U ranom razdoblju adolecencije, fizički i psihički pritisak je izuzetno intenzivan, akutan je adolescentov osjećaj nesretnosti i sumnje u samog sebe, a sukobi u obitelji su najjači. Nažalost, tijekom adolescencije komunikacija s djetetom postaje sve teža. Jedan od razloga za to je taj što roditelji često sebe smatraju "rukovodiocima" svoje djece, dok s druge strane adolescenti sada osjećaju veću slobodu reagiranja nego kada su bili djeca. Odrasli se trebaju prilagoditi tim promjenama, te naći načina da prevladaju prepreke, izbjegnu pogreške i komuniciraju na način koji će podržati zdrav razvoj mlade osobe i dobre odnose. S druge strane, često puta se događa da roditelji smatraju kako nema previše smisla truditi se oko komunikacije s djetetom, jer je „on sad u pubertetu“ i svaki pokušaj uspostave dobre komunikacije i odnosa je uzaludan. Kruži jedan veliki mit kako su adolescenti nemogući, kako je njima stalo jedino do njih samih i kako su roditelji u cijeloj toj priči samo bespomoćne žrtve koje ne mogu ništa drugo nego čekati da „taj pubertet jednostavno prođe, pa će sve doći na svoje“. Ono što sa sigurnošću mogu reći jest da neće.

Uvjerenje da je normalno ne imati odnos s djetetom u adolescenciji i da je njegova krivica što nam je komunikacija narušena, zapravo je prebacivanje odgovornosti na dijete. To je jednostavniji način nošenja s problemima koji s vremnom ne bude urodio plodom već može dovesti jedino da udaljavanja i još goreg odnosa s djetetom. Ako imamo na umu da je dobar odnos adolescenta i odrasle osobe snažan zaštitni čimbenik za pojavu raznih problema u životu mladih - od zloporabe sredstava ovisnosti, rizičnih seksualnih ponašanja do pojave depresivnosti, onda vjerujem da je svakom roditelju bitno da isti ostvari. A da bi u tome uspio, ključno je mijenjati vlastita uvjerenja koja nas ne dovode do cilja već trajno nagrizaju odnos.

Koliko roditeljsko uvjerenje utječe na odnos s djetetom, prikazat ćemo u slijedećem primjeru: Valentina i Mirko pokušavaju izaći na kraj s njihovim 17-godišnjim sinom Markom koji od nedavno svakodnevno po dolasku iz škole odlazi ravno u sobu, uključuje glazbenu liniju i do večernjih sati glasno sluša muziku. Smatraju da su već pokušali sve – i prijetnje i vikanje i kazne, no ništa nije pomoglo. Iz razgovora s prijateljima, saznali su da i drugi imaju takvih problema s djecom i da je najbolje da ih „puste na miru“, da ignoriraju dok god muzika nije preglasna u smislu da bi ih netko mogao prijaviti za narušavanje kućnog mira. Valentina i Mirko su tako tjednima ignorirali ponašanje sina, sve dok ih jednog dana nije nazvala Markova razrednica i rekla da je Marko ponovno imao ispad bijesa u školi, koji su sve češći otkad je prekinuo s djevojkom. Markova mama nije niti znala da je njezin sin prekinuo s djevojkom, te joj je bilo nepojmljivo da o njezinom sinu zna više razrednica nego ona sama. Tog dana je otišla do njegove sobe iz koje su po običaji dolazili glasni zvukovi, otvorila vrata i ugledala sina kako leži na krevetu lica zaronjena u jastuk i plače. Tek tada joj je sve postalo jasno – Marko je tek od nedavno počeo slušati tako glasno glazbu, vjerojatno od dana kada je prekinuo s djevojkom, skrivao je lice po dolasku iz škole, za večerom su mu oči bile crvene... „Kako sve to nisam vidjela?“ – pitala se Valentina.

Iz navedenog primjera možemo zaključiti kako je Mirkovo i Valentinino uvjerenje potvrđeno od strane prijatelja da je normalno da se Marko tako ponaša jer su „takvi svi adolescenti“ utjecalo na njihove daljnje postupke. Vjerujući da je to sve normalno i da se tu ne može ništa osim ignorirati, oni su jednostavno previdjeli to što je Markova djevojka prestala dolaziti, crvene oči i skrivanje lica od njih protumačili kao ljutnju, a potom njegovo ponašanje svrstali u kategoriju „normalnog za njegove godine“. I čvrsto vjerujući kako su takvi svi adolescenti, nisu poduzeli ništa.

Nažalost, roditelji često zbog loše informiranosti, slabog iskustva, loših savjeta drugih ili vlastitih uvjerenja koriste postupke koji za posljedicu imaju narušavanje odnosa s djetetom. Kako bi se riješili svih mitova ili ograničavajućih uvjerenja koja se negativno odražavaju na vaš odnos s djetetom, nužno je da osvijestite problem i da želite promjenu koja će dovesti do boljeg odnosa s djetetom, ali i s drugima. U tom slučaju NLP trening „Na krilima promjene“ pravi je izbor za one roditelje koji žele raditi na sebi i pri tome svoj odnos s djetetom podići na jedan viši, kvalitetniji nivo.

Sve informacije o treningu možete naći na internet stranici: http://budisvoj.eu/

Takst: Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Foto: Profimedia