Zrinka je otkrila čudesnu sposobnost djece da od odraslih naprave najrazličitije životinje. Recimo... konje. Pročitajte zašto

Prije no što započnem sa šokantnim svjedočanstvom čiji će vas zaplet i rasplet prikovati uz ekran žešće nego dvokomponentno ljepilo, trebala bih prozboriti koju o Vinku, sinu moje prijateljice Filomene. To im, dakako, nisu prava imena, ali moram im zaštititi identitet jer je Vinko glasnogovornik zločinačke organizacije pa bi moglo biti problema.

Dakle, Vinku su tri i pol godine i, kako to s teškim uzdahom katkad napominje njegova majka, još ne ide u školu. Razlog teškom uzdahu jest to da je Vinko glede stasa i opće fizičke konstitucije povukao gene svojih predaka. Konkretnije, brontosaura. Osim stasitosti, Vinka krasi i narav koji su tetke usidjelice u mom djetinjstvu nazivale "živim srebrom". Drugim riječima, dijete je toliko živahno (i srebrno???) da su se pri preseljenju u novi stan Filomena i njen muž našli pred gadnom dilemom. S jedne strane, Vinka je u svako doba dana i noći zgodno držati u vidokrugu i uhokrugu ne bi li se na vrijeme spriječile sve briljantne ideje koje mu padaju na pamet. Iz tog ga je razloga najbolje smjestiti tik uz vlastiti krevet ili barem u sobu do koje se dolazi u par lakih koraka. S druge strane, Filomena i njen muž radni su ljudi i građani koji bi s vremena na vrijeme noću trebali odspavati koju minutu. U te je svrhe Vinka najbolje smjestiti u Boliviju.

Takav je, dakle, Vinko.

Moja nevolja s Vinkom sastoji se u tome što još od rođenja (njegovog, ne mojeg) istinski simpatiziram to dijete. I on mene. A simpatizira me zato što je zahvaljujući meni saznao da će kad odraste biti džokej. Ne DISK džokej. Onaj na trkalištu. Pitate li mene, to će se obistiniti jedino ako na trkališta u sljedećih desetak godina uvedu disciplinu jahanja na nuklearnim podmornicama, ali zapravo nemam pravo na takve komentare. Doista sam sama zaslužna što se Vinko tako mlad zaljubio u plemeniti konjički sport. Kada mu je, naime, bila tek godina i pol (čitaj: težio je manje od svojih roditelja) naučila sam ga jednu igru.

Kompleksna struktura igre sastoji se od toga da se spustim na pod na sve četiri, a jedan od roditelja mladog Vinka posadi mi svoje čedo na leđa. Pa onda uz roditeljsko pridržavanje hodamo ukrug po sobi sve dok netko ne padne na kauč ili na vrata stigne moj kiropraktičar i opali mi šamar. Valja napomenuti i da Vinku tamo negdje od drugog rođendana nisu potrebna roditeljska pridržavanja. A, ne. Naučio se održavati ravnotežu tako da mi se drži za kosu. Otkad sam se ošišala, drži mi se za uši. Ponekad i za nos.

Igra ima i zvučnu kulisu. Svi je znate. "Điha, điha, čet'ri noge, sve četiri krute, điha, điha, mi idemo na daleke pute". Barem bi tako trebala zvučati. Vinko ju je odlučio skratiti. Skakuće mi po leđima i urla: "DŽIHAD! DŽIHAD"!

I sad, cijeli taj bizarni Kentucky Derby ne bi mi uzrokovao toliku krizu identiteta da nije bilo proslave Vinkova trećeg rođendana. Ondje se odvilo nešto što potvrđuje moju teoriju da roditelji na rođendane svog potomstva ne bi trebali pozivati prijatelje koji nemaju djece. To uvijek završi nekako blesavo. Jalov se samac o takvim iventima ili beskrajno dosađuje ili se, sve u nastojanju da se što više umili preslatkoj dječici, dovede u situaciju u koju sam se dovela ja. Ispadne konjina.

Nemojte misliti da nisam pokušala s prvom opcijom – dosađivanjem. Naravno da jesam. Najprije sam boravila s majkama u dnevnom boravku, grickajući organski uzgojenu sirovu mrkvu, integralne kekse s alfa-alfa klicama i umak od Omega-3 masnih kiselina koje pomažu da živiš dvjesto godina. Već je i to bilo dovoljno da se poželim ubiti škaricama iz manikircajga, ali onda sam si nanijela puno goru bol. Pokušala sam se uključiti u razgovor. Greška. Pregolema greška. Uljuđene su gospođe, naime, vježbale konverzacijski latinski. Tu i tamo bi do mene doletjela pokoja riječ kojoj sam naslućivala značenje: varicelle, fimoza, kolike… Ne znam, možda je bila riječ i o grčkom, nisam ostala dovoljno dugo da bih saznala. U strahu da će me netko početi ispitivati prvu "a" deklinaciju i konjugaciju glagola druge grupe u imperfektu, zbrisala sam prema dječjoj sobi.

Osim toga, čula sam da klinci ondje imaju bolju klopu.

Klinci su radili ono što, čini mi se, rade uvijek kada ih nitko ne gleda. Igrali su šah, raspravljali o globalnom zatopljenju i vježbali diferencijalne jednadžbe - e da bi na prvi znak približavanja mamolike osobe razbacali sve sendviče po sobi, unisono ispuhnuli sve šmrklje iz nosa i gurnuli prste u šteker. Mislim da su im u toj zavjeri pomagali i tate, koji su u krajnjem lijevom uglu sobe skupljali Gavrilovićku i lizali majonezu s poda, sretni što se bar na taj način mogu osladiti nečim zbog čega bi ih supruge odmah odvele kardiologu.

No pravi je pakao nastao tek kad su me spazili. Ne znam što im je, kako i kada Vinko pričao o meni, ali svi do jednoga sjatili su se oko mene, ruku podignutih u zrak i s uzvikom: "DŽIHAD! DŽIHAD!" na usnicama. Pokušala sam ih urazumiti, ukazujući im na problem skupih San Pelegrino čarapa na nogama, francuske šminke na hrvatskom oku i mogućnost ozljede lumbalnog dijela kralježnice, ali nisu me slušali. Mladi je Vinko sve moje argumente pobio jednim preciznim judo-povlačenjem zbog kojeg sam se u djeliću sekunde našla na sve četiri.

I što sam mogla? Praćena zabavljenim pogledima mladih očeva, kojima su zbog ljupkog prizora na nos izlazile sve one šaketine Smokija koje su revno trpali u usta – sljedećih sam sat vremena šetala četveronoške u krug, dok su mi se s leđa glasali trogodišnji islamski fundamentalisti. Mislim, biste li im se vi usudili suprotstaviti?

Naravno, nitko od prisutne dječurlije nije zaboravio moju oh-tako-elegantnu ulogu rođendanskog zabavljača pa mi se od tog rođendana do danas već nekoliko puta dogodilo da prolazim kraj dječjeg igrališta, a neka musava djevojčica ili pijeskom zasuti dječak zaurla: "Mama, mama! Vidi! Džihad"! Mame me nakon toga dolaze pozdraviti i s puno entuzijazma pričaju da mali taj-i-taj stalno priča o meni i kako smo se lijepo zabavili na Vinkovu rođendanu. Ja u znak prihvaćanja komplimenta lupam kopit… ovaj cipelom po šljunku i veselo ržem.

Ne vjerujete mi? Ritnut ću vas!

 Zrinka Pavlić rođena je 1971. u Zagrebu pod istim imenom i prezimenom koje nosi i danas. Simptomi njezine urođene i neizlječive skribomanije pojavljuju se u raznim časopisima (Nacional, Cosmopolitan, Plan B) i na sve rjeđe ažuriranom blogu ( zrinskopismo.blog.hr), a možete ih nabaviti i u knjižarama, u obliku njezina nagrađenog prvijenca, zbirke "Svijet i praktična žena". Nema roditeljskih iskustava, ali je promatrač i povremeni simpatizer.