Prošla je trudnoća, prošao je porod, cure su relativno bezbolno izdržale u bolnici, a sada je trenutak da Bubasan i Sara idu kući. Kako su izgledali prvi dani, prisjeća se mama Bubasan.

Tri dana bolnice prošlo je više-manje brzo: s jedne strane jedva sam čekala ići doma, no s druge strane mislila sam si : "Bože kako ću ja sama s tim malim stvorenjem?" Kako sam ranije rodila, Sara je imala svega 2700 grama i bila je najmanja beba u sobi. Svaki put kad bi sestre donosile bebe na hranjenje (u onim kolicima kao da štruce kruha prodaju) bila sam zgranuta kako je mala prema drugim bebama u sobi koje su sve gravitirale oko 4 kilograma. Sva sreća, u sobi smo sve bile gotovo isto godište, zezale smo se, posuđivale uloške kojih nikada dosta (otprilike je šest paketa optimalno potrebno za ta tri dana) i smijale se raznim situacijama, kao primjerice kada je nakon večere XY je zaspala i nakon sat vremena otvorila oči i upitala, „Kaj ide večera?“. Mislile smo da se zeza, ali nakon ponovljenog upita shvatile smo da je mrtva ozbiljna i da je već zaboravila onu šaku tijesta i piletine koju smo pojeli za večeru... Toliko o prehrani nakon poroda.

Vojnički režim

A zanimljiv segment svakako je i stolica, jer tko se nakon šivanja usudi ići na WC, mislim na veliku nuždu? Nitko! Sestra nakon dva dana pita jesmo li ili nismo, tko se snađe laže, a tko ne, dobije čepić... Da, samo bi mi trebalo da se bakćem sa čepićem u bolnici gdje nas je tridesetak na 3-4 WC-a...kako da ne, čekam ja svoj dom i svoju WC školjku, ionako se ne hranim u nekim većim količinama pa brijem da ću izdržati. Inače da ne mislite da ćete se u bolnici naspavati, režim je kao u vojsci – dijete vam zadnji puta uzmu u 23 sata, a u 5 sati se budite jer počinje mjerenje temperature i dojenje. Tada mi se tih 6 sati činilo užasno mizernim i nisam mogla ni sanjati da će mi to za nekoliko dana postati nedostižan san...šest sati u komadu, čovječe! Posebna priča je dojenje....namjestiti bebu čini mi se gotovo nemogućom misijom, svaki puta je nešto krivo, tu i tamo nam se posreći pa se dobro namjestimo, uz pomoć drage sestre koja nas prikopča u tren oka. Osjećam se potpuno nesposobno, sve ono čitanje je uzalud i naprosto mi ne ide. To je jako frustrirajuće pogotovo kad iz sobe dojenčadi čujete vrisku gladi prije nego ih dovedu na obrok....još više me plaši dolazak doma jer, kaj je najgore, izlazim u subotu i patronažne sestre nema do ponedjeljka....a dojenje? A pupak? A još 1000 stvari o kojima nemam pojma. Strašno.

Dolazak doma

Dani prolaze, dolazi subota i mi idemo van...tata dolazi po nas (i moja mama koja se toliko veselila da joj nisam imala srca reći da ostane doma) i krećemo... Ja sam živčana kao pas, čini mi se da se auto trese kao kamion i da se Sara sva spigala, put mi je dugačak, nerviraju me buketi cvijeća koje su mi donijeli, kolači i torte koje me čekaju, sve mi toliko ide na živce da bi se mogla svađati do besvijesti... Pa to i činim. Pomalo. Subota i nedjelja prolaze u pravoj agoniji....stalno pokušavam dojiti, tu i tamo uspijem, Sara se plače, gladna je, ja mljeka baš i nemam, pokušam se izdojiti, nakon sat vremena jedva 20 mililitara (od kojih slučajno 10 prospem što me dovodi do krokodilskih suza), ali i to je nešto, tješim se ja. Bradavice me bole, užasnuta sam od brige i od umora. Naravno da cijelu noć nisam spavala nego sam slušala zvukove iz krevetića i naravno da joj pupak nisam dirala jer sam čekala da dođe patronažna sestra. A tako je bila mala da nisam znala ni kako primiti to malo stvorenje, totalna panika. Uz to od nervoze ne mogu ni jesti izgledam kao ispijeni crv sa zmazanom kosom jer nemam vremena ni pod tuš.

Tijelo otkazuje

Nedjelja navečer, moje tijelo otkazuje jer više ne može, oko sedam sati počinje mi se tijelo grčiti i tresti, padam u krevet i nisam više u stanju ništa, hvala Bogu tu je suprug jer da nije, Sara bi ostala sama jer mama više nije bila u stanju dići se iz kreveta. Niti jedan red u ovoj priči nije pretjerivanje, doista tko nije probao ne zna koliki je to napor, da radim 16 sati u uredu ne bih dostigla količinu umora koji se dnevno u meni nakuplja. Ili sam ja samo nesposobna?