par, ushićen činjenicom što će uskoro na svijet donijeti plod svoje ljubavi. Žena se smješkala i gladila trbuh, a muškarac je imao kozju bradicu. Nalazili su se u prostoriji za koju vam je odmah bilo jasno da nije dio nijedne hrvatske bolnice, nego je vjerojatno improvizirana u studiju Jadran filma i s takvom ad-hoc improvizacijom ispala deset puta bolje nego bilo što u čemu bismo mi imale čast rađati. Takvom je sobom lepršao prpošan doktor i primalja u hipijevskim natikačama. S nekoliko umilno izgovorenih rečenica svi su nam priopćili da ćemo svjedočiti nečemu doista posebnom.

Čak me ni tada nisu zavarali. Imala sam filing kao da gledam cvijećem okruženu kućicu u predgrađu kakva se obično pojavljuje na početku svakog filma strave i užasa, e da bi prestravično čudovište iz pakla moglo što gore pogaziti civilizaciju kakvu poznajemo. Imala sam potrebu ženi na ekranu viknuti: "Ne daj da ti počnu trudovi!" istim histerično-molećivim glasom kojim uvijek imam potrebu pri gledanju hororaca glavnoj junakinji doviknuti: "Ne idi u podrum"! No jel me poslušala? Naravno da nije.

Već nekoliko minuta nakon početka situacija se od prvotnog stanja općeg blaženstva naglo mijenja. Ženino se lice grči u neprepoznatljivu grimasu, dotad predivni slapovi kose boje sijena lijepe joj se uz crveno i znojno lice, babica i muž naviruju se pod plahtu kojom su joj prekrivena koljena te joj poručuju da joj ide izvrsno i samo neka nastavi. Žena im uzvraća pogledom koji bez dvojbe govori: "Sreća vaša što ne mogu dohvatiti skalpel".

I to onda traje stoljećima. Za prozorom u uglu prostorije mijenjaju se godišnja doba, doktorova kosa sijedi i ispada, muž brije i ponovno pušta bradu, babica umire i na njeno mjesto dolazi nova, a sirota je žena još uvijek na stolu, raširenih nogu. Kada uđe negdje u petnaestu godinu rađanja, počinje ispuštati zvukove kakve čovjek rijetko čuje izvan dokumentaraca na Discovery Channelu, a suprug uzmiče nekoliko koraka, znajući da joj sad više niti ne bi trebao skalpel da ga ozlijedi. Povrh toga, sirota žena toliko je obeznanjena da niti ne primjećuje kamermana koji je sada počinje snimati iz takvih nimalo laskavih perspektiva da publika u učionici instinktivno rukama zaštitnički prekriva što veći broj tjelesnih udova u donjoj hemisferi.

Blaženi Događaj

Priznajem, taj sam dio dokumentarca u školi provela sumanuto tražeći zalijepljene kaugume pod klupom, sve dok me nije prenuo zvuk s ekrana, koji bih mogla opisati tek kao glasanje jaka kojeg su upravo istnisnuli kroz gnječilicu za češnjak. Šokirano sam podigla glavu ispod klupe taman u času da vidim Blaženi Događaj.

Neću vam lagati. Prema onome što sam vidjela, "Alien" izgleda kao epizoda crtića o vili Amalki. Kada je učiteljica isključila video, sve cure u razredu dočekale su je izrazom lica iz rubrike: "Više se NIKADA neću svađati s mamom". Dečki su, gutajući žuč koja im je naglo navrla iz kesice u grlo, glumili hladnokrvnost i izgovarali rečenice tipa: "No pa, milijuni žena su prošli kroz to, i vi ćete izdržati". Sreća njihova što u učionici nije bilo skalpela.

Od tada, dakle, datiraju moje dvije kontradiktorne tajne. Dok s jedne strane mislim da to što muškarci prisustvuju porodu ne da je potrebno nego je I PREMALO, da mene netko pozove na sudjelovanje u tom divnog događaju, pravila bih se da moram na turneju s Led Zeppelinima. Ili bih se pod hitno podvrgla kakvoj bolnoj operaciji, čak i ako mi nije potrebna.

Jer iako znam da su milijuni žena prošli kroz to pa da bih vjerojatno i ja izdržala, ne mogu se oteti jednoj drugoj misli. Da kojim slučajem muškarci moraju tako rađati, još bismo početkom dvadesetog stoljeća imali potpuno razvijenu i do krajnjih granica testiranu – tehnologiju teleportiranja.

Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu (zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.