Kako reći djetetu da je netko umro?

Kako će dijete doživjeti gubitak ovisi o njegovoj dobi. Izbjegavanje razgovora o smrti nije dobro rješenje

O tugovanju djece i danas se vrlo malo zna i govori. Činjenica je da odrasli često imaju pogrešne predodžbe vezane uz gubitak u dječjoj dobi. Stoga katkad donose pogrešne odluke – iz neznanja, vlastite nesigurnosti ili pak zato što im se i samima teško nositi s tugom. Da bi zaštitili dijete, izbjegavaju razgovor o smrti ili mu često i ne kažu da je neka osoba umrla “dok sve to ne prođe” te ga za to vrijeme zbrinu kod bliskog prijatelja ili rodbine. Na taj način dijete nije u tijeku, nema pojma što se događa, ali na neverbalnoj razini zaključuje da nešto nije u redu. Pitanja koja se mogu javiti na nesvjesnoj razini sljedeća su:

  • Zašto sam sada kod ove tete, nikada me ne ostavljaju ovdje? Jesam li bio zločest?
  • Zašto mama i tata plaču, jesam li nešto pogriješila?
  • Zašto su obučeni tako čudno?
  • Kamo mama i tata sada idu? Hoće li se vratiti?
  • Tko su ovi ljudi, jesu li tu zbog mene?

Takva pitanja karakteristična su za djecu predškolske dobi, koja imaju tendenciju sebe doživljavati kao centar svijeta. Da ponovimo, pitanja se postavljaju na duboko nesvjesnoj razini, dijete ne dobiva odgovore i sve to može izazvati veliku zbrku u izgradnji njegove slike o sebi, pa i u razvijanju samopouzdanja. Naime, koliko god roditelji ne pokazuju svoju tugu i bol verbalno, ona se svakako izražava na neverbalnoj razini.

Doživljaj smrti ovisi o dječjoj dobi

Otprilike do 3. godine života djeca ne mogu razumjeti pojam smrti s obzirom na to da im kognitivne i emotivne sposobnosti još uvijek nisu dovoljno razvijene. Smrt stoga shvaćaju kao napuštanje ili čak spavanje, pa nerijetko znaju pitati kada će se umrla osoba vratiti.

Od 3. do 7. godine života djeca su svjesna gubitka, no još ga uvijek ne mogu u potpunosti razumjeti. Ne shvaćaju da je smrt nepovratna, ne shvaćaju apstraktna objašnjenja jer razmišljaju u konkretnim pojmovima. Iako odrasli često smatraju da dijete u toj dobi nije svjesno gubitka i onoga što se oko njega događa, to nije točno. Ono možda ne može jasno verbalizirati svoje osjećaje, ali je uvijek svjesno da se nešto događa, da nekoga više nema, da su ljudi oko njega tužni ili uznemireni.

Budući da djeca između treće i sedme godine često postavljaju pitanja o smrti i umrloj osobi, važno je dati im sve informacije koje traže. Ono pri čemu odrasli najčešće griješe jest izbjegavanje razgovora o smrti. Iako smatraju da tako štite dijete, zapravo su na taj način zaštitili jedino sebe od neugodnih emocija, a djetetu su dali do znanja da je samo sa svojom tugom i da se “o tome ne govori”. Razgovarajući s djetetom, dajemo mu osjećaj sigurnosti i podrške, koja je neizmjerno važna ako otkrijemo da dijete sebe smatra odgovornim za smrt osobe. Moguće je i regresivno ponašanje, odnosno vraćanje na oblik ponašanja primjeren prethodnoj dobi (npr. mokrenje u gaćice, tepanje i slično).

Starija djeca shvaćaju smrt kao nešto trajno i nepovratno. Nakon 7. godine djeca shvate da je smrt trajna, nepovratna i neizbježna te da će i sami jednom umrijeti. Njihove reakcije na smrt obilježene su intenzivnom tugom, tjeskobom, ljutnjom. Osim emotivnih, mogu iskazivati i tjelesne (glavobolju, umor, vrtoglavicu, pritisak u grudima), kognitivne (poteškoće s koncentracijom i pamćenjem, zabrinutost) te ponašajne reakcije (povlačenje u sebe, gubitak samopoštovanja).

Adolescenti u potpunosti razumiju prirodu smrti i zadržavaju kontakt s umrlim pomoću predmeta, razgovora ili razmišljanja o umrlome. Njihove reakcije na gubitak mogu biti različite: od osjećaja krivnje i samooptuživanja, besmisla, agresije i želje za osvetom, do gubitka kontrole i samopoštovanja.

Kako reći djetetu da je netko umro?

U svakom slučaju, najvažnije je bez odgađanja reći istinu. Vijest bi djetetu trebala priopćiti osoba koja mu je bliska te pritom upotrebljavati konkretne pojmove koje dijete razumije. Tako će se spriječiti da o smrti bliske osobe dijete dozna od drugih, pa će zadržati povjerenje u ljude koji su mu najbliži. Iako djeca na gubitak reagiraju drukčije od odraslih, važno je znati da im gubitak izaziva jednaku patnju kao i odraslima te da oni također tuguju. Sve neposredne reakcije tugovanja normalne su i mogu jako varirati: od očaja, apatije, pa sve do neprihvaćanja vijesti o smrti. Djeca kao i odrasli imaju potrebu razgovarati i prisjećati se umrle osobe i važno je da im to omogućimo jer na taj način dobivaju “dopuštenje” da govore o smrti i neugodnim emocijama koje je prate.

S druge strane, ako dijete ima potrebu nastaviti sa svakodnevnim aktivnostima i preokupacijama, potrebno je to poštovati i ne zamjerati mu misleći da mu nije stalo – ono jednostavno tuguje svojim tempom. Također valja imati na umu da je u redu plakati pred djetetom: na taj način ono dobiva poruku da je prirodno pokazivati vlastite osjećaje i normalno tugovati nakon gubitka, da ne mora biti “jako”.

Ako pred djetetom ne pokazujemo svoje emocije da bismo ga zaštitili, čak i kada je umrla nama bliska osoba, šaljemo mu poruku da nije u redu pokazivati svoje emocije ili da u takvim situacijama treba biti jak. Time možemo potaknuti razvijanje niza obrazaca koji će ga poslije u životu sprečavati da ostvari intimne odnose, jer teško je ostvariti intiman odnos a ne pokazivati emocije.

Nadalje, ako djetetu kažemo da baka spava, ono može razviti vrlo iskrivljen pojam o smrti. Nakon nekog vremena dijete će primijetiti da baka i dalje nije prisutna te može postati vrlo zbunjeno; baka je otišla spavati i više se nije vratila. S obzirom na nemogućnost racionalizacije takve apsurdne situacije, dijete može razviti strah od odlaska na spavanje, a posebno kada na spavanje idu mama i tata, jer je time izravno ugrožena njegova egzistencija.

Što se tiče prisustvovanja djeteta na pogrebu, važno je uzeti u obzir njegovu želju. Ako dijete izrazi želju za sudjelovanjem na pokopu, kako bi se s pokojnikom oprostilo i na neki način učinilo stvarnim cijelu situaciju, dobro je uvažiti njegovu volju. Pritom bi mu, ako prvi put sudjeluje u takvom obredu, trebalo opisati što će se događati i kako će obred izgledati te mu tijekom obreda pružiti podršku, utjehu i pomoć. S druge strane, ako dijete ne želi sudjelovati, ne treba ga na to prisiljavati. Svoje emocije dijete može proraditi i odlaskom na grob nakon pogreba. U svakom slučaju, s djetetom o svemu treba razgovarati, dopustiti mu da izrazi svoje misli i osjećaje kako bi ponovno steklo sigurnost.

Kratki napuci:

  • Djetetu bez odgađanja recite istinu o smrti osobe.
  • Nemojte ublažavati situaciju: jasno recite što se dogodilo koristeći se pojmovima koje dijete razumije.
  • Dajte do znanja djetetu da je u redu biti tužan i plakati, da ne mora skrivati svoje osjećaje.
  • I sami pokažite da ste tužni, no svakako spomenite djetetu da ćete biti dobro.
  • Nemojte davati djetetu lažna obećanja poput onoga da vi nikada nećete umrijeti: umjesto toga recite da ste sada skupa i da se nadate da će tako dugo i ostati.
  • Razgovarajte s djetetom, pitajte ga kako se osjeća bez zabranjivanja određenih osjećaja (npr. ako dijete osjeća krivnju, možete ga pitati zašto se tako osjeća pa u razgovoru zaključiti kako svi učinimo nešto zbog čega nam je žao, ali nam drugi oproste).
  • Strpljivo djetetu odgovorite na sva pitanja. Ako na neka pitanja ne znate odgovor, nemojte izmišljati, pošteno to priznajte.

Tekst: Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnik, psihoterapeut, nlp trener, Kristina Bačkonja, dipl. psiholog

Foto: Thinkstock

Preporučujemo

Pročitajte i:

stalni umor

Stalno ste umorni? Jutarnje navike vas možda sabotiraju!

Iako je nekvalitetan i prekratak san jedan od glavnih razloga umora, postoji još nekoliko drugih…

pretjeran unos soli

6 znakova da vi i djeca jedete previše soli

Sol svako jelo učini još ukusnijim, ali nije osobito zdrava. Doduše, tijelu treba određena količina…

alergija ili prehlada

Zajednički simptomi prehlade i alergije te kako znati o kojoj je dijagnozi riječ?

Sumnjive su vam te vaše ili djetetove prehlade u posljednje vrijeme i razmišljate da možda…

Joga za djecu: Podrška za sretnije sutra

Svjesnost o sebi, vlastitim osjećajima i onome iznutra što nas pokreće počinjemo učiti u ranoj…