Pitanje: Kako se zove internetski časopis Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade u kojem će vaši mališani nakon radionice Pričoslovnice moći objavljivati svoje radove?

Odgovor potražite u intervjuu, a pošaljite ga na info@cekape.com sa svojim kontakt podacima.

Pričoslovnica, radionica pisanja za osnovnoškolce koja traje 30 školskih sati (15 tjedana po dva školska sata) kreće u subotu, 28. listopada u 12 sati u Amruševoj 5 u Zagrebu. Više o radionici možete pročitati ovdje

Sjećate li se kad ste prvi put osjetili ljubav prema pisanju i kako je do nje došlo?

Vrlo rano sam osjetila da me knjige neobično privlače. Voljela sam ih dodirivati i mirisati još kad ih nisam mogla čitati. Osim toga, oduvijek sam voljela blokiće i olovčice, tzv. uredski materijal kojim sam punila ladice i nikad mi toga nije bilo dovoljno. Knjige su postale prostor bijega iz svijeta u kojem sam se često osjećala usamljeno jer sam odrastala kao jedino dijete u obitelji u naselju u kojem nije bilo djece u bližem okruženju. Sjećam se da sam danima živjela u svijetu iz knjige i projicirala ga na stvarnost. Ta ljubav prema knjigama zapisana mi je u genima, ili sam je udahnula negdje usput po rođenju, jer u mom se okruženju nije baš uživalo u čitanju. Dakle, u mom slučaju nije bila riječ o utjecaju okoline na to da razvijem ljubav prema knjigama.

Koja je bila vaša prva objavljena priča i što vam je to iskustvo donijelo u život?

Prve su mi priče objavljene u školskom listu, i to mi je bilo nekako logično s obzirom na to da sam voljela pisati i da su me učiteljice u tome podržavale i slale moje sastavke na natječaje. Tada sam već dobila neke nagrade na gradskim natječajima. Prva ozbiljna priča „Suza“ objavljena mi je u legendarnom časopisu Plima i bilo je to jako lijepo vidjeti, a još je ljepše bilo što je prema njoj ekipa mladih glumaca priredila predstavu u kazalištu u Požegi i pozvala me na premijeru. Prva priča, dakle, bila je divno iskustvo.

Koliko dugo vodite radionice za osnovnoškolce i kako otprilike izgledaju?

Otkako sam počela pisati, točnije od prvog objavljenog romana "Upomoć, mama se smanjila" 2002., srećem se s najmlađim čitateljima i nastojim im na svakom susretu osvijestiti važnost umijeća izražavanja riječima jer to prelazi granice književnosti i prelazi u sferu samopotvrđivanja i stvaranja svog prostora pod suncem. A kako će to postići ako ne znaju lijepo sročiti nekoliko rečenica? Moje su radionice prostori u kojima rušimo okvire koji priječe mislima da se slobodno povežu i stvore nešto nevjerojatno i inspirativno. Tek kad izleti iz kukuljice, vidimo koliko je leptir divan, tako i misao treba osloboditi i dati joj prikladna krila da je i drugi vide i uživaju u njoj.

Što sve djeca mogu naučiti i poboljšati dolazeći na radionice, koliko im to pomaže u školi?

Osim na oblikovanju lijepih rečenica radimo na funkcionalnoj pismenosti, nečemu što je osnova pismenosti. Jer samo osoba koja može pretočiti u riječi ono što vidi oko sebe i koja može sama napisati motivacijsko pismo, na primjer, za primanje u željenu školu tako da najbolje istakne svoju osobnost - bez korištenja fraza koje su preplavile prostore naše javne komunikacije - može se ostvariti i postati sretna. Riječi nas oslobađaju, a kada ih pogrešno koristimo tada počinju sputavati.

Može li se umjetnost pisanja uvježbati na neki način ili u djetetu ipak treba biti određeni talent?

Talent je samo polazište, ono što će nas ponukati da se otputimo u nekom određenom smjeru, na primjer da počnemo slikati ili pisati, ali uspješnost ovisi o ulaganju u tu djelatnost i o disciplini. Nije dovoljno imati ideju, treba osvijestiti da će to naše napisano djelo netko čitati i da njemu mora biti sve jasno u toj priči. Najviše na tome treba raditi. A kad se to osvijesti, tu je pitanje discipline, koliko se možemo zauzdati i isključiti okolni svijet da bismo svaki dan proveli u osami neko vrijeme pišući nešto. Ako to nije svakodnevna aktivnost, teško je zadržati jednaku pripovjednu notu od početka do kraja. Jer jedan dan pišemo na jedan način, drugi smo dan drukčije raspoloženi. Održavanje kontinuiteta pisanja jako je važno.

snjezana-babic-visnjic-rijeci-nas-oslobadaju-kada-ih-pogresno-koristimo-tada-pocinju-sputavati
, Image: 346924872, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Profimedia, Alamy

Jeste li radili radionice i za odrasle, ako da, možete li ih usporediti s ovima za djecu - što su djeci prioriteti u izražavanju, teme, mašta, koliko se sve to razlikuje od starijih?

Nisam mnogo radila s odraslima, samo susrete. Ali ono što sam uočila jest da se djecu još može oblikovati, objasniti im zašto je važno čitati i izražavati se pismeno da bi u budućnosti bili zadovoljniji sobom. Djeca još mogu mijenjati svoje navike i neki to doista učine jer mi se jave s radovima koje su napisali nakon našeg susreta. Djeci je čitanje i stvaranje imaginarnih slika iz pročitanoga potrebno za zdrav rast i razvoj, odraslima je čitanje, čast iznimkama, najčešće zabava, i tu je glavna razlika.

Oni s najboljim radovima dobivaju i posebnu priliku na kraju obuke, o čemu se radi?

Mali Pero je internetski časopis Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade koji već dvije godine objavljuje radove poznatih i manje poznatih književnika koji stvaraju za djecu i mlade. Jako je važno kad nešto radimo da to radimo s nekim ciljem, a u pisanju je to objava. Pisanje je poruka u boci, u ovom slučaju na papiru ili ekranu računala, bačena u veliko more, koju želimo da netko pročita i shvati. Svi tražimo odobravanje i razumijevanje, a bez onoga s druge strane, čitatelja, to se pretvara u govorenje u mraku. Zato se pobrinemo da što više pisanih poruka dođe do onih koji znaju da su nama ljudima priče nužne da budemo zdravi i zadovoljni.

Razgovarala: Ivančica Tarade

Foto: privatni album, Profimedia