Vikanje i šutnja – dvije najčešće pogreške u komunikaciji s djecom

Kada dijete „ne posluša iz prve“, roditelji se često ljute i primjenjuju nešto što sigurno neće dati rezultate na duge staze, kada je u pitanju međusobna komunikacija i odnos povjerenja.

Odrasli uglavnom misle da je dovoljno da samo pričaju djetetu i da će ih ono poslušati zato što mu nešto govore. Ali, dijete često uopće ne zna što se od njega očekuje, jer način na koji mu se govori nije prilagođen ni njegovom uzrastu, ni misaonim procesima zaduženim za razumijevanje informacija, zahtjeva, zadataka…

Ovo su dvije najčešće greške i bilo bi dobro kad ne bi postale model komunikacije u obitelji.

VIKANJE = STRAH

Kada vičemo na dijete šaljemo poruku da smo bespomoćni, da nemamo kontrolu nad situacijom, nad sobom, ali i da je sasvim u redu vikati na nekoga. Vikanje izaziva strah, tjelesnu nelagodu kod djeteta, zbunjeno je, ne zna što napraviti u ovim situacijama.

Kada roditelj viče/vikne/podvikne, to utječe na njegov odnos s djetetom na više načina:

1. Kada dijete posluša roditelja koji je vikao, zapravo je poslušalo iz straha, a ne iz razumijevanja zašto nešto treba ili ne treba napraviti. Kako bude raslo, sve manje će se "plašiti" i manje će slušati.

2. Dijete ili ulazi u otpor (bori se da ostane autentično) ili se pokorava ("odustaje" od sebe). U prvom slučaju vrlo brzo će "zaraditi etikete" da nije suradljivo i s vremenom će mu to postati model ponašanja (jer ne zna za drugi). Dijete koje se "pokori" postaje osoba koja se previše prilagođava drugima, ovisi o tuđem mišljenju, ne zna se zauzeti za sebe…

Jasno je da ovo ne vodi u pravcu građenja odnosa povjerenja i da negativno utječe na budući djetetov život.

Djeca roditelja koji često viču, također viču na roditelje, ali i na drugu djecu, odrasle…

Zašto roditelji viču? Nekad je to zbog nedostatka strpljenja, prevelikih očekivanja od djeteta, nekada jer su pod stresom i naporan dan je iza njih. Svakome se može dogoditi da ponekad odreagira na ovaj način, ali tada je važno da se odnos popravi, tj. da se djetetu pojasni koje njegovo ponašanje je dovelo do toga da se osjećamo npr. ljuto i da zbog toga vičemo. Ako ovo izostane, ono neće znati koje ponašanje za nas nije prihvatljivo i jednostavno će ga ponoviti, što kod roditelja može izazvati još veću ljutnju i potrebu da se dijete kazni.

Ako vam dođe "žuta minuta" i neadekvatno odreagirate, nakon toga je potrebno pojasniti djetetu što se dogodilo - Oprosti što sam vikala, naljutilo me je što su igračke razbacane iako sam te zamolila da ih skloniš. Sigurno si se uplašio, hajde da se zagrlimo/napravimo pauzu/ da se smirimo. - Kada se oboje umirite možete zajedno naći rješenje za problem.

 

ŠUTNJA = KAZNA

Šutnja je također komunikacija i poželjna je onda kada djetetu dajemo vrijeme da o nečemu razmisli. Međutim, odrasli često koriste šutnju kada su ljuti na dijete zbog nekog njegovog ponašanja i tada ga "kažnjavaju" tišinom.

Kako to utječe na dijete?

Uglavnom se osjeća kao krivac, da ne zaslužuje ljubav roditelja, da nije dovoljno vrijedno njihove pažnje, javlja se strah od odbacivanja… Ne očekujte da dijete može samo zaključiti koje njegovo ponašanje ne odobravate, pa da zbog toga šutite. Ono će vas zapitkivati - Što ti je mama, zašto šutiš? - a to što ćete mu uskratiti odgovor u njemu će probuditi nelagodu i nesigurnost. Kada se osjeća nesigurno, dijete se uznemiri, a onda ga preplavljuju neugodne emocije i stanja - strah, stid, tuga, bespomoćnost, briga…

Puno je korisnije objasniti djetetu što nas je naljutilo, nego ga kažnjavati tišinom.

S vremenom možemo očekivati da i dijete počne "komunicirati šutnjom", i da ne daje odgovore koji će nama biti važni.

Što može pomoći da izbjegnete ove zamke?

Komunikaciju prilagodite djetetovu uzrastu, da je u skladu s njegovim trenutnim kapacitetima i mogućnostima. Često je prepreka da nas dijete posluša upravo to što imamo prevelika očekivanja od njega koja ono, zbog uzrasnih ograničenja, ne može ispuniti. Također, važno da budemo dovoljno jasni u zahtjevima i zadacima i da poznajemo osnove efikasne komunikacije - da primjenjujemo ono što će sigurno dati rezultat, a ujedno pomoći da gradimo odnos povjerenja s djetetom.

Tekst: Dragana Aleksić, Family coach

Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

10 načina kako ne izgubiti kontrolu i ne vikati na djecu

Teško vam je u svakodnevnom životu sačuvati mir…

Šest tipova ponašanja na porođaju

Prepoznavanje specifičnih ponašanja na porođaju prema tipu ličnosti,…

Uklonite svoje unutarnje sabotere i živite život kakav zaslužujete

Znate li da su emotivne blokade, negativna uvjerenja…

Pročitajte i:

Biti 'omiljeno' dijete u obitelji? Bolje ne!

Odgovorni roditelji vode računa o tome da ne favoriziraju nijedno svoje dijete. I to je…

Očevi su sretniji i pod manje stresa od majki dok se brinu o djeci - Jeste li se ikada zapitali zašto?

Tate su često sretniji, manje pod stresom i manje umorni od mama kada se brinu…

Odakle perfekcionizam kod djeteta i do kakvih negativnih posljedica može dovesti?

Često čujem primjere roditelja koji objašnjavaju da se njihovo dijete često ljuti kada ne uspije…

Izostanak menstruacije: liječenje na prirodan način

Postoje biljke koje pomažu u regulaciji hormona kroz endokrinološki sustav, neke pomažu tijelu da se…