Kći se teško prilagođava na novu sredinu

P: Imam kćer od 12 god. koja je po mojem mišljenju već u pubertetu, sudeći po njezinom ponašanju... Prije pola godine smo se odselili u drugi grad i ona tu jako teško sklapa prijateljstva, cijelo društvo iz razreda joj je dosadno, do sada je imala odlične ocjene, uzorno ponašanje, bavila se gimnastikom a odkad smo u novom gradu (odnosno zadnja 2 mjeseca kako je počela škola) ne želi učiti, dobila je prvu jedinicu u životu... Sve to ne bi bilo toliko čudno da ona nije intelektualno naprednija od svojih vršnjaka. Bojim se da joj fali dom, prijatelji otamo, rodbina... Nažalost, nas dvije nikako ne možemo naći zajednički jezik, čak je počela psovati, bahata je, a prema mlađoj sestri je gruba... Bojimo se za nju, želimo da upiše fakultet jednog dana, da odraste u pametnu i sposobnu mladu ženu, no osjećamo se kao pred zidom. Što da napravimo, kako da je pretvorimo u veselo dijete od prije? Već sam joj predlagala da odemo kod psihologa koji će nam pomoći u  tome ali ona ne želi niti čuti o tome! Također, unazad 2 godine je izgubila dobru prijateljicu koja je preminula od raka. Je li to moglo utjecati na njezino sadašnje ponašanje?
Pomozite nam,
Mama.

O:

Draga mama,
vjerujem da vam je kao majci iznimno teško gledati kako se vaše dijete promijenilo, kako je i sama nesretna i nezadovoljna trenutnom situacijom. Nažalost, ona je u relativno kratkom periodu proživjela stresne situacije (smrt prijateljice a potom i preseljenje u novi grad), te se vrlo vjerojatno osjeća nesigurno, tužno, uplašeno, jadno. Kako djeca burno doživljavaju promjene nastale gubitkom bliske osobe (a gubitak nije samo smrt već i gubitak zbog preseljenja), nije neobično ako postanu ljuti. Moguće je da vašoj kćerki doista nedostaju ljudi s kojima je bila bliska, prijatelji, dom u kojem je živjela, grad…

Nadalje, ako dijete nakon dužeg razdoblja ima simptome koji ukazuju na promjene u doživljavanju i ponašanju (npr. izrazito se izolira, ima mračne misli, postaje agresivno ili autoagresivno) postoji vjerojatnost da je tugovanje iz nekog razloga prekinuto, otežano ili je pak izostalo. Vrlo je važno da dijete ima podršku roditelja i dozvolu da slobodno izrazi svoju tugu. U obitelji djetetu treba dopustiti sve reakcije, ma kako nam one bile neobične. Kod djeteta koje tuguje sve reakcije su normalne. Važno je dopustiti joj da pita, da razgovara, ali i da ne pita i ne razgovara ako to ne zeli. Moguće je da dijete tuguje kroz igru, crtež, razgovor s prijateljem/prijateljicom. Iako je roditelju teško gledati kako je njegovo dijete tužno, dobronamjerne poruke tipa "Nemoj biti tužna" zapravo za dijete znače zabranu na emociju – tugu, te tada ono tugu mora početi izražavati kroz neku drugu emociju, primjerice ljutnju.
Smatram da je vrlo bitno da kćerki stalno šaljete poruke kako ste tu za nju, kako je i vama teško što ste promijenili okolinu (ako vam je doista teško) te da ćete rado razgovarati s njom ako to želi. Ako ste i sami u djetinjstvu imali iskustvo preseljenja ili gubitka bliske osobe, ispričajte joj kako ste se vi osjećali i što vam je tada pomoglo. Dajte joj do znanja da je razumijete, da ste i sami prošli nešto slično i da znate da joj nije lako.

Vezano uz grubo ponašanje prema sestri, možete joj reći da isto ne odobravate i da se u vašoj obitelji nasilje (bilo verbalno ili fizičko) ne tolerira (nikada nemojte kritizirati nju kao osobu već isključivo samo ponašanje -–npr.„"Smeta mi kada si gruba prema seki"“). Razgovarajte s njom o prihvatljivim i neprihvatljivim načinima ponašanja, te joj objasnite što se događa kada je gruba (npr. može ozljediti seku) i zašto to ne tolerirate. Možete joj ponuditi dnevnik s lokotom u koji će zapisivati svoje misli i osjećaje (nekima je lakše zapisivati što osjećaju nego razgovarati o tome). Svakako bi pomoglo da se uključi u neku aktivnost gdje bi mogla izventilirati osjećaje tuge i ljutnje, a ujedno steći i nove prijatelje s kojima dijeli zajednički interes. To ne mora biti gimnastiaka ako se više njome ne želi baviti, bitno je da se radi o aktivnosti koja nju veseli i u čemu se trenutno nalazi.

Ukoliko primjetite da postaje odsutnija, da ništa od navedenog ne pomaže i da vaša podrška jednostavno nije dovoljna, savjetujem vam da svakako potražite stručnu pomoć. Ponekad je i uz silan trud roditelja ipak potrebna intervencija stručnjaka.
Želim vam puno sreće, strpljenja i energije, te se nadam da će ovi savjeti pomoći vama i vašoj kćerki.

Kristina Backonja, dipl. psiholog i NLP trener

Preporučujemo

Pročitajte i:

Imate pitanje? Kontaktirajte nas!