STRUČNJAK OTKRIVA KADA SE DJEVOJČICE MOGU POČETI ŠMINKATI: Doznajte i kako izgraditi njihovo samopouzdanje

Više nego ikad možemo primijetiti kako su djevojčice i mlade djevojke opterećene izgledom te su pod stalnim društvenim pritiskom da izgledaju „savršeno“. Društveni pritisak dolazi sa svih strana - reklame na TV-u, ulicama, društvenim mrežama te od komentara drugih ljudi. Već pri samoj šetnji gradom vidjet ćemo reklame sa "savršenim" ženama, na šamponima su slike žena sa "savršenom" kosom, a u izlozima lutke sa "savršenim" oblikom tijela. U medijima ćemo najčešće vidjeti modele koji izgledaju slično (mlade, visoke, mršave djevojke s oblinama, velikih usnica, bujne kose, savršene kože i sl.) čime se promovira jednoznačna, nerealna slika ljepote koja je nedostižna većini žena. Pritom se prosječna ženska tijela u medijima gotovo i ne prikazuju. Stoga ne čudi da se većina djevojčica, djevojaka i žena ponekad osjeća ružno, neprivlačno i da će karakteristike koje imaju, a ne uklapaju se u taj "ideal", smatrati svojim nedostatkom. Osim toga, cjelokupno društvo stavlja naglasak na važnost izgleda te se može primijetiti kako se djevojčicama i djevojkama često komentira izgled (dok dječacima rijetko kažemo npr. „lijep si“) čime one dobivaju poruku da je izgled važniji od svih drugih osobina i vještina koje imaju.

Kada započeti s make up-om?
Roditelj sam treba odlučiti kada i koliko make up-a će dopustiti svojoj djevojčici, posebice uzimajući u obzir njezinu individualnost. S druge strane, postoji nekoliko općenitih smjernica kojima se roditelji mogu voditi. Tako je primjerice, djevojčicama predškolske dobi i nižih razreda osnovne škole moguće dopustiti korištenje sjajila za usne, malo maskare i slično za posebne prilike. Najčešće su posljednji razredi osnovne škole vrijeme kada djevojčice počinju više eksperimentirati sa šminkanjem (posebice jer tada kreće pubertet te se pojavljuju i prve akne) te tada možete razmisliti o češćem dozvoljavanju šminke poput korektora, sjenila, i slično. S odlaskom u srednju školu trebala bi se povećavati dozvola o samostalnijem odlučivanju o korištenju make up-a. Naravno, potrebno je djevojčicama objasniti u kojim situacijama je primjerno nositi određen make up. Tako je dobro naglasiti da škola (naročito osnovna) nikako nije mjesto gdje je primjereno nositi upadljiv make up te je on najčešće i zabranjen školskim pravilnicima.

Korištenje veće količine šminke možete dopustiti kada se radi o posebnim događajima razmjerno dobi. Također, kao što je važno postaviti granicu u korištenju make up-a, bitno je da on nije u potpunosti zabranjen. Djevojčice uče o rodnim ulogama kroz korištenje make up-a te je zato dobro prihvatiti da imaju želju za šminkanjem i dati im prostor kada to mogu činiti (npr. mlađim djevojčicama dopustiti da se kod kuće igraju sa šminkom). Istovremeno treba razgovarati s njima zašto postoje određene granice. Tako mlađim djevojčicama korištenje šminke možete predstaviti kao nešto što će moći koristiti kada bude starija, a da sada dok je djevojčica šminku može koristiti primjerice u igri ili za posebne prilike. Objasnite zbog čega vi koristite šminku (npr. da biste naglasili neke svoje karakteristike, sakrili akne na licu i sl.), kao i da ona nije primjerena za djevojčice (npr. njezina koža se još razvija te ju šminka može oštetiti). Sa starijim djevojkama možete više pričati o tome zbog čega one vole koristiti make up (možda ga koriste da bi se svidjele dečkima, jer se ne osjećaju dovoljno lijepima, jer ga gledaju kao umjetnost, i sl.) te im pristupite s obzirom na njihove razloge. Naposljetku, važno je da djevojčice razmjerno dobi podučite i o pravilnom korištenju make up te važnosti skidanja make up-a prije spavanja i slično.

Što roditelji mogu učiniti ako im dijete nije zadovoljno svojim izgledom?

• Izbjegnite uvjeravanje svoje djevojčice da ona nije ružna/debela i sl. i da je lijepa baš takva kakva je. Kada roditelj čuje „ružna sam“ od svog djeteta, uobičajeno je da instinktivno reagira s rečenicom poput: „Nisi, ti si prelijepa! Kako to uopće možeš pomisliti!“. No, iako je rečena iz najboljih namjera, često takva rečenica nije produktivna. Naime, misli i osjećaji postaju još izraženiji upravo onda kada ih pokušamo potisnuti. Ideja da smo ružni ili da nismo dovoljno dobri, kao i drugi neugodni osjećaji, poput tuge i ljutnje, su nešto s čime se gotovo svaka osoba susreće u životu. Zato je važno djeci dopustiti da izraze svoje mišljenje te ih saslušati i pokazati razumijevanje (npr. “Što ti se to ne sviđa na tebi? Aha, ti ne voliš svoje obrve." ili „Mogu razumjeti to, i ja se nekad osjećam ružnom“). Naravno, to ne znači da se morate složiti s njom. Dobro je da izrazite svoje mišljenje (npr. „Meni si lijepa, ono što mi se sviđa najviše na tebi je tvoj osmijeh“), no važno je da ga ne namećete s namjerom da ona što prije promijeni svoje mišljenje.
• Pokažite joj da nije sama u tome. Mnogim djevojčicama pomaže spoznaja da nisu jedine koje su nezadovoljne svojim izgledom pa može biti korisno podijeliti s njom trenutke kada ste i vi osjećali nezadovoljstvo svojim izgledom te joj istaknuti da se mnoge djevojčice, djevojke i žene, ali i dječaci i muškarci, ponekad osjećaju ružnima i da svatko ima nešto što ne voli na svom tijelu. Spomenite i kako taj osjećaj može biti povezan s brojnim drugim stvarima (loš dan, ružan komentar druge osobe i sl.) te kako ista osoba može nekome biti lijepa, a drugome ružna i da su često i poznate osobe izložene negativnim komentarima o svom izgledu (npr. Celine Dion su u školi zvali vampirka zbog prednjih zubi). To može pomoći smanjiti osjećaj srama i usamljenosti kod djece i pomoći im da budu otvoreniji u razgovoru (pa ju možete pitati da li je njoj nekad netko rekao da je ružna).

• Provjerite s čim je povezano nezadovoljstvo izgledom. Ponekad „ružna sam“ može biti povezano s drugim situacijama i osjećajima kao što je zadirkivanje vršnjaka, nešto što je čula od drugih, željom za pažnjom i slično. Zato je važno kroz razgovor provjeriti od kuda to dolazi (“Zbog čega to misliš? Je li se nešto dogodilo u školi, s tvojim prijateljima?”)
• Objasnite joj da nije sve crno-bijelo. Često će djevojčice govoriti u terminima: ružna sam, lijepa sam, a na vaša pitanja odgovarati „sve“ i „ništa“. Pokušajte joj primjerima pojasniti da nitko nije u potpunosti glup-pametan, ružan-lijep te postavljajte pitanja koja traže specifične odgovore poput: “Koje dvije stvari (ne) voliš na svom tijelu, Što ti je najviše ružno/lijepo, a što najmanje?”. Dobro je ova pitanja postavljati u spontanom razgovoru (primjerice dok idete u školu, gledate film i slično).

• Iskoristite svakodnevne situacije (primjerice dok prolazite pored reklame na kojoj je model) za informiranje svoje djevojčice o tome kako je većina modela koji se prikazuju u medijima photoshopirana, slikana od strane profesionalnog fotografa koji znaju kako će model ispasti ljepše na fotografiji te da su ti modeli često bili na estetskim korekcijama ili su ukrašeni umjetnim detaljima (npr. ekstenzije u kosi). Svojoj djevojčici možete pokazati i mnogobrojne internetske članke (čak i reklamne kampanje) koji prikazuju poznate modele kako izgledaju bez photoshopa, šminke te da kao sve stvarne osobe i one imaju bore i celulit.
• Objasnite joj kako ono što možemo vidjeti na Instagram i Facebook profilima često ne odražava stvarnu sliku te osobe. Tako primjerice, možete pokazati djetetu kako fotografija može ispasti potpuno različita ovisno o kutu iz kojeg se osoba slika, filteru koji se koristi i slično.
• Može biti korisno komentirati i kako nas drugi ljudi uglavnom vide kao cjelovite osobe sa svim našim karakteristikama te da ljepotu ne čine samo vanjske karakteristike već i naš karakter, osmijeh, ponašanje, držanje i sl. Pružite joj primjer kako vi doživljavate neku osobu lijepom iako se ne uklapa društvene stereotipe te ju pitajte koje sve osobe ona vidi lijepima i zašto.

• Ističite joj druge kvalitete koje ima osim vanjskog izgleda. Naime, kako je u našem društvu uobičajeno da se kod djevojčica, djevojaka i žena stavlja naglasak na njihov izgled, čak i pretjerano pozitivni komentari o izgledu uče djevojčice da je izgled nešto što se cijeni i na čemu grade svoje samopoštovanje. Stoga je poželjno pripaziti da ova tema ne postane prenaglašena i da se ne stavi još veći naglasak na komentare o ljepoti već imajte na umu da pozitivnu sliku o sebi jačate kroz pozitivne komentare o osobinama nevezanim za fizički izgled.

Kada se treba zabrinuti?
Ponekad je nezadovoljstvo izgledom jako izraženo pa se, uz postojanje drugih čimbenika, može razviti poremećaj u prehrani. Iako se poremećaj u prehrani očituje na različite načine obratite pozornost na najčešće znakove upozorenja:
• izraženo nezadovoljstvo svojim tijelom,
• okupiranost hranom,
• nagle promjene u težini,
• pretjerano kontroliranje unosa hrane,
• jedenje u tajnosti, izbjegavanje obroka, prejedanje, česti odlasci u zahod nakon jela (namjerno izazvano povraćanje),
• pretjerano vježbanje,
• izbjegavanje svakodnevnih aktivnosti (poput hobija, druženja i sl.) te
• česte promjene raspoloženja

Ako primijetite neke od ovih znakova, važno je potražiti stručnu pomoć!

Tekst: Ivana Lukičević, mag. soc. rada