Mediji kao krivci za agresivnost?

Doprinosi li nasilje u medijima agresivnom ponašanju ili ga samo reflektira? A što roditelji i učitelji mogu učiniti što se toga tiče?

Zašto dječaci vole "strašne" priče i nasilne filmove ili igrice? Za dječake ne postoji ništa bolje. A budimo iskreni - prisustvo strašnih priča i agresivnih igara (igrica, filmova...) nije ništa novo. Kroz čitavu povijest ponavljaju se priče, bajke i drugi oblici dječje literature nasilne fabule.

Dječaci igraju ono što vide oko sebe u stvarnome svijetu. Tek sa šest ili sedam godina djeca mogu razlikovati maštu i stvarnost. Nakon što na TV-u vide nasilne slike, ponekad ne mogu sa sigurnošću razlikovati što je stvarno, a što nije i strahuju da će se to i njima dogoditi. Gledaju vijesti o ratovima na drugom kraju zemaljske kugle i misle da će u vlastitom dvorištu pronaći metke. Dio razloga za takve igre nalazi se i u njihovoj želji da se osiguraju: ako odigraju ono što ih plaši i ako se ne ostvari njihov strah, znači da su sigurni.

Dječaci igraju ono što vide na TV-u, u filmovima, u igricama... Dok su bajke bile mjesto iz kojeg su se djeca opskrbljivala strašnim stvarima, dječaci su se igrali vukova, medvjeda, vještica... Potom je došao TV. Danas čak i petogodišnjaci gledaju nasilne filmove i igraju interaktivne igrice namijenjene starijoj djeci. Slike koje dolaze iz tih podražaja uključuju se u igru. Stoga se, uz prirodne dječačke fantazije o dobrim i lošim momcima, upliće i materijal iz medija, grafički prikazi nasilja dotad namijenjeni samo starijoj djeci ili odraslima. Takve slike utječu na dječake - ponekad im uništavaju koncentraciju.

No nasilje iz medija nije uzrok stvarnog nasilja. Postoji velika razlika između agresivnosti koja se pojavljuje u igri i mašti te stvarne štete koja se nanosi drugim ljudskim bićima (poput vrijeđanja, prostačenja ili zastrašivanja druge djece). Svima je potrebna agresivnost u igri i mašti, ali svi moramo biti svjesni granice između mašte i zbilje. Pogrešno je misliti da će djeca, ako budu zaštićena od prikaza nasilja te kompetitivne ili nasilne igre, izbjeći nasilne tendencije. U nekim slučajevima baš takva djeca, koja rastu zaštićena od svih oblika nasilja, postaju nasilna jer je zabranjeno voće najslađe. To, dakako, ne znači da je to ispravno i da takvo ponašanje ne treba biti sankcionirano.

Starija djeca znaju što je mašta, a što stvarnost. Nakon sedme godine djeca razumiju što je nasilje u medijima, a što nasilje u stvarnosti. No, neka djeca mogu doživjeti pretjeranu stimulaciju iz nasilnih medija. Važno je nadzirati pa i ograničavati što starija djeca doživljavaju. Treba promarati reakcije djeteta: ako osmogodišnjak nakon igranja videoigre udari mlađeg brata, morate ograničiti igranje igrica. No, neki dječaci neće iskazivati agresivno ponašanje kao rezultat izlaganja agresivnosti u medijima.