Da pitamo djecu koje im pitanje roditelji postavljaju svakoga dana, vjerujemo da bi kao odgovor dobili pitanje: „Kako je bilo u školi?“ Djeca roditeljima pritom vrlo često daju odgovore poput: „Dobro“ ili „Dobio sam peticu (ili neku drugu ocjenu).“ Roditelji se kratkim odgovorima uglavnom zadovolje jer nemaju vremena razgovarati detaljnije o školi, ponekad dobiju odgovor koji ih zadovoljava i nemaju potrebu propitivati je li zaista sve dobro bilo u školi, a ponekad odgovornost za školu pripisuju isključivo djeci i nemaju potrebu informirati se dodatno o školi od strane djeteta. U novije vrijeme, od kada postoje e-dnevnici razgovor ide i u smjeru onoga što piše u njemu, bilo o ocjenama bilo o dodatnim komentarima koji najčešće nisu pozitivni. Međutim, razgovor o školi može i mora biti drugačiji kako djeca ne bi imala otpor prema toj temi i kako taj razgovor ne bi bio „mučenje“ kako za roditelje tako i za djecu, odnosno kako se ovakvim „razgovorom“ djeci ne bi davala poruka da roditelji nisu zainteresirani za njihov „školski život“ koji je puno više od ocjena.

Kako pričati o školi s predškolarcem?

Prije nego dijete krene u prvi razred dobro je da roditelji naglašavaju pozitivne strane škole. Npr. djeci mogu reći: „U školi ćeš naučiti još bolje crtati i moći ćeš crtati raznim tehnikama. Moći ćeš isprobati nekoliko instrumenata kako zvuče.“ i sl. S druge strane, važno je da djeci realno i slikovito objasne što je škola i kako izgleda boravak u školi. Djeci je uvijek zanimljivo čuti iskustva i doživljaje svojih roditelja, kako je izgledao njihov prvi dan u školi, kako su se sprijateljili s drugom djecom u razredu, čega su se igrali za vrijeme odmora, kakva je bila njihova učiteljica i sl. Primijetili smo da se roditelji često usmjeravaju na učenje čitanja i pisanja. No, važno je reći da škola služi upravo tome, a za roditelje je bolje da se usmjere na pitanja koja djeca imaju o školi (npr. „Zašto moram ići u školu?“) i daju im odgovore kako bi sama mogla stvoriti sliku o školi i na neki se način umiriti prije polaska. Važno je i da roditelji osvijeste svoje emocije vezane za polazak djeteta u prvi razred kako ih ne bi prenijeli na djecu i kako bi polazak u školu prošao što „bezbolnije.“ Također, djeci moraju reći što se očekuje od njih kada krenu u školu. Ono što roditelji ponekad koriste, a nije dobra tehnika, je plašenje djece školom, npr. „Vidjet ćeš kako će ti biti kada kreneš u školu. Nećeš imati vremena za igru. Sada cijeni to.“ Takve rečenice kod djece mogu izazvati nelagodu, nesigurnost i misao da je škola nešto negativno za njih.

Kako kroz komunikaciju biti podrška svom djetetu?

Kada dijete krene u školu važno je da se roditelji interesiraju za sve aspekte djetetova života vezanog za školu. Pod time mislimo ne samo na ocjene, već i na to kako se osjećalo u školi, što mu je bilo najbolje u školi, što mu se nije svidjelo, kakvi su mu vršnjaci, s kime se najradije druži, koji profesor mu je najdraži i zbog čega, što mu je najteže vezano uz školu i još puno toga što bi roditelji trebali saznati od djeteta i sl. Jedna od važnih tema koju bi roditelji svakako trebali „obraditi“ sa svojom djecom jesu pravila vezana za učenje, odnosno da s djecom razgovaraju i odrede mjesto za učenje, pisanje zadaće, razgovaraju o načinu na koji će izvršavati svoje školske obveze, hoće li provjeravati zadaću djetetu, hoće li dijete čitati lektiru na glas i sl. Pravila služe tome kako bi djeca uspostavila rutinu što se tiče izvršavanja školskih obveza i kako bi lakše usvojili i izvršili svoje obveze jer sigurno će biti izjava poput: „Ne da mi se sad. Kasnije ću napisati zadaću! Mogu li se najprije poigrati?“ i sl.

kako-s-djecom-razgovarati-o-skoli-na-zanimljiv-nacin
, Image: 235410164, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Tetra Images

Što roditelji trebaju izbjegavati kada razgovaraju s djecom o školi?

Postoji nekoliko stvari koje mogu negativno utjecati na motivaciju djece i općenito izvršavanje školskih obveza. Najvažnije je naglasiti da roditelji svoju ljubav ne smiju uvjetovati izvršavanjem određenih obveza. Roditeljska ljubav je bezuvjetna i djetetu se to mora jasno naglašavati! Dakle, izjave poput: „Volim te još više sad kad čujem da si dobio 5. Ne želim te zagrliti danas jer nisi pročitao lektiru do kraja.“ ne smiju biti dio razgovora o školi i općenito odgoja djece. Time roditelji djeci poručuju da će ih voljeti samo ako ispune njihova očekivanja. Također, kada govorimo o očekivanjima, važno je reći da ona trebaju biti realna i usklađena s mogućnostima svakog pojedinog djeteta. Primjerice ako dijete nije uspješno u sportu ne treba očekivati od njega da ima peticu iz tog predmeta. Ali, istovremeno je važno da ga potiču na trud, a ne da traže izliku u tome ako nešto ne može i da lako odustane. Važno je da primijete trud vezan za učenje, vježbanje, čitanje, pomaganje vršnjacima i sl. Primjećivanje samog procesa, a ne samo konačnog rezultata, može povećati motivaciju kod djeteta. Osim toga, roditelji trebaju biti oprezni kada uspoređuju svoje dijete s drugom djecom. Iako uspoređivanje uglavnom koriste s namjerom da motiviraju dijete za neki uspjeh, najčešće dobiju suprotan učinak i dijete se može osjećati bezuspješno, manje vrijedno, nesposobno… Npr. izjava poput: „Kako nisi uspio to napraviti? Zašto svi drugi to mogu?“ izrazito naglašava djetetovu nesposobnost, iako u stvarnosti vrlo vjerojatno dijete nije samo nesposobno. Kada roditelji primijete da je dijete neuspješno u nečemu, potrebno je vidjeti postoji li nešto u pozadini tog neuspjeha te postavljati pitanja poput: „Što ti je teško?“, „Kako to da nisi uspio napisati test do kraja?, „Je li te nešto ometalo?“, „Jesi li razumio/jela sve što piše u testu?“…

Tekst: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada, Savjetovalište Snaga obitelji, Hrabri telefon,

www.hrabritelefon.hr

Foto: Profimedia