Da odmah raščistimo, niste krive. Postoji dosta majki koje su navikle svojim tinejdžerima pružati stalnu podršku u učenju, u pisanju domaćih zadaća, ispitivati ih, podsjećati ih da uče… Tko su te majke? To su uglavnom brižne i odgovorne žene posvećene obitelji. One su željele da njihovo dijete bude dobar đak i bile su spremne odvojiti vrijeme, i to svakodnevno, kako bi radile i učile sa svojim djetetom. Nije teško zaključiti da ova njihova namjera nije nikako za osudu i nametanje krivice. Molim vas, razumijte sebe i oprostite sebi ako ste se našle u ovoj situaciji.

Ipak, iako niste krive, moramo reći da jeste odgovorne. Ali to je, kada se malo bolje razmisli, sjajna vijest! To znači da imate moć da tu situaciju promijenite! Kada pročitate ovaj tekst do kraja, razumijet ćete zašto to nije bilo dobro i kako da ovo stanje prevladate. Kada ste za nešto odgovorni, vi ste u poziciji moći, vi možete upravljati ishodom tog događaja. Zato, hrabro preuzmite odgovornost i recite: “Ok, pogriješila jesam, ali iz najbolje namjere, a sada sam odlučila naučiti, mijenjam svoje postupke i sve dovodim u red!”

Je li sada kasno?

Apsolutno nije. Sve se može srediti ako budete posvećeni ovoj promjeni. Važno je znati da postoji nekoliko sfera na kojima treba raditi. Na radionicama za roditelje koje držim na ovu temu volim nacrtati stepenice koje ilustrativno pokazuju što je sve potrebno prevladati da bi se došlo do dječje samostalnosti. Pokušat ću nabrojiti te korake.

Prva stepenica

Ovo je najteži i najljepši dio posla. Rad na sebi! Što trebate napraviti? Uzmite olovku i komad papira, izdvojite vrijeme i ozbiljno odgovorite na sljedeća pitanja:

Čega se ja to ustvari bojim?

Sumnjam li u sposobnosti svoga djeteta?

Prihvaćam li teško sposobnosti svoga djeteta?

Nedostaje li mi autoriteta?

Želim li igrati ulogu ,,požrtvovne mame“ ? (Možda sam je od svojih roditelja odlično naučila!)

Jesam li domaćica, pa kada sam već kod kuće, želim raditi s djetetom kako bih se osjećala korisnom? (Inače, veoma cijenim domaćice i smatram ih posebno divnom kategorijom žena. Mnoge moje dobre prijateljice su domaćice.)

Imam li problem prepustiti kontrolu?

Nadam se da neće jako boljeti, a i ako se dogodi da se zacrvene obrazi od istine koju sami sebi priznate, čestitajte sebi. Upravo ste odradili veliku stvar, osvijestili ste svoj negativan obrazac koji vas je do sada vodio putem koji nije bio koristan ni za vas ni za vašeg tinejdžera.

Druga stepenica

Promijenite način na koji gledate svojeg adolescenta. Dakle, jako je važno da prestanete o njemu pričati i misliti (pazite dobro i jedno i drugo, i pričati i misliti) kao o lijenom djetetu, nemotiviranom, nesposobnom, neaktivnom, nezainteresiranom… Utječite na svoje misli. Birajte ih. Ugrizite se za jezik! Počnite razmišljati i govoriti ovako:

“Moje dijete nije krivo za to što se do sada događalo, kao što nisam ni ja kriva. Razumijem ga, ono je jednostavno išlo lakšim putem kada mu je to bilo omogućeno. Ono može biti samostalno u radu i uskoro će to i biti. Polako preuzima odgovornost za svoje školske obaveze. Uspješno se navikava na novu situaciju u kojoj se našlo. Pred njim je novi period života u kojem će konačno dobiti priliku da se izgradi i pokaže tko je. Sigurna sam da ću biti iznenađena rezultatima. Moj tinejdžer je dobar i ja vjerujem u njega!“

Kao što ste već vjerojatno i zaključili, ja sam štreberski tip, pa stalno preporučujem neku olovku i papir. Tako vas i za ovo molim, ne budite lijeni, napišite ove rečenice uvečer prije spavanja ili ih barem pročitajte redovno, kako bi one polako mogle postati istina za vas. Kada želite promijeniti misli jako je važna disciplina. Nemojte od sebe očekivati da ćete svoje stavove koje ste tako dugo ,,uzgajali i zalijevali negativnom vodom“ promijeniti kao dlanom o dlan. Treba biti vrijedan, ustrajan i discipliniran. Ako me poslušate, bit ćete iznenađeni rezultatima.

Treća stepenica

Treću stepenicu predstavljaju konkretne tehnike koje treba znati kada je riječ o taktiziranju s djetetom. A to znači da znate što sve od djece možete očekivati, kakve sve doskočice i “fore” oni koriste kako bi vas privoljeli da se vratite na stari sustav ponašanja. Djeca ovu manipulaciju ne izvode svjesno, planski, ali je izvode majstorski. Zato trebate biti velemajstor!

“Loše se osjećam kada očekujem od djeteta da uči, jer ne želim biti poput onih roditelja koji forsiraju djecu da bi izliječili vlastite komplekse!”

Pronalazite li se u ovim riječima? Polako, evo odgovora. Odlično je da od djeteta očekujemo rezultat. To je važan dio roditeljskog posla. Mnogi odrasli se žale da im je krivo što njihovi roditelji od njih nisu ništa očekivali, to doživljavaju kao da se nisu dovoljno ni brinuli o njima, da kao djeca nisu bili stimulirani, poticani na rad i uspjeh. I to je točno. E, u čemu je onda caka? Pa u tome da ne pretjeramo. Sve u svemu, slobodno i hrabro želite vaše roditeljske želje o uspjehu svoje djece, samo vodite računa da ciljevi ne budu postavljeni previsoko na onom području na kojem dijete na te zahtjeve ne može odgovoriti.

Uskladite se s onim što su prirodni talenti i sposobnosti vašeg mališana i onda ga potičete. Ako to nije slučaj s matematikom, naučite prihvatiti četvorke ili trojke, ali ako mu idu jezici, na tom polju ga nemojte maziti. Budite zadovoljni samo peticom. I još jedna važna napomena, postoje djeca koja nemaju talent potreban ni za jedan od školskih predmeta, ali vjerujte, u nekom području ga imaju i zbog nečega su tu s nama.

Jesu li neka djeca jednostavno takva, nesamostalnija?

Ne, ne postoje djeca koja se rađaju kao nesamostalna za učenje. To može biti odličan izgovor, ali znajte, to je neistina.

Zašto jedno moje dijete uči samo, a drugo neće?

Samostalnost nije nasljedna osobina, ali je činjenica da se djeca između sebe vrlo razlikuju. Jedna moja prijateljica ima dva djeteta veoma različite logičke inteligencije. Starije, koje je veoma inteligentno, sve radi samo, a mlađe, koje nema izraženu sposobnost za matematiku, i čak bih rekla ima ozbiljne poteškoće na tom polju, nije samostalno. Ali oni i jedno i drugo mogu biti jednako samostalni, samo je pitanje jesu li roditelji spremni prihvate nivo postignuća djeteta sa slabijim sposobnostima. To je dosta teško, pa onda većina takvih roditelja, donosi odluku da pojačano radi s “manje sposobnim članom” kako bi postigao neke rezultate. Ali na žalost, to često rezultira otporom koje ovako tretirano dijete počinje pružati poslije nekog vremena.

Opet napominjem, ne osuđujem ja ove roditelje, teško je biti u toj ulozi, čak veoma teško, već samo želim dati objašnjenje zašto je neko dijete samostalnije od drugog, a rastu u istoj obitelji, uz iste roditelje. Također, postoje samopouzdana djeca i ona druga, koja o sebi i svojim rezultatima uvijek misle loše. E ta druga imaju stalnu potrebu za podrškom roditelja. Mole roditelje da im pomognu oko svakog crteža, jer se boje da neće znati dobro ga sami nacrtati, oko svakog sastava, boje se neuspjeha, boje se da ne naprave grešku i slično. Ovo nije nesamostalnost. Ovom djetetu je potrebna podrška u smislu razvoja samopouzdanja.

Posebno, želim naglasiti, da je ovaj tekst prvenstveno namijenjen roditeljima djeca koja se razvijaju uobičajenim tempom.

Tekst: Biljana Grbović

Izvor:https://licnirazvoj.rs

Foto: Profimedia