U knjizi "A je li netko pitao učenike?" koju su uz pomoć mentora napisali i uredili upravo učenici izdvajamo dio u kojima opisuju kakve bi nastavnike željeli imati:

"Nastavnici bi trebali biti pažljivi prema svojim učenicima. Znamo da su i oni ljudi, ali nikako ne bi trebali doći ljuti na sat jer ta negativnost automatski prelazi na učenike. Ako su već tako ljuti zbog nečega ili jednostavno nisu dobre volje, neka to pokušaju sakriti od svojih učenika jer njima je ugodnije raditi s profesorom koji se voli zezati i koji je pozitivniji. I nikako ne bi trebali sasvim baciti šalu na stranu jer će uvijek biti ugodnije ako se ponekad koja pošalica čuje.

Učenike koji nisu toliko aktivni i zainteresirani za rad nastavnici bi trebali prvo pitati u čemu je stvar. Ako im ne žele reći, trebali bi porazgovarati s roditeljima. Bit će i nastavniku i učeniku lakše. Nastavnici ne bi smjeli samo diktirati gradivo, a učenici samo zapisivati. Mogu im ponuditi da na nekom satu u grupama naprave plakat ili da pišu neki sastavak ili rade nekakav kreativan projekt kako bi im olakšali učenje. Ponekad im mogu čak ubaciti poneki kviz ili nešto slično. Velika su pomoć i listići sa zadacima prije ispita jer olakšavaju učenje. Ako ima puno gradiva, dobro je cjeline podijeliti na više testova u polugodištu.

Zaključak je da se nastavnici ne trebaju ponašati prema učenicima kao prema vojnicima, nego kao roditelj prema djeci.

Evo još nekoliko savjeta za nastavnike:

  • Nastavnici ne bi morali samo biti tolerantni, već i poštivati rad i osjećaje učenika.
  • Ako će neki nastavnik čitati ovu knjigu i ako ima osjećaja, trebao bi se promijeniti.
  • Nastavnici trebaju jasnije reći o čemu se radi u gradivu koje tumače."

Izvor: A je li netko pitao učenike

(više o knjizi pisali smo ovdje)

Foto: Pixabay