Svi smo slabi na djecu (ili bismo trebali biti) i svi želimo da su nastavnici najbolji ljudi u društvu (ili bismo barem trebali željeti). I puno se na tom Facebooku dijeli naših radosti u obrazovanju naše djece, puno briga, puno žalosti... I tako smo pričali mi neki roditelji na Faceu o onim roditeljskim sastancima, znate onim, gdje roditelja boli trbuh... gdje se govori: problemi, problemi, gdje se kinji i pobrajaju greške...

Bože moj, mislila sam si ja - pa kao da ne znamo dvije osnovne stvari o životu:

1. To su djeca! Nespretni su i skaču; griješe i ne da im se; lupeži su mali i najradije bi pobjegli iz klupa i popeli se na drvo (i neka bi!)

2. Ono na što stavljamo fokus, to jača, to vidimo, to postaje naša realnost.

Što više problema, problema, problema ističemo više ih izniče – kao da ih zazivamo... i imamo što imamo u školama. Ljudi, mene trbuh boli od roditeljskih sastanaka! I onda čujem od svoje drage učiteljice Marlene Bogdanović kakav roditeljski sastanak može biti.

I rasplačem se, kao dijete. To želim! To želim! Pa jedan je ovaj život, jedno je naše roditeljstvo, i jedno djetinjstvo, zašto ga ne činiti nečim lijepim, plemenitim i zašto ne staviti fokus na ono dobro u djeci.

Ja sam studirala profesorski fakultet, završila škole, imam djecu u školi, ali nikad nisam čula ove tri jednostavne stvari koje učionicu pretvaraju u Disneyev studio dobrote i ljepote!

I zato sam zamolila ovu divnu učiteljicu razredne nastave da podijeli s nama tri “trika” kojim se život u razredu učenicima, učiteljima, a onda i roditeljima može učiniti boljim i ljepšim. Pa evo što mi je ispričala.

sretne-skole-sretno-djetinjstvo
School children with raised hands in classroom, Munich, Bavaria, Germany, Image: 261050034, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, MITO images

1. Roditeljski sastanak = festival postignuća

"Neka roditeljski sastanak bude trenutak kad će svako dijete pokazati što najbolje umije, neka umjesto dosadnog pobrajanja pravila ili izlistavanja beskonačne liste “problema” slavi postignuća.

Roditelji ionako iz ocjena i individualnih razgovora znaju na čemu djeca trebaju poraditi – pa zašto se onda ne okupiti i slaviti ono što rade dobro. Netko lijepo čita, netko lijepo crta, netko lijepo pleše, netko dobro računa.

A cijela ta svečana priprema bit će motiv djeci da postanu još bolja u onome što rade. S motivom koje je svakom djetetu u srcu – oduševiti svoju mamu i svojeg tatu. Ne samo da je to roditeljski sastanak, to je topli motiv cijelog jednog perioda rada u razredu." (Marlena, we love you!).

(A ja si mislim – Bože moj, ovo je tako očito – a nikad ovo nisam čula, niti doživjela... i mislim si – pa da! To je to! I da, tako treba!)

Što naša učiteljica Marlena kaže da djeca mogu prezentirati na roditeljskom sastanku, festivalu postignuća:

- pokazati postupak računanja (pa i to je slatko, male ručice, kreda i veliki brojevi!)

- odrediti vrste riječi u nekoliko rečenica (pametnice!)

- pisati na ploču urednim rukopisom (i to je jedan talent)

- nešto lijepo nacrtati, objasniti vrste boja, sklad i kontrast u slikarstvu, predstaviti koji glazbeni instrument koji dijete svira (a što je ljepše od dječeg stvaralaštva!)

- otpjevati pjesmu obrađenu na satu Glazbene kulture

- pročitati dio štiva

- odrecitirati kratku pjesmu iz čitanke

- izvesti kolut naprijed/natrag, premet strance isl. na strunjači u razredu...."

(slavimo i svoje male kinestetičare! Nego što)

Dragi roditelji, tko bi želio imati ovakve roditeljske sastanke, neka digne ruku!

sretne-skole-sretno-djetinjstvo
Teacher assisting a schoolboy to play a violin in classroom at school, Image: 290273734, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

A sada i savjet za učiteljice koje će čitati ovu kolumnu, savjet naše Marlene:

"Treba paziti da program ne bude duži od 45 min jer tada prelazi u napor i dosadu – najbolje je da svaki učenik izvede po jednu kratku točku. U mojih 25 godina još nije bilo učenika kojima se nije svidjela ova ideja - svatko je uvijek našao nešto u čemu je dobar i to sa guštom predstavljao!"

Jel' trebam ja nešto dodati? Jel'da da ne!

2. “Prvi u razredu”

Svi smo u razredu imali, a i naša djeca imaju, dijete kojem iz ovih ili onih razloga lošije ide. Nerijetko tu padnu ružne riječi, ismijavanja... a to je loše... to boli... ne samo onog kome ružne riječi idu. Nego svima... Ružna atmosfera nikome ne godi.

Slušajte ovu Marleninu ideju da se ovaj problem prevede u plemenito i lijepo iskustvo:

"Učenik koji ima teškoće s čitanjem/računanjem u 1. razredu ili mu u višim razredima nešto drugo ide jako loše - proglasi se prvim u razredu!

To znači da će na početku svakog idućeg sata, prije nego se počne s radom, on - kao prvi u razredu, biti zamoljen objasniti /pročitati /i izračunati jedan jednostavan zadatak.

Učitelj-ica naravno, za njega pripremi nešto vrlo jednostavno - nešto što zna da će učenik sigurno moći.

Poanta je u "zamolbi da nam prvi u razredu" (iza prvi dodati: čitač/matematičar...) odradi neki zadatak."

(A onda – čarolija! - ovo ja dodajem :D)

Svi mu iza toga plješću i hvale ga. A on zna da će tako biti i sutra... pa je, do sutra, lakše "pretrpjeti" i koji neuspjeh.

(Dragi moji roditelji, nastavnici, pročitajte ovo, i zastanite sa mnom. Zamislite svijet u kojem ovako živimo, bodreći, hvaleći i integrirajući svaku osobu tako da se osjeća dobro, prihvaćeno i hrabreno... Bez puno filozofije, idemo ovo uzeti od Marlene, spremiti u srce i primijeniti – doma, u školi, na poslu... )

"Važno je suzbiti svaki pokušaj ruganja ili omalovažavanja od strane drugih učenika. Druge učenike pohvaliti za strpljenje i pomaganje svom prijatelju da mu bude lakše u školi. Učitelj-ica se također treba suspregnuti od potrebe da sutra zada puno složeniji zadatak jer je poanta ove aktivnosti da učenik doživi uspjeh pred cijelim razredom. Taj će učenik, budite sigurni, zapamtiti kako ga je učiteljica svaki dan u školi nešto pitala i kako je on svaki put znao!"

Jel tako da ni ovaj dio ja ne trebam komentirati – ma niti slovom!

sretne-skole-sretno-djetinjstvo
Girls drawing at desks in elementary school classroom, Image: 295672814, License: Rights-managed, Restrictions: Specifically, you may not use the Images in ways or contexts that might reasonably be construed as pornographic, defamatory, libellous or otherwise unlawful; Specifically, you may not use images depicting any model in any unduly controversial or unflattering context, unless accompanied with a statement indicating that the person is a model and the images are being used for illustrative purposes only., Model Release: no, Credit line: Profimedia, Cultura RM

3. Podjela odgovornosti i nagrade

Dobro je zadati učenicima "poslove" u razredu koji su samo njihova odgovornost: provjetravanje razreda, paljenje / gašenje svjetla zbog korištenja projektora, slaganje stolica i uređenje učionice nakon nastave, vađenje pribora prije nego učiteljica dođe u učionicu, posuditi prijatelju koji nešto nije donio....

Poanta je da učenici trebaju stalno održavati pažnju, biti savjesni i sami se sjetiti kada neki od poslova trebaju obaviti, a ne čekati da ih učiteljica zamoli.

(O, koliko bi se “nereda” u razredu izbjeglo kada bi se mladim ljudima i djeci dali ovakvi zadatci... kada bi im se kroz zadatke dalo – dostojanstvo!)

Svojim generacijama učenika stalno ukazujem na važnost ravnomjerne podjele posla. Nema muških i ženskih poslova. Ono u čemu se može vidjeti razlika je poticaj da dječaci pokažu svoju muškost i snagu u prilikama kada mogu pridonijeti djevojčicama - otvoriti im vrata dok one nešto iznose, skočiti i donijeti stolicu da se djevojčica popne ako je ona redar i treba obrisati ploču, uzeti od nje i preuzeti teške poslove: podjelu mapa, vučenje strunjače...

Njegovo je da ponudi, ali – curica ne mora prihvatiti. Ipak, djevojčice poučavam da uvijek prihvate pomoć svojih muških kolega. Mi to zovemo kavalirštinom i kad god se neki dječak nešto od toga sam sjeti ja ga pohvalim i napomenem djevojčicama da zapamte kako je taj dječak pravi kavalir i kako je jako vrijedan. Njemu kažem da se pokazao kao najbolji kavalir u razredu. To je rezultiralo time da su dječaci stalno u pažnji i koncentraciji i samo gledaju kome što treba.

(A u toliko razreda se dječacima ne daje takva prilika i onda mi roditelji slušamo istu onu pjesmu – dečki skaču, dečki ruše, dečki, dečki, dečki, dečki... može tako – a može i ovako, kao kod Marlene... tako da se naježiš od ljepote).

Ako su učenici cijeli dan bili skoncentrirani i obzirni, nagradi ih se onim što oni najviše vole - kod mene je to gotovo uvijek partija Graničara.

(Toliko škola stalno priča da “nemaju uvjete za dječje kretanje”... a pogledajte... tako malo, zapravo treba... samo malo volje i veliko srce)

Taj "izvanredni" tjelesni neće i ne mora trajati cijeli školski sat - oni će biti zadovoljni i s 10 - 15 minuta.

(Ovo mi se tako sviđa, razumijevanje djetinjeg sitnog, malog svijeta – nisu potrebna čuda, 10-15 minuta Graničara i mali ljudi se osjećaju nagrađeni i sretni... tko onda može reći da se nešto “ne može”?!)

sretne-skole-sretno-djetinjstvo
Cute little student girl at art class at school, Image: 290827019, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

"Gradivo će se lako nadoknaditi jer se iza takvih "nagrada" učenici puno bolje koncentriraju i bolje i brže usvajaju gradivo.

Ako su duži period bili savjesni i marljivo izvršavali svoje zadaće, treba ih se "nagraditi" kratkim izletom: turom hodanja u okolici i sl. Ne biste vjerovali koliko smo mi zadataka iz matematike i vrsta riječi ponovili dok smo šetali prirodom. A tek koliko smo lekcija iz prirode ponovili baš u prirodi... učenici nisu bili ni svjesni da tijekom "izleta" zapravo imaju satove ponavljanja!

Na takve ture hodanja neka učenici idu opušteno i bez knjiga, dok učitelj-ica obavezno treba pripremiti hrpu zadataka (koji se mogu usmeno riješiti) i pitanja!"

I na kraju nešto i za nas roditelje:

"Treba izbjegavati nagrađivanje učenika slatkišima: "kupovne" nagrade šalju pogrešnu poruku i uče djecu da se zahvalnost pokazuje instant poklonima za koje treba potrošiti najmanje vremena, truda i ljubavi: samo odeš u trgovinu i kupiš štogod. Takve se nagrade brzo zaboravljaju i ne polučuju nikakav odgojno/obrazovni rezultat."

I na kraju ovoga, kao mama, više nemam nikakvu izliku da nešto ne mogu ili da su djeca nemoguća. 15 minuta badmintona pred zgradom, 15 minuta šetnje oko zgrade, 15 minuta preskakanja konopca. I podsjećat ću se da djeca više od ičega trebaju dostojanstvo, povjerenje... i da uvijek u njima gledamo dobro. Ono malo lošeg se ispere u očima promatrača... dobrim očima dobrog promatrača.

Sretno vam roditeljstvo, sretno vam učiteljstvo, dragi naši! I hvala Marleni da je podijelila ovo s nama!

Tekst: Željka Babić, mama, mompreneur, bloggerica

Foto: Profimedia