Cijepljenje ili imunizacija postupak je kojim se postiže otpornost prema bolestima uzrokovanima infektivnim uzročnicima. Cijepljenjem izazivamo blag, oslabljen oblik bolesti, prema kojoj tijelo stvori protutijela i postane imuno na nju.

Aktivna i pasivna imunizacija

Kako bi tijelo razvilo protutijela za određenu zaraznu bolest, u organizam se cjepivom unose antigeni, čime se postiže stvaranje imunosti. Imunosna memorija cijepljenog djeteta vrlo je često doživotna, a docjepljivanjem se vrlo brzo pojačava. Takvu imunizaciju nazivamo aktivnom imunizacijom i provodi se na živim, obično oslabljenim (atenuiranim) ili mrtvim uzročnicima ili njihovim toksinima.

Pasivna imunizacija, s druge strane, djeluje gotovim specifičnim protutijelima heterolognim ili homolognim serumima. Provodi se u osoba s urođenom ili stečenom imunodeficijencijom, kada zbog epidemioloških razloga nema vremena za stvaranje aktivnog imuniteta ili kada se toksični učinak najbrže može spriječiti davanjem gotovih protutijela. Ovako cijepljeno dijete odmah je zaštićeno, no zaštita je kratkotrajna jer se imunosna memorija ne uspostavlja.

Obveza cijepljenja

Prema Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, cijepljenje je obvezno za svu djecu koja nemaju medicinske kontraindikacije (kao što su akutne infektivne bolesti, febrilna stanja, imunodeficijencija ili preosjetljivost na sastojke cjepiva), a započinje već 2-3 dana nakon rođenja djeteta cijepljenjem u rodilištu. Prema navedenom zakonu, postoji obvezna imunizacija, koja obuhvaća čitavu populaciju, te imunizacija koja se obavlja prema potrebi korisnika i nije u obveznoj tablici cijepljenja.

Sva obvezna cjepiva su besplatna. Cijepljenje i docjepljivanje prije nego što dijete krene u školu, obavit ćete osam puta za prevenciju deset vrlo opasnih i smrtonosnih bolesti. Samo u prvoj godini dijete će se imunizirati protiv tuberkuloze (diseminiranih oblika), difterije, tetanusa, hripavca, dječje paralize, invazivne bolesti uzrokovane virusom H. influenzae tipa B i protiv hepatitisa B.

Nuspojave cijepljenja

Cijepljenjem svjesno izazivamo oslabljeni oblik određene bolesti da bi tijelo proizvelo protutijela te da u slučaju pojavljivanja te bolesti u budućnosti ima izgrađen imunitet kojim bez posljedica brani organizam. Samim izazivanjem bolesti, odnosno namjernom i ciljanom imunizacijom, izazivamo i nuspojave, koje su nusprodukt razvoja protutijela. Česte su nuspojave lokalnog karaktera, kao crvenilo i otok na mjestu primjene cjepiva koji mogu i ne moraju biti manje ili više bolni, a mogu se javiti i opće nuspojave, poput povišene tjelesne temperature, glavobolje, općih nejasnih bolova, blagog oblika bolesti, što se u djece manifestira lošim raspoloženjem, plačem i općim umorom. Nuspojave su, dakle, neizbježne, a njihov intenzitet ovisi o pojedincu. Acelularna se cjepiva, baš zbog manjih i blažih nuspojava, primjenjuju u široj bazi od cjelostaničnih cjepiva.

Roditelji protiv i za

Trostruka mama iz Zadra prvorođeno je dijete uredno cijepila. Sa šest mjeseci pojavio mu se dermatitis koji se rapidno pogoršavao, sve češće se javljao i bronhitis, koji je s četiri godine postao kronični, da bi s pet godina dijete uz dermatitis imalo i alergije, i kronični rinitis i astmu. Zbog toga je počela pozorno proučavati djetetovo stanje. Tijekom liječenja spomenuta je i mogućnost pojavljivanja navedenih stanja baš kao posljedica cijepljenja. Takve se nuspojave navode kao malo vjerojatne, ali, nažalost, njima su bile stopostotne. Ponukana iskustvom, mama je svakako htjela odgoditi cijepljenje drugog djeteta, što se naposljetku pretvorilo u odluku o necijepljenju jer je dijete izgradilo izvrstan imunitet. “S trećim djetetom već smo bili sigurni da činimo ispravno. Cijepljeno je dijete kronični bolesnik čije zdravlje posljednjih osam godina intenzivno pokušavamo povratiti, dok su necijepljena djeca izvrsnog zdravlja.” Mama smatra, a s tim se slaže i struka, kako je u odgovornoj i podržavajućoj obitelji, gdje postoji emocionalna toplina, gdje se pazi na kvalitetnu prehranu, cijeli imunitet djeteta drukčiji. Možete imati savršenu procijepljenost, a loš imunitet djeteta. Mama svoju odluku bazira na informacijama prikupljenima istraživanjima, uz podršku pedijatra njezine djece.

“Odgovornost da gradimo zdravlje naše djece jest na nama, iako je puno lakše misliti da je to na liječniku. Moja me okolina poznaje kao odgovornu, pouzdanu i dosljednu osobu i zna da se ne bih igrala zdravljem svoje djece na račun rekla-kazala informacija. Naš dugogodišnji pedijatar upoznao nas je sa svim prednostima i rizicima onako kako se od njega očekuje, no s razumijevanjem je prihvatio našu odluku. Iz naših dugogodišnjih susreta zna da iza naše odluke stoji briga, a ne zanemarivanje djeteta, što se necjepišama stavlja na teret i eventualno prekršajno tereti.” Kod upisa u školu i općeg prihvaćanja u kolektiv, baš zato što su djeca sjajnog imuniteta te što se o njima vodi briga na visokoj razini, mama nije imala nikakvih problema zbog činjenice da procijepljenost u njenoj obitelji nije provedena. Zagrebačka mama dvojice dječaka nije ni razmišljala o tome da djecu ne cijepi. Njezini dječaci redovito su cijepljeni prema kalendaru, a nuspojave cijepljenja manifestirale su se samo lokalno kod obojice. Rizik nuspojava obvezne imunizacije smatra minornim prema riziku obolijevanja od iste bolesti direktnim putem, a o svemu je na vrijeme informirana. Bolje spriječiti nego liječiti, mišljenja je. “Nemam ništa protiv toga da roditelj izabere želi li svoje dijete cijepiti ili ne, vjerujem da svaki zdrav roditelj djeluje prema savjesti, brižnosti i odgovornosti prema svojoj djeci. Meni je moja savjest govorila da, ako za to imam mogućnosti, djecu trebam zaštititi i cijepljenjem.” Stariji sin ima visok imunitet i vrlo rijetko pokupi vrtićke i školske bakterije ili viruse, dok je mlađi skloniji podlijeganju bolestima. Dječaci odrastaju u istim uvjetima, obojica su dojena djeca te se zdravo hrane, no organizam drukčije reagira. Baš iz tog razloga, što je mlađi skloniji padu imuniteta, mama smatra da je dodatna imunizacija napravila dobro, osiguravajući djetetu veće šanse da bolesti preboli bez ozbiljnih posljedica. “Vrlo rijetko posežemo za medicinom kada se dječaci razbole i mislim da je organizam sposoban razviti svoj prirodni imunitet, no bolesti protiv kojih se cijepimo po život su opasne, bolesti koje su uzrokovale epidemije i visoku smrtnost. Ugrožavati dijete, a znati da se sve to može spriječiti, nešto je što ne želim.” Dječaci nemaju nikakvih zdravstvenih problema osim klasičnih dječjih prehlada, te je majka uvjerena kako ih i u budućnosti neće biti.

Bez obzira na sve, mama se slaže s činjenicom da su roditelji nedovoljno informirani o zdravstvenoj njezi djece i da su liječnici dužni pri svakoj obradi izložiti roditeljima obje strane medalje, što se u praksi rijetko radi. Kako se sva obvezna njega obavlja “po traci”, tako i imunizaciju prati opće neznanje, površne informacije i loša informiranost.

Zašto su određena cjepiva obvezna u Hrvatskoj i razlikuju se od drugih zemalja u EU-u i svijetu?

Cijepljenje određene regionalne skupine određuje se prema statistikama obolijevanja populacije. Na primjer, prije uvedene obveze cijepljenja protiv difterije tijekom pet godina u Hrvatskoj su od te bolesti oboljele 1133 osobe, većinom djeca. Šezdesetero je ljudi umrlo. Od 2006. do 2011. procijepljenost je taj broj svela na nulu. Uzet ćemo za usporedbu dva vrlo slična virusa, koja se na jednak način prenose, imaju vrlo slične epidemiološke karakteristike i sličan indeks zaraznosti: ospice i vodene kozice. Pojava vodenih kozica, gdje cijepljenje nije obvezno, u Hrvatskoj je učestala i nepromijenjena, dok su ospice, protiv kojih cijepimo djecu, eliminirane. Takav podatak omogućuje zaključak kako procijepljenost doista ima pozitivan učinak ne samo protiv epidemija nego i na eliminiranje virusa uopće. No postavlja se pitanje: ako je neka bolest iskorijenjena, zašto i dalje stvaramo oslabjele viruse i unosimo ih u organizam imunizirajući ga protiv nečega čega u prirodi više nema?

Jako je teško reći kada je neka bolest iskorijenjena, epidemiologija radi statistiku na temelju prijavljenih slučajeva. Ako slučaj bolesti nije prijavljen, on u statistici nije unesen. Zadaća je liječnika da stanje svakog svog pacijenta odgovorno vodi, dijagnosticira bolest i po potrebi prijavljuje i nju i nuspojave cijepljenja. Prekid cijepljenja protiv neke zarazne bolesti stvara određeni rizik. U nekim zemljama EU-a, koje imaju slične ekonomske i higijenske uvjete našima, cijepljenja nisu obvezna, no bez obzira na to statistika procijepljenosti i dalje je iznimno visoka. Nažalost, kod nas se individualna disciplina cijepljenja pokazala nezahvalnom, stoga su obvezna cjepiva protiv bolesti čija je smrtnost visoka te će tako i ostati do promjene svijesti pučanstva.

Cijepiti ili ne, pitanje je sad?

Kakva god razmišljanja imali, zakonski ste obvezni cijepiti svoju djecu prema tablici cijepljenja. Najvažnije što trebate napraviti, kada je riječ o zdravlju djeteta, jest biti informiran. Ne dobijete li informaciju od medicinskog osoblja, imate potpuno pravo tražiti je. Od onoga što se nalazi u cjepivu, kakve nuspojave ima, zašto cijepite i što trebate očekivati. Svaku nuspojavu dobro je prijaviti pedijatru jer ona ulazi u statistiku i time pomaže kvaliteti informacije, koju je u krajnjem slučaju liječnik dao i vama. Roditelji, djeca i liječnici tvore jedan krug koji bi trebao raditi u smjeru poboljšanja opće medicinske njege, uključujući i cijepljenje. Kao i o svemu drugome, i liječnici i roditelji imaju oprečna mišljenja o cjepivima i njihovoj obvezi. No bez obzira na to svatko od nas teži prema boljoj, zdravijoj i od virusa slobodnoj kvaliteti života za našu djecu.

Tekst: Josipa Brkić

Foto:Thinkstock