"Šest godina vrtića je prošlo. Janino veselje zbog polaska u školu ne jenjava. Odmah na početku godine dobiva 'zamjensku' učiteljicu, jer je ona koja je nju i njezine nove prijatelje u razredu trebala odgajati i obrazovati četiri godine, na rodiljnom dopustu. Učiteljica na zamjeni: mlada, neiskusna ali puna elena za rad, stroga...

Prvi mjesec škole protekao je u redu. Ono uzbuđenje naše Jane s početka priče polagano jenjava...kreću obveze. Na prve informacije dolazimo pet tjedana od početka školske godine. Ono što čujemo od učiteljice jest da je znanje našeg djeteta savršeno, praćenje nastave, ispunjavanje radnih zadataka u školi kao i domaće zadaće također, ponašanje isto tako.

"Znate, sve je savršeno, ali postoji jedan veliki problem s vašim djetetom!", govori nam učiteljica te objašnjava: "Vaša Jana na nastavi ne sjedi pravilno!". "Znate, ona obično jednu nogu podmetne pod stražnjicu". Suprug i ja se pogledamo te ljubazno pokušamo objasniti učiteljici (koja nema vlastitu djecu, pa možda iz tog razloga ne zna da nijedan roditelj zdravog razuma tako nešto ne bi nazvao velikim problemom) kako je to vjerojatno tako, jer je šest godina pohađala vrtić u kojem joj je bilo dopušteno da sjedi kako želi, te da joj vjerojatno treba malo više vremena da shvati da tako nešto u školi nije dopušteno.

Nakon informacija na pamet su mi padale prijateljice koje su mi pričale kako je njihovoj djeci u prvom polugodištu prvog razreda, tom razdoblju prilagodbe na obaveze nakon bezbrižnog igranja u vrtiću, bilo dopušteno da prošeću razredom s vremena na vrijeme, čak i da sjede na podu zajedno s učiteljicom koja im je na svakojake načine tu prilagodbu željela učiniti što bezbolnijom. "No dobro", razmišljam, Janina je učiteljica malo stroža, no poznavajući svoje dijete, brzo će se ona prilagoditi na nova pravila. Ustalom, kod kuće, za vrijeme obroka sjedi 'pravilno'.

Nekoliko tjedana kasnije, ovaj put sama, odlazim na sljedeće informacije. Kad je o učenju riječ, s mojim je djetetom i dalje sve u savršenom redu, no sjedenje je i dalje "veliki problem".

Počinje drugo polugodište, kreću ocjene. Sve je super, Jana ima petice i jednu četvorku iz likovnog jer se učiteljici, citiram, "nije svidio ispunjeni radni zadatak", odnosno način na koji je obojala list od toplih prema hladnim bojama. Premda su boje bile ispravno poredane...

No likovni na stranu, sjedenje je i dalje "veliki problem".

Bliži se kraj školske godine...djeca pišu završne ispite iz prirode, matematike i hrvatskog jezika. Jana je sve riješila s odličnim uspjehom, bez ijedne greške. Bila sam tako ponosna. A i moja Jana.

U školi je, a i od starijeg brata, čula da onaj učenik koji ima zaključene petice iz svih predmeta, dobije pohvalnicu. Sada ju Jana željno iščekuje, svoju pohvalnicu, više no svjedodžbu,

Premda doma nismo tom 'komadu papira' pridavali veliku važnost, veselili smo mu se.

Došao je konačno i taj dugo iščekivan dan, podjela svjedodžbi. Za razilku od učiteljice Janinog starijeg brata koji je dobio svjedožbu i pohvalnicu u prozirnoj foliji, Jana je svoju primila u koverti. Koverti u kojoj je bila samo svjedodžba. Koverta u kojoj nije bilo pohvalnice... Razočarenje i nejverica na licu mog djeteta odličnog uspjeha (5,0) i uzornog vladanja bilo je pregolemo. Pokušala sam sakriti svoje osjećaje te joj objasniti da to samo 'običan papir' i da su njezine zaslužene petice samo njezine, da ih nikakav dodatan papir ne treba potvrditi. Rekla sam joj da smo tata, brat i ja presretni i ponosni zbog njezina uspjeha. No naše su je riječi uspijevale utješiti samo na trenutak.

Na kraju dana, prije no što je usnula, Jana mi je rekla da zna da nije dobila pohvalnicu jer je krivo sjedila.

Da...bila je u pravu. Krivo sjedenje moje prvašice uskratilo joj je taj zasluženi 'komad papira' i da ih ubuduće dobije na stotine, mene će zauvijek podsjećati na krivo sjedenje mog "savršenog" prvašića."

Foto: Profimedia