Listopad i studeni su mjeseci u godini kada nam se roditelji pojačano javljaju s pitanjima vezanim za školu, (ne)izvršavanje školskih obveza, sukobe s djecom oko pisanja zadaća, učenja i slično. Naš obrazovni sustav doživljava se često takvim da od djece očekuje napredak istom brzinom te da sadrži jednake metode podučavanja za sve učenike. Takav sustav može za posljedicu imati da se dijete osjeća demotivirano ili obeshrabreno, osobito ako se uspoređuje s drugom djecom. Ovo osobito može doći do izražaja kada se radi o djeci s teškoćama pažnje ili koncentracije. S obzirom na činjenicu da dijete stvara sliku o sebi najčešće na temelju uspješnosti u školi, valja se zapitati što mi kao roditelji možemo napraviti da umanjimo osjećaj obeshrabrenosti i postignemo kod svog djeteta da „zavoli“ školu i učenje.

U tom nastojanju događa se da se roditelji usmjere upravo na ono što je njima samima poteškoća i s čime se ne mogu nositi. Nerijetko djetetov školski uspjeh doživljavaju kao vlastiti. Nastoje djecu na sve načine uvjeriti da moraju npr. napisati domaću zadaću, ali dijete nikako da krene raditi tu zadaću i zapravo je sve više u otporu. Osim toga, roditelji se usmjeravaju upravo na ono što dijete ne može napraviti pravovremeno, zbog čega zanemare ono što dijete dobro radi i u čemu je uspješno. Fokusiraju se na neuspjeh, umjesto da motiviraju dijete da izvrši svoje školske obveze tako što će primijetiti da je nešto dobro napravilo ili još rjeđe, da primijete način na koji je nešto postiglo.

Dijete je puno više od uspješne ocjene!

Prilično često čujemo da je dijete dobro ako ima dobre ocjene i to se podrazumijeva. Međutim, roditelji moraju biti oprezni i odvojiti ove dvije komponente te ih doživljavati zasebno jer dijete je puno više od samog školskog uspjeha!

Naravno da se ne može očekivati od pojedinog učitelja/profesora da svakom djetetu pruži individualnu pažnju s obzirom na broj učenika u pojedinom razredu. Stoga je važno da roditelji preuzmu odgovornost i da postanu svjesni koliko važnu ulogu sami imaju u obrazovnom procesu, odnosno koliko mogu pridonijeti tome da dijete postigne zadovoljavajući školski uspjeh i nauči izvršavati svoje školske obveze, a da pritom u njima uživa. Roditelji su prvi učitelji svom djetetu i imaju primarni utjecaj na dijete na način da oponašanjem svojih roditelja i oni uče kako se ponašati. Odnosno, ako roditelj stalno kritizira onda i dijete uči kritizirati.Ako s druge strane pak roditelj ima pozitivan stav prema školi, vrlo vjerojatno će ga imati i dijete.

kako-postici-da-moje-dijete-izvrsava-svoje-skolske-obveze
, Image: 300009188, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Prepoznajte djetetove interese i jake strane

Važno je istaknuti da roditelji nauče prepoznati i prihvatiti djetetove osjećaje i potrebe, umjesto da se koriste prijetnjama, kritikama, uspoređivanjem s drugom djecom, kažnjavanjem. Ovakvo ponašanje vrlo lako može zaslijepiti roditelje i ne dopustiti im da vide i prepoznaju jake strane djeteta. Osim toga, rezultira i zanemarivanjem djetetovih potreba na način da slijede svoja roditeljska očekivanja i dijete procjenjuju u odnosu na njih, a ne u odnosu na djetetove interese i preferencije.

Roditelji prvenstveno trebaju prihvatiti dijete takvo kakvo jest te poštovati njegove vještine i uspjehe kako bi ga podučili da se i samo poštuje. Neizbježno je da će onda te osjećaje i stavove o uspjehu prenijeti i na područje škole. Što to znači? Sjetite se svog djeteta kada je pohađalo vrtić. Vjerujem da ste tada uočavali sve njegove talente, hvalili ga kako lijepo crta ili kako je kreativno. Nakon što je dijete postane školarac, često se dogodi da se pažnja roditelja usmjeri na uspjeh, zanemare ostali aspekti djetetova života te se učestalo kritizira ili prigovara djetetu ako nije na vrijeme napisalo zadaću, ako nije dovoljno uredno i sl. U skladu s tim, roditelji školaraca, pokušajte se prisjetiti pet do deset određenih uspjeha vašeg djeteta i osobina koje ga karakteriziraju. Pokušajte se sjetiti onih koji nisu vezane (isključivo) za školu.

Vizualni, auditivni i kinestetički stil učenja

Važno je reći da svako dijete uči na jedinstveni način i važno je da roditelji otkriju koji je to način. Većina djece može naučiti određeno i potrebno školsko gradivo, ali važno je pažnju usmjeriti na to kako ovladava tim gradivom te na koji način uči. Važno je odrediti stil učenja, a pritom razlikujemo vizualni, auditivni i kinestetički stil. Prepoznavanje stila kojem dijete teži pomoći će i vama i djetetu da na zabavniji, lakši i primjereniji način usvaja školsko gradivo.

Vizualni stil učenja podrazumijeva da dijete mora vidjeti određeni materijal koji mora naučiti kako bi ga zapamtilo. Ako dijete pretendira ovom stilu, mogu mu pomoći vidne asocijacije, ilustracije, čitanje napisanog, bilježenje pročitanog ili ispredavanog. Dijete koje preferira ovaj stil, najčešće dobro pamti lica, „vidi“ riječi, uredno je i organizirano te voli čitati, crtati i pisati i uglavnom ima lijepi rukopis. Orijentirano je na izgled, bilo da je riječ o odijevanju ili prezentaciji određenog materijala, ima jak osjećaj za boje, a može imati i umjetničke sklonosti.

Auditivni stil upućuje na to da dijete da bi nešto zapamtilo, to mora čuti. Preferira slušanje i ponekad se dogodi da se „izgubi“ pokušavajući nešto prepisati s ploče. Prije zapamti ono o čemu se raspravlja nego ono što vidi, voli slušati dok mu se objašnjava, ali i sam voli objašnjavati. Često čita na glas, a povremeno zna „pričati“ samo sa sobom tijekom izvođenja određene aktivnosti. Dobro je u imitaciji glasova i načinu govora drugih ljudi. Voli glazbu, dok je manje sklono likovnim aktivnostima.

Kinestetički stil usmjerava dijete na tjelesnu aktivnost i dijete koje je sklonije ovom stilu često je u pokretu, voli izrađivati stvari i isprobavati nove aktivnosti. Najbolje pamti izvodeći određeni pokret, rado uči pomoću računala kako bi učenje potaknulo dodirom (tipkovnica), voli glumiti i uživa u određenim aktivnostima i igrama koje uključuju pokret. Najčešće ne uživa u čitanju i često prstom prati tekst prilikom čitanja, ima izražene geste, mimiku, često maše rukama dok govori. Rado sudjeluje u izradi modela, maketa i izvođenju pokusa.

Sada kada ste se upoznali sa stilovima učenja, voljela bih da se prisjetite kako učitelji/profesori opisuju vaše dijete te na koji način taj opis može (de)motivirati dijete za učenje i općenito za njegov školski uspjeh? Možete li prepoznati kojem stilu pretendira vaše dijete i potičete li ga u tom smjeru prilikom učenja?

kako-postici-da-moje-dijete-izvrsava-svoje-skolske-obveze
, Image: 300010156, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Učenje može biti zabavno! Igrajte se s djecom

Ono što valja naglasiti je da roditelji trebaju izbjegavati prisilu, osobito na početku školovanja i učiniti učenje zabavnim te zajedno s djetetom istražiti kreativne načine, metode i materijale koji mu mogu olakšati proces učenja i koji bi mu pomogli da bude uspješan učenik, da nauči učiti s razumijevanjem, a ne za ocjenu. Zašto je važno koristiti učenje kroz igru? Stoga što je igra djeci najprirodniji način izražavanja, a uz to kroz nju djeca zadovoljavaju neke osnovne potrebe kao što su ljubav, pripadanje, zabava, sloboda, uspjeh i sl. Osim toga, igra na djecu djeluje motivirajuće, potiče razvoj komunikacijskih vještina i kreativnost (npr. djeca samostalno pripremaju zadatke jedni za druge), jača samopouzdanje i odgovornost. I u školi se jasno može primijetiti da su učenici aktivniji na nastavi koja je oblikovana kroz igru.

Roditelji mogu potaknuti kreativnost kod djece i „pomaknuti“ granice klasičnog učenja na način da mu postavljaju pitanja koja pobuđuju različite psihičke funkcije (Tko? Kada? Gdje? Kako? Objasni! Na koji još način možeš…? Što bi bilo kada bi…? Imaš li drugu ideju? Usporedi, što je korisnije, bolje…? Što te još podsjeća na to? Po čemu je to slično, a po čemu različito od…? Što misliš da će se dogoditi ako…? i sl.), kao i osmišljavanjem kreativnih aktivnosti za učenje (rebusi, križaljke, izbaci uljeza, zagonetke, asocijacije s pojmovima, povijest – intervju s povijesnom ličnosti, traženje nekog pojma pomoću „hint-ova“ koji ga sve više približavaju njemu i sl.)

Jedna poslovica kaže „Roditeljstvo nije posao. To je avantura!“ Slobodno si dopustite da i učenje ponekad bude zabavna avantura u kojoj ćete zajedno sa svojim djetetom istraživati školsko gradivo, različite načine pisanja zadaća i učenja drugačijih od onih koje ste usvojili vi kao školarci. Ako trebate pomoć oko toga ili smatrate da vaše dijete treba osobu koja će ga upoznati s kreativnim tehnikama učenja i na taj način mu biti podrška u učenju tijekom ove školske godine, slobodno nam se javite na savjetovaliste@hrabritelefon.hr

Tekst: Ivana Dolovčak, mag. soc. rada, Savjetovalište Snaga obitelji, Hrabri telefonwww.hrabritelefon.hrFoto: Profimedia