Problem u ponašanju i komunikaciji sa srednjim sinom

P: Poštovani,

Imam 3 sina, jedan je 16 godina, jedan 13, a jedan 4 godine. Sa sinom od 13 godina imam problema zbog njegovog ponašanja. Naime, njegovo ponašanje odaje dijete koje se ne može smiriti, često izvodi krikove, viče nekad umjesto da govori, ima produžene iskreveljene načine govora, npr. Pa doooobro, ooooooooooću, što sad? , niiisam ga, on je.....itd

Sve to zvuči prilično bezazleno, ali njegovo ponašanje je neprimjereno, uvijek je naglašeno i glasno te su njegovi pokreti uvijek usmjereni na nekakvo naguravanje, drži žlicu punom šakom, nalijeva sok iz boce s okrenutom bocom, sve što radi radi naopako i zbog toga često izaziva nezgode poput prolijevanja, štete na namještaju, odjeći i sl. Ladice zatvara nogom, sve što vidi u kući šuta (nogometaš je) i to je uistinu frustrirajuće. Jedan dan sam primijetila da je urezbario svoje ime na stolicu (dakle ne poštuje imovinu). Kad sjedimo za stolom za večerom kad smo svi uglavnom zajedno, većinu vremena provodimo smirujući ga jer on često ima neke zgode za pokazati za stolom i tada je vrlo glasan i gestikulira rukama, odguruje se od stola, ustaje i tako. Često pojede za nekoliko minuta i diže se od stola, protestira protiv hrane jer mu se ne da jesti, ako ga zamolim da se vrati za stol, on protestira i uglavnom sve to završi vikom za stolom. Ja sam dijete odraslo u kući mirnih roditelja, ne mogu shvatiti kad je nastala sva ta vika, ali s njim ne možeš mirno razgovarati, sve se pretvori u vikanje jer ni jednu molbu niti zahtjev ne ispuni.

Svaki način komunikacije je uzaludan. Ponekad pokaže želju da se pomazi, ali to je rijetko. Inače je bojažljiv u odnosima, npr. ako vidi da je nekomu loše, on pobjegne iz prostorije, u učenju je popustio, nije mu stalo, tj. mislim više da se ne može fokusirati. On očito ima neki svoj unutarnji problem, ali ja ne mogu doprijeti do njega. Nikad mi ništa ne želi reći, ocjene u školi saznajem od drugih, ne želi pričati o svojih uspjesima i neuspjesima. U suštini ima i on i dobre osobine, ali bojim se da iz nekog razloga ima neki strah pokazati ih kao da su one slabosti, a ne vrline kojima se treba ponositi. Npr da pokaže empatiju i suosjećanje.

Od svega toga mi se ujedno ne sviđa to što ne zna održavati odnos s braćom, naročito s malim kojega kao u šali zadirkuje, i igra prelazi granice kod toga kad on počne njega u šali „daviti“ podmetati nogu, gdje on padne prilično nezgodno i govori ružne riječi u njegovom prisustvu. Dakle, i to je nešto što mi smeta,;riječi : retarde jedan, jesi glup, i koješta drugoga.... On to govori kao da je šala, ali dijete upija te njegove geste i više mi zvuče kao štit od nečega, ali ne znam čega.

Molim Vas savjet, kako postupiti s njim da imamo „normalan“ obiteljski odnos, da napokon mogu komunicirati s njim bez vike i frustracija.

O:

Draga zabrinuta mama,
prema svemu što u pismu navodite rekla bih da je ponašanje Vašeg sina školski primjer djeteta koje je ušlo u pubertet. Osim fizičkih, događaju se i brojne psihološke promjene koje često puta nisu ugodne roditeljima, a ni samoj djeci. Konkretni savjeti kako komunicirati s njim nalaze se u slijedećim člancima za koje iskreno vjerujem da će Vam pomoći:
http://www.roditelji.hr/skola/kako-da-ne-komunicirati-s-mladima/ i
http://ordinacija.vecernji.hr/budi-sretan/sretno-dijete/kako-razgovarati-s-adolescentima/.
Ako ovi savjeti ne pomognu, ako procjenjujete da Vaše dijete nešto muči, nemojte se ustručavati zatražiti pomoć stručnjaka – psihologa, psihoterapeuta.
Sretno!

Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener

Pročitajte i:

Imate pitanje? Kontaktirajte nas!