Kako se stvara obitelj

Dok smo čekali dijete, mislili smo da kad beba dođe, automatski ćemo postati obitelj. Ali ni izdaleka nije bilo tako. Obiteljski smo život prvo trebali s mnogo muke utrenirati

Sinkronizirano plivanje

Sve do rođenja našeg sina suprug i ja bili smo uigran tim. Poput sinkroniziranih plivača plivali smo kroz svakodnevicu, zajedno smo se probijali kroz brzace kao što su godišnja porezna prijava i proljetno čišćenje. Znala sam o mužu da će radije objesiti brdo rublja nego oprati tri tanjura. A Marko je znao da ću ja radije dva sata glačati nego 1 sat stajati za štednjakom. Naša je svakodnevica bila organizirana, a discipline raspodijeljene. Imali smo osjećaj da se dobro snalazimo i strašno smo se veselili kad je svoj dolazak najavio još jedan prijatelj sporta.

Gubitnici

Ali tek kad se Tin rodio, shvatili smo da naš timski duh ujutro u pola sedam, kad naš sin odluči započeti dan gotovo da i ne postoji. Tad u krevetu leže jedan pokraj drugoga dva egoista koji se prave da su mrtvi. Prvi koji se pomakne mora ustati. Onda bi vikendom jedno od nas sjedilo od sedam sati ujutro s Tinom za doručkom. Takvih dana nismo se osjećali kao obitelj, nego kao gubitnici. Kad bi onaj drugi ustao oko 10 odmoran, onaj koji je imao ranojutarnju «šihtu» već je opet bio umoran.

Pogreška

Najveća nam je pogreška bila što nismo željeli promijeniti pravila igre, što smo željeli živjeti kao i prije – samo s djetetom. S vrlo jakom voljom i još više egoizma uspijevalo nam je to gotovo godinu i pol. Pothvati kao: „Moram u grad po fotografije, u bio-trgovinu, u pekaru na kraju kvarta, a trebala bih si kupiti i nove cipele» bili su normalni. Prije je to bilo čas posla, zašto ne bi bilo moguće i s Tinom? Ali s natovarenim dječjim kolicima zajedno s malim djetetom kojemu je dosadno takve su ture bile tortura za sve sudionike.

Da bih ipak ostvarila cilj treninga, pomakla sam tako zahtjevan shopping na subotu kad je Marko kod kuće. Sad više nismo čak ni doručkovali zajedno, sad smo odmah po pola vikenda provodili odvojeno. Osjećaj što to znači biti obitelj u tom je razdoblju bio prisutan vrlo rijetko.

Nisam sigurna je li Tin patio zbog našeg nesportskog ponašanja. Bili smo s njim, igrali smo se, ludovali, davali smo su svu svoju ljubav – ali često samo naizmjence. Dok bih ja pospremala kuhinju, Marko je s Tinom slagao lego kockice. Kad bih ja odvela Tina na spavanje, Marko je na brzinu prije početka Dnevnika ušao u dječju sobu i dao sinu poljubac za laku noć. Kao trkači u štafeti predavali smo zadatak jedno drugom u ruke, a da pri tom uopće nismo razmišljali odgovara li to našoj predodžbi o obiteljskom životu.

Promjena pravila

Točno se sjećam dana kad smo odlučili od individualaca napokon stvoriti momčad. Bio je to jedan od onih doručaka samohranog roditelja. Dok je Marko snenih očiju u pidžami sjedio za hladnim doručkom, ja sam Tina već obukla. Sjalo je sunce i odlučili smo otići u zajedničku šetnju. Vani smo bili tri sata, mnogo dulje nego što smo mislili da bi Tin izdržao.

I dok se Tin igrao češerima jela, mi smo razgovarali o našoj viziji obiteljskoga života: kako zamišljamo obitelj, kamo bismo zajedno željeli poći, gdje su tu naše osobne potrebe i koliko je slobodnog prostora moguće – te što bismo smatrali nefer ponašanjem.

Otada imamo novi cilj treninga: odlučili smo nekako spojiti igru češerima i naše želje, između novoga života u troje i starih potreba. Odsad kod nas ne bi smjelo biti frustriranih jutara.

Novi život u troje

Da bi se u momčadi razvio osjećaj zajedništva, moraju svoj ego moći potisnuti čak i vrhunski sportaši – upravo radimo na tome. Kod nas to počinje za doručkom i prestaje kad dijete stavimo u krevet: kad nam sin ujutro glumi budilicu, ustajemo oboje. Dok jedno od nas s Tinom ide u pekaru po kruh i peciva, drugi postavlja stol za doručak. Oko 10 sati cijela je momčad spremna da počne otkrivati draži dana.

Uveli smo i novi večernji ritual: koliko god je češće moguće stavljamo Tina na spavanje zajedno. Nije nam važno što u pola osam cijeli svijet saznaje što je nova na kugli Zemaljskoj – mi zajedno s Tinom u njegovim slikovnicama otkrivamo stalno nove sitnice. I nakon toga naš sin dijeli posao: tata je zadužen za pranje zuba, a mama mora pjevati. Katkad i obrnuto. Za mnoge druge obitelji to je normalna svakodnevica, za nas je to ravno olimpijskoj medalji i vrlo se ponosimo time.

A što kaže znanost?

Zašto rođenjem djeteta između partnera često nastane kriza? Dijete znači potpunu promjenu u odnosu para. Jer s djetetom dolazi i nova razina: razina roditeljstva koja je vrlo dominantna i strašno ograničava “stari život”. Partneri to vrlo često doživljavaju različito: muškarci se emotivno osjećaju u drugom planu, a žene se više osjećaju preopterećenima novim obvezama.

Zašto je tako teško srasti u zajednicu zvanu obitelj? Ova nova zadaća znači vrlo veliko opterećenje za roditelje. Većina njih trebat će nekoga iz pozadine tko će im biti potpora i tko će preuzeti dio tereta, kao što su članovi obitelji i prijatelji.

Treba li potporu zahtijevati? Lijepo je to što se rođenjem djeteta u cijeloj obitelji budi spremnost na pomoć. Ali roditelji moraju točno znati što im treba: žele li ujutro dulje spavati ili na večer zajedno izaći, onda bi dijete za vikend katkad moglo prenoćiti kod, primjerice, djeda i bake. Također je važno svoje potrebe jasno izreći i onda su velike šanse da ćete pomoć i dobiti.

Mnogi su parovi skloni podjeli zadataka ... To je normalno: jedno se brine o djetetu, a drugo će preuzeti vanjske zadatke. Unatoč tome, još mnogo toga mogu činiti zajedno. Mnogi roditelji vode djecu sa sobom kamo god išli.

Pa ipak je energija obaju roditelja često potpuno iscrpljena… Oni moraju paziti i na sebe. Važan je odlazak frizeru da bi se žena opet osjećala lijepom. Super je kad joj partner to i omogući. Ili kako su očevi veseli kad uspiju napokon opet prespavati noć u komadu. Dobro je sve što nam omogućava da napunimo baterije – ali u tome bi obje strane trebale biti u ravnoteži.

Je li ego mnogim roditeljima prepreka? Neki parovi imaju problema prihvatiti promjenu koju donosi rođenje djeteta. Predivna je osobina kad osoba može gurnuti svoj ego u drugi plan, a to je u obiteljskom životu sigurno ponekad i potrebno. Ali to ne znači dići ruke od sebe potpuno jer to vam se može osvetiti. Onda se može dogoditi da nastane veliki nesrazmjer između davanja i primanja. Na kraju se počnu pojavljivati optužbe tipa: “Zbog tebe sam se tada svega odrekao/la.”

Je li uopće moguće živjeti kao prije – ali samo s djetetom? Nije. Rođenje djeteta znači korak u vezi nakon kojega nema natrag. No često se “obiteljsko stanje” doživljava kao izvanredna situacija ili kao test izdržljivosti.

Što je važno za par? Vrlo je važno ponovno otkriti da ste par. Zato parovima preporučujem da zajedno čine stvari koje su zajedno činili i prije rođenja djeteta. Kad par prvi put nakon godinu ili dvije ode sam na večeru, osjeća se malo nespretno i čudno. Često se prepadnu kad vide koliko su se udaljili. Ali svima preporučujem da učine taj korak i tako će se opet postupno zbližiti.

Bi li parovi trebali još više razgovarati? Sam razgovor nije dovoljan ako više nema ljubavi prema drugoj strani. Važno je opet u sebi osjetiti ljubav prema partneru i tu mu ljubav i pokazati. To je moguće u razgovoru, ali i nježnim dodirima ili sitnim iznenađenjem.

Napisala: zadovoljna mama Tina i supruga Marka

Preporučujemo

Pročitajte i:

stalni umor

Stalno ste umorni? Jutarnje navike vas možda sabotiraju!

Iako je nekvalitetan i prekratak san jedan od glavnih razloga umora, postoji još nekoliko drugih…

pretjeran unos soli

6 znakova da vi i djeca jedete previše soli

Sol svako jelo učini još ukusnijim, ali nije osobito zdrava. Doduše, tijelu treba određena količina…

alergija ili prehlada

Zajednički simptomi prehlade i alergije te kako znati o kojoj je dijagnozi riječ?

Sumnjive su vam te vaše ili djetetove prehlade u posljednje vrijeme i razmišljate da možda…

Joga za djecu: Podrška za sretnije sutra

Svjesnost o sebi, vlastitim osjećajima i onome iznutra što nas pokreće počinjemo učiti u ranoj…