Koliko vam je važno da dijete ima 5,0

Kada pustimo dijete da uči samo, dajemo mu dozvolu da misli, da bude samostalno, da je važno, da vjerujemo u njegove sposobnosti, da može uspjeti i samo. I ne možemo dovoljno puta to ponoviti!

Alenova mama obratila nam se za pomoć jer je Alen imao poteškoća s učenjem. Prema njezinim navodima, dječak je u školi imao lošije rezultate od starije sestre i, koliko god učio, nije uspijevao popraviti ocjene. Alenova majka bila je toliko izbezumljena i uzrujana da sam po njezinu tonu i zabrinutosti gotovo zaključila kako je Alen na rubu da padne drugi razred gimnazije. A onda sam saznala da je vrlo dobar učenik (s prosjekom 3,7) u jednoj zahtjevnijoj gimnaziji.

Sjećam se da u moje vrijeme nije bilo puno učenika koji prolaze s 5,0 i da se za upis u gimnaziju nije trebalo tući. Trebalo je, dakako, imati odličan uspjeh, a onda je ovisno o tome je li on bliže ili dalje od 5,0 učeniku na raspolaganju bila teža ili lakša gimnazija. Nisu svi bili opterećeni upisom u gimnaziju i završetkom fakulteta - rekla bih da ni roditelji nisu toliko forsirali da dijete mora imati završen fakultet. Moja je mama čak znala jadikovati što želim gimnaziju - jer ona ne pruža nikakvo konkretno zanimanje, za razliku od škole koju je ona završila. No unatoč tomu, podržala je moju želju za gimnazijom i kasnije upisom psihologije. Na sreću, jedini pritisak koji sam imala tijekom odrastanja došao je tek nakon fakulteta - kada sam tražila posao u struci.

Nažalost, rekla bih da je situacija danas malo drukčija. Već u 5. razredu osnovne škole počinje borba za dobrim ocjenama jer se sada za upis srednju školu gledaju ocjene već od 5. razreda. Uspjeh 5,0 u osnovnoj školi više nije dovoljan za upis željene gimnazije: sada svi imaju 5,0! Potrebni su dodatni bodovi, a to znači i dodatne aktivnosti: glazbena škola, natjecanja, osvajanje zlatnih medalja na sportskim događajima… Dodatne aktivnosti, pak, znače da djeca imaju sve manje vremena da budu - djeca. U konačnici, obrazovanje općenito gubi svoj smisao i pretvara se u jedan veliki lov na odlične ocjene, sve s tendencijom da jednog dana možemo upisati "dobar fakultet", što god to značilo. Je li "dobar fakultet" ujedno i izbor samog djeteta, to je već sasvim druga priča.

Kada sam bila dijete, mama i tata nisu obraćali pozornost na moje zadaće, nitko nije sjedio sa mnom i "radio". Možda bi mi ponekad nešto prekontrolirali ili me ispitali tablicu množenja. Zadaća je bila moja stvar. Danas je zadaća često projekt cijele obitelji. Roditelji čitaju lektire, pomažu djetetu da napravi savršene crteže za likovni, pišu savršene školske zadaće i ponekad se pitam tko ide u školu - roditelj ili dijete. Zato nije ni čudo što sve veći broj roditelja čujem kako govore: "Završili smo prvi razred." U tom trenutku osjetim laganu nervozu i imam potrebu upitati tko ga je završio. Naime, "stručno" znam zašto to nije dobro.

  • Roditelji na taj način oduzimaju djetetu osjećaj uspjeha, što je jako važno za razvoj samopouzdanja. Ako su mama i tata završili prvi razred, onda dijete nije uspjelo, nije samostalno i ne može biti ponosno na svoj uspjeh.
  • Na taj način učimo dijete da je svijet opasno i grozno mjesto u kojem je potrebno da nas netko štiti i odrađuje zadatke umjesto nas. Ako sama ne mogu napisati lektiru, nego mi mora pomoći mama, onda je lektira nešto stvarno grozno. Jednog dana to će dijete možda imati problem s donošenjem odluka jer: kako odlučiti o nečemu važnom i ozbiljnom kada je lektira bila komplicirana stvar.
  • Na taj način ne učimo dijete radnim navikama. Pomažemo mu, tu smo za njega.
  • Na taj način ne učimo dijete odgovornosti. Preuzimamo odgovornost umjesto njega. I onda će ono jednoga dana prebacivati odgovornost na druge, što sigurno neće pridonijeti njegovim socijalnim vještinama.

Što dijete uči iz lošijih ocjena koje dobije?

Svjesna sam da to roditelji čine iz najbolje namjere, ali roditeljstvo je puno rizika i moj je savjet roditeljima da popuste malo. Da preslože svoju listu vrijednosti. Kada bismo roditelje pitali je li im važnije da dijete bude sretno ili da ima 5,0, sigurna sam da bi odgovorili kako žele da bude sretno. Osim toga, evo još nekoliko prednosti od toga da dijete ponekad dobije jedinicu, dvojku ili trojku i da uči samo.

  • Ocjena je povratna informacija, pa će dijete, ako dobije jedinicu, naučiti da nije znalo dovoljno. Osjetit će neuspjeh na svojoj koži i naučit će da je neučenje uzročno-posljedično povezano s ocjenama. Izjednačit će trud s uspjehom. To će biti njegov neuspjeh. U tom slučaju dobro je da roditelj pita dijete što će sada s tim, kakav mu je plan i na taj način prebaci odgovornost na dijete da riješi problem. Sada bih mogla napisati knjigu o tome kako će mu to koristiti u odrasloj dobi, ali prostor za članak je premalen. Ako dijete ne zna što da radi, roditelj ga može savjetovati.
  • Kada pustimo dijete da uči samo, dajemo mu dozvolu da misli, da bude samostalno, da je važno, da vjerujemo u njegove sposobnosti, da može uspjeti i samo.
  • Kada dijete uspije, a samo je zaslužno za to, imat će osjećaj ponosa i to će utjecati na njegov osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, samopoštovanja.

Da ponovim, vjerujem da svaki roditelj ima pozitivnu namjeru i da želja da njegovo dijete ostvaruje odličan uspjeh u školi za njega znači neku sigurnost i jamstvo da će dijete jednog dana biti materijalno osigurano, da će imati svoj kruh u rukama. No u toj dobroj namjeri roditelji ponekad mogu potpuno izgubiti iz vida djetetove interese, sklonosti, želje. Dijete može jednog dana sasvim dovoljno zarađivati za život kao drvosječa i biti sretno. Možda ga baš boravak u uredu u finoj fotelji, u kojoj bi morao sjediti osam sati, ne bi činio sretnim. No iz perspektive roditelja ta fina fotelja znači sreću. I njihov je cilj je samo smjestiti dijete u tu fotelju.

Nesretni “uspješni” mladi ljudi

Nerijetko nam na savjetovanje dolaze duboko nesretni mladi ljudi koji su završili fakultet što su im ga nametnuli roditelji pa sada rade posao koji ih ni najmanje ne motivira ili koji se na fakultetu muče jer ih to zapravo uopće ne zanima. Iako iz najbolje namjere, ti mladi ljudi u djetinjstvu su često dobivali poruke da nisu dobri takvi kakvi jesu i da trebaju nešto činiti kako bi zaslužili roditeljsku ljubav. To nisu bile verbalne i svjesne poruke, već one neizgovorene, vrlo suptilne, a toliko snažne. Svaki put kada se razočaramo jer dijete dobije četvorku, a ne peticu; svaki put kada se naljutimo jer je nedostajala samo jedna petica da dobije pohvalnicu; svaki put kada guramo dijete u aktivnosti koje mu ne leže, a ignoriramo njegovu želju za primjerice crtanjem; svaki put kada spomene da želi pjevati i završiti glazbenu akademiju, a mi mu sugeriramo da od toga nema kruha i da se radije usmjeri na nešto "normalno", kao što je pravo… Iz najbolje namjere dijete jednog dana radi posao koji ne može smisliti, budi se i liježe nesretno, a svoju teško stečenu diplomu i zarađen novac najradije bi zamijenilo za jedan dan sreće na poslu koji voli i koji ga ispunjava.

Sami mladi koji dolaze na savjetovanje žale se na školski sustav koji ukalupljuje, ne traži razumijevanje i znanje, već puko biflanje, i još to boduje. Najgore je od svega to što na ovaj način djeca gube unutarnju motivaciju i u konačnici uče samo radi tog boda, a ne radi znanja. Sve što su morali nabiflati, vrlo brzo ispari, a ostaju samo bodovi koji ne znače ništa: dobre ocjene ne znače da ćeš po završetku željenog fakulteta raditi posao za koji si se godinama školovao, a diploma sigurno ne znači i materijalnu sigurnost. Naposljetku, sve što čine i čemu ih njihovi roditelji usmjeravaju, zapravo nema smisla.

Svako je dijete svijet za sebe i posjeduje niz osobina i sklonosti. Ako nam je dijete slično, tada je logično što ga puno lakše razumijemo i s njim se prirodno slažemo. No neka djeca nisu slična roditeljima. Želja da promijenimo dijete samo kako bismo lakše komunicirali s njim ili zato što smatramo da bi njemu bilo lakše u životu kad bi se ponašalo kao mi, zapravo nije dobra za dijete. Ponašanje djeteta odraz je njegova temperamenta, njegova identiteta, odraz njega samoga. Kada to ponašanje želimo promijeniti, poruka koju djetetu šaljemo jest da nije dovoljno dobro, da nešto s njim nije u redu te da mora biti takvo i takvo da bi zadobilo našu ljubav. Ako je cilj roditelja da mu dijete bude sretno, onda ga treba prihvatiti sa svim njegovim osobinama, sklonostima i nesklonostima, treba ga usmjeravati u ono što usrećuje njega samog - a ne u ono što usrećuje roditelja ili što roditelj misli da bi generalno bilo dobro za dijete. Dijete će nas možda zadovoljiti i činiti ono što nas usrećuje, ali dugoročno neće biti sretno. A sumnjam da ijedan roditelj može biti sretan gledajući vlastito dijete kako pati.

Evo i savjeti o tome kako dijete voditi kroz ovaj, ne baš sretan obrazovni sustav.

  • Treba učiti dijete da je znanje vrijednost, da stjecanje znanja može biti zanimljivo, pa čak i zabavno.
  • Umjesto da pišemo lektiru za dijete, možemo ga odvesti na izvor znanja i pri tome se dobro zabaviti: u Tehnički muzej, Prirodoslovni muzej, Zvjezdarnicu, Muzej krapinskog pračovjeka…
  • Trebamo pustiti dijete da samo uči i stječe radne navike.
  • Upišimo dijete u knjižnicu i odlaske tamo učinimo zanimljivima i zabavnima.

I na kraju, zašto sam toliko puta napisala zabavno? Zato što ako ozbiljno kontroliramo zadaće, ako ozbiljno tjeramo dijete da se primi posla, tomu dajemo notu dosade i ozbiljnosti, koja kod djeteta može izazvati otpor. A kako djeca nisu previše ozbiljna i vole se igrati, iskoristimo njihov način komunikacije i približimo im i sebe, i učenje, i školu, i uspjeh.

Pa što ako ponekad dobiju lošiju ocjenu, kao da je i sami nismo dobili. (Isprike svima koji nikada nisu dobili manje od pet).

Pearl S. Buck rekla je: "Mnogi ljudi gube male radosti nadajući se velikoj sreći." Stoga bih svim roditeljima poručila neka se radije usmjere na svakodnevne male stvari koje život čine ljepšim njihovoj obitelji, neka sada omoguće djetetu da uživa u aktivnostima koje ga vesele jer će sve te male stvari stvoriti dobre temelje da njihovo dijete bude zaista sretno i uspješno - a za to ne treba biti predsjednik.

Tekst: Kristina Bačkonja, dipl. psihologinja i NLP trenerica i Jelena Vrsaljko, certificirana psihoterapeutkinja i NLP trenerica
Foto: Profimedia

 

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Dijete vas ne sluša ili ne čuje, ne poštuje pravila? Promijenite način komunikacije!

Preporuučujemo radionicu naše kolumnistice Lane Kihas, namijenjenu roditeljima…

VIDEO: Prepoznajete li sebe u jednom od tipova roditelja u filmiću?

Možda ste primijetili da oko vas ima nekoliko…

Obiteljske rutine - prilike za učenje

Obiteljske rutine možemo definirati kao specifične, ponavljajuće okolnosti…

Postanite umjetnici u komunikaciji s djecom

S našom suradnicom Draganom Aleksić koja je uspješni…

Pročitajte i:

upozoravajuce pismo Zubic Vile

Službeno i upozoravajuće pismo Zubić Vile riješilo problem s pranjem zubi

Je li vaše dijete ikad dobilo pismo od Zubić Vile? Mali Sam je dobio jedno…

dzeparac

Da bi dijete naučilo cijeniti novac, roditelji trebaju izbjeći ove pogreške...

Imati džeparac za dijete je također određena vrsta škole u kojoj se samostalno uči odgovornosti…

kako s djecom razgovarati o seksualnosti

Kako razgovarati sa mlađom djecom o seksualnosti?

„Mama, kako je seka došla u tvoj trbuh?“, „Što je to kondom?“ pitanja su koja…

U ovoj španjolskoj školi dječaci uče i kuhati, glačati i prati

Španjolska škola Montecastelo promovira ravnopravnost spolova tako što dječacima pruža satove kućanskih poslova i životnih…