Škola je pobrkala naprijed i nazad (vjerojatno nije bila na nastavi kad se to učilo) i krenula u krivom smjeru. Nažalost, nigdje nema onog velikog znaka ''oprez, krivi smjer'', kao na izlazima s autoceste, i tako nema nikoga da upozori školu da vozi u suprotnom smjeru, suprotnom od napretka.

Umjesto da načinom rada i izazovima koje pred njih stavlja, bude brusni kamen za brušenje oštrica uma, umjesto da otvorenih ruku, znatiželjom i euforijom dočekuje drugačije misli i ideje, umjesto da njeguje i zalijeva urođenu prirodnu potrebu djeteta da razumije svijet oko sebe škola programom ponavljanja i šablonama otupljuje te iste oštrice, prekriženim rukama i strogim izrazom lica drugačijim mislima i idejama oduzima vedrinu i sprema je u ladicu, poput oduzetog zabranjenog predmeta, podrezuje potrebu za razumijevanjem i pretvara je u umjetnu obvezu za reproduciranjem informacija o zaselku oko sebe.

Škola učenicima načinom rada i vrednovanja (osuđivanja) svakodnevno daje packe, poručujući im time da su predivne stvari – fuj!

Prvo fuj

Škola je toliko pervertirala temeljni proces koji je predmetom njezine djelatnosti da je isti postao sinonim mučenja, tlake, dosade, napora, obveze pa čak i suvišnosti. Radi se, naravno, o učenju. U školi je usvajanje znanja reducirano na memoriranje informacija. Usvajanje znanja je zanimljivo, motivirajuće, zabavno te osobi daje osjećaj smislenosti i postignuća jer spoznavanjem izgrađujemo povezanu i trajnu mrežu znanja. Memoriranje informacija je pasivno ''prežderavanje mozga'' podacima koje će u potrebnom trenutku (test ili ispitivanje) izbaciti van. I to trajno. Posuda iz koje je ''znanje'' proliveno ostat će prazna.

Kad djeci spomenete učenje, oduševljenje je jednako onome kao da ste im rekli da moraju uskočiti u bazen pun morskih pasa. Učenje je cjeloživotni proces kojim – ciglu po ciglu – gradimo ne samo znanje, vještine i stavove, već i cjelokupni identitet, svoje vlastito biće, i zato nas treba uveseljavati, a ne izazivati potrebu za antidepresivima. Stoga je kriminalno djelo kad škola tu egzistencijalnu i predivnu aktivnost pretvori u fuj.

Drugo fuj

Suvremeno društvo već godinama nariče i jadikuje nad ''intelektualnim propadanjem'' djece i mladeži, njihovim zastranjivanjem u tehnološku ovisnost i jezičnim osiromašivanjem, već je navuklo crninu te plače i kuka nad tragičnom destinacijom ''kuda mladi idu i svijet skupa s njima''. A sve je to - reći će ojađeno društvo – jer ne čitaju. Ne vole čitati. A zašto? Izbor i način obrade školske lektire (koji je uzbudljiv kao da čitaju telefonski imenik ili sudske zapise iz doba Austro-Ugarske) u djeci ubija svaku želju za knjigom. Kao kad su Rimljani osvojili Kartagu i nakon toga je zapalili, a po spaljenoj zemlji posuli sol kako se tu više nikada ne bi mogao razviti život, tako škola uništava, pali strast za čitanjem i kontaminira podlogu na kojoj bi se u budućnosti ljubav prema čitanju mogla razviti.

Primjerice, prilikom bavljenja knjigom ''Duga'' Dinka Šimunovića, u kojoj se radi o djevojčici Srni koja želi postati dječak, a čula je da će se to, ako protrči ispod duge, ostvariti; može se prvo razgovarati o Beyoncinoj pjesmi ''If I Were a Boy'' kako bi se djecu privuklo nečim njima bližim i tako zainteresiralo za samu knjigu.

zasto-je-skola-djeci-fuj-evo-5-dobrih-razloga
Portrait of a concentrated little boy doing his homework, Image: 323822452, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Treće fuj

Kad se planira preuređenje stana, vjenčanje, proslava rođendana, preseljenje iz roditeljskog doma u prvi stan... bilo koje zbivanje u budućnosti, to onome tko mašta i planira donosi uzbuđenje i veselje. Kreiranje budućnosti, ono ozbiljno, kakav želim biti, čime se želim baviti, što me zanima, čemu želim posvetiti svoj rad, koji su moji ciljevi... – također bi trebalo biti veselo dizajniranje vlastitog života, nešto što nas usrećuje. No, škola je rekla:,, Ne, ne i to je fuj.'' I oduzela nam radost zbog perspektivnosti pri pogledu na kristalnu kuglu. Kako? Svaki čin pojedinca u školi se vezuje uz evaluaciju, nakon svake riječi, poteza kistom, skoka u dalj... daje se ocjena, brojčana vrijednost koja govori koliko tvoja izvedba vrijedi i (neposredno) koliko vrijedi osoba u cjelini.

Ti vrijednosni žigovi koji se u unutrašnjost pojedinca svakodnevno utiskuju ne samo ocjenama već i pogledima, riječima i odnosom, utječu na njegove mogućnosti u budućnosti. I to dijete osjeća i zna. I odjednom, osmišljavanje budućnosti i budućeg ja postaje fuj.

Budućnost postaje ovisna o milimetrima, bodovima, normama i ispravnoj izvedbi prema standardiziranim kriterijima donešenim bez imalo senzibiliteta za individualnost razvoja i učenja.

Četvrto fuj

Četvrto fuj je već teški kriminalac. Živi u ilegali i smiče se po dijelovima podzemlja. Zajedno s najgorim kriminalcima, mafijašima i političarima. Taj teški i za ustaljene društvene strukutre i konvencije opasni razbojnik je drugačije mišljenje. Misliti drugačije je najopasnija zona, kreativnost i originalnost kreću se na rubu zakona, uvijek im prijeti negativno vrednovanje (osuđivanje). Obuci uniformu, raznolike idejene potencijale u glavi zauzdaj u kalupe i na pola si puta do školskog uspjeha (a time i mogućnosti u budućnosti). Misliti izvan okvira standarda i konvencionalnosti je fuj, kaže škola.

Peto fuj

Peto bi se fuj moglo nasloviti i kao ''Zločin i kazna''. Mišljenje je zločin za kojeg pojedinac može biti kažnjen. Ukoliko dijete svojim pitanjima dovodi u pitanje ustaljene autoritete, nastavnikova objašnjenja, sadržaj školskih udžbenika, način rada u školi, ako svojim ''divljim'' mislima izlazi iz okvira pitomih statičnih objašnjenja koja su samorazumljiva sama po sebi, poput kakvih dogmi, ako previše misli i previše pita, ta njegova delinkventska rabota može biti grubo poklopljena jednom packom po ruci. ,,To je fuj! Mišljenje – fuj!''

Ako svladaš svih pet ''fuj'', dobit ćeš peticu. Učenje, čitanje, planiranje budućnosti, kreativnost i mišljenje, sve je to fuj u školskoj režiji. Kao da je tema predstave transformiranje lijepog u ružno. Obrnuto od ružnog pačeta u kojem ono postaje predivni labud, u školi labud postaje ružno pače.

Tekst: Maja Jerčić, mag. paed.

Preuzeto sa:www.ordinacija.hr

Foto: Profimedia