Siromašne obitelji naša su realnost, što činimo da im pomognemo?

Jeste li znali da siromašna djeca nemaju prilike sudjelovati u aktivnostima za djecu, nisu uključena u izvanškolske programe, ne mogu prirediti rođendansku proslavu, često ne posjeduju dječje igračke ili slikovnice...

Nakon što su se stišali dojmovi adventskog blještavila, odlučili smo jednom manje ugodnom, ali jako važnom temom započeti novu godinu i navesti vas na razmišljanje. U tome nam je vrlo detaljno pomogla doc. dr. sc. Marijana Kletečki Radović, socijalna radnica (Studijski centar socijalnog rada) s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu s kojom smo razgovarali s kakvim se problemima suočavaju mladi iz siromašnih obitelji i što bi oni voljeli da se promjeni u njihovom životu.

Često se spominje pojam siromaštva u Hrvatskoj, no malo tko zna što on točno označava…

 

Siromaštvo se u javnosti najčešće predstavlja kroz statističke pokazatelje i službena određenja što većini ljudi ne govori puno o samoj stvarnosti siromaštva. Najčešće dostupne informacije jesu one koje govore o stopi rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, a koja za Hrvatsku iznosi 28,5% prema dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku. To konkretnije znači da 1,18 milijuna ljudi u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva. Siromaštvo je izuzetno kompleksan fenomen kojeg nije moguće jednoznačno definirati. Na razumijevanje siromaštva utječu i perspektive iz kojih se analizira taj problem. U tom smislu ekonomisti, statistički analitičari, antropolozi, sociolozi, socijalni radnici ili psiholozi iz sasvim različitih pozicija promatraju i istražuju ovu pojavu te iz tih različitih perspektiva predstavljaju i rezultate u javnosti koji nešto govore o problemu siromaštva.

Primjerice, kada biste neku osobu pitali što je to siromaštvo, najčešći odgovor je da se radi o ljudima koji zbog nedostatka novca ne mogu zadovoljiti osnovne životne potrebe, odnosno da nemaju dovoljno materijalnih sredstava za život. U tom smislu, ljudi najčešće smatraju da su siromašni oni koji nemaju dovoljno novca za hranu, adekvatnu odjeću i obuću, koji stanuju u vlažnim, derutnim stanovima/kućama bez struje i vode ili pak nemaju gdje stanovati. Takav oblik siromaštva se prepoznaje, on se "vidi" i na njega se reagira, bilo pozitivno ili s predrasudama. Često su ljudi skloni suosjećati s pojedincima ili obiteljima koji žive u ekstremnim uvjetima siromaštva te im na neki način dati podršku kroz donacije u hrani, odjeći, novcu ili pak organiziranju određenih socijalnih ili humanitarnih akcija. No, siromašni ljudi suočavaju se i sa stigmom i predrasudama u društvu u odnosu na njihov materijalni status, kao primjerice beskućnici ili siromašna djeca.

U ekonomski razvijenim zemljama svijeta, u koje spada i Hrvatska, siromaštvo se definira kao višedimenzionalni fenomen i relativno se određuje. To znači da se siromaštvo definira kao ekonomsko stanje, dakle kao nedostatak materijalnih sredstava potrebnih za prihvatljiv standard življenja, ali s druge strane, pojam siromaštva uključuje i situaciju dugotrajne ili stalne uskraćenosti resursa i usluga u društvu, mogućnosti izbora, sigurnost i moć pojedinaca, grupa ili zajednica. Smatra se da je i materijalni i društveni status nužan za ostvarivanje građanskih, ekonomskih, političkih, kulturnih i socijalnih prava u nekom društvu. Stoga poimanje siromaštva uključuje i nezaposlenost, otežano uključivanje u svijet rada, neodgovarajuću zdravstvenu zaštitu, prepreke i nejednakosti sudjelovanja u obrazovnom procesu, kulturnim, sportskim i rekreacijskim aktivnostima. Dakle, siromašnima se smatraju oni koji si ne mogu priuštiti ona dobra i aktivnosti koji su standard za druge ljude u tom društvu.

To bi značilo da ako je standard jednog društva opremljenost kućanstva perilicom rublja, hladnjakom, televizorom, telefonom, onda ona kućanstva koja si ta dobra ne mogu priuštiti zbog niskog dohotka, smatraju se siromašnima. Također, ako je standard društva određena razina zdravstvene zaštite, obrazovanja, sudjelovanje u nekom rekreativnom programu, onda oni kojima su te usluge nedostupne, zbog socioekonomskih okolnosti ili prostorne nedostupnosti, jesu u riziku od siromaštva. Primjerice, djeca čiji roditelji si ne mogu priuštiti njihovo uključivanje u aktivnosti za djecu i mlade, kao što su učenje stranog jezika, treniranje u sportskim klubovima ili bavljenje nekim umjetničkim sadržajem, jer se oni plaćaju, a za to se nema novca jer su roditelji/skrbnici nezaposleni, zaposleni, ali ne primaju plaću ili je ta plaća niska, smatraju se djecom koja žive u riziku od siromaštva.

Sve se prisutniji i termin “novo siromaštvo? Što označava?

Ono podrazumijeva financijsku neizvjesnost i zaduženost. Mnoga kućanstva danas žive iznad službene granice siromaštva, odnosno ostvaruju veći mjesečni dohodak, ali su u stanju zaduženosti i žive u teškim materijalnim prilikama. Mnoga kućanstva nisu u mogućnosti redovito plaćati kredite, stanarinu ili režije. Mnogi posjeduju stan ili kuću, kućansku opremu, automobil koje otplaćuju kroz dugoročne kredite. Ako se takve obitelji suoče s gubitkom posla ili plaće vrlo lako, čak i u nekoliko mjeseci, mogu biti gurnuti u ozbiljno siromaštvo.
Posljedice dugotrajne gospodarske krize ostavile su dubok trag na veliki broj hrvatskog stanovništva. To razdoblje dovelo je do zatvaranja mnogih radnih mjesta, porasta nezaposlenosti i sada teže zapošljivosti osoba koje su radno sposobne, ali više životne dobi.

Povećavaju se i rizici siromaštva za mlade koji se prvi puta pojavljuju na tržištu rada, koji sve dulje čekaju zaposlenje, nemaju prava na naknade za nezaposlene ili ostaju bez posla zbog nesigurnosti zaposlenja, rada na određeno ili povremeni rad. Hrvatska je suočena s iseljavanjem stanovništva, a posebno mladih ljudi u dobi od 20 do 39 godina. Istraživanje o motivima i uzrocima iseljavanja pokazalo je da 65% ljudi iselilo zbog ekonomskih razloga.


Možete li nam statističkim podacima malo jasnije prikazati kakvo je stanje u Hrvatskoj po pitanju te teme?

U Hrvatskoj se, kao i u svakoj državi Europske unije, svake godine definira granica siromaštva. Granica ili prag siromaštva određuje se kao 60% medijana nacionalnog dohotka. Konkretno prag siromaštva za jednočlano kućanstvo u Hrvatskoj iznosi 2.139 kuna mjesečno, a za četveročlano kućanstvo, koje čini dvoje odraslih osoba i dvoje djece mlađe od 14 godina, iznosi 4.492 kuna mjesečno. Svi pojedinci ili kućanstva koji ostvaruju dohodak ispod ovako definirane granice smatraju se siromašnima. Svaki peti stanovnik Hrvatske ima prihode ispod definiranog praga siromaštva.

Unazad nekoliko godina stopa rizika od siromaštva u Hrvatskoj kreće se oko 20%. Stopa rizika od siromaštva i socijalne isključenosti je viša, ona iznosi 28,5%, a odnosi se na osobe koje žive u riziku od siromaštva ili teškoj materijalnoj deprivaciji ili u kućanstvima s niskim intenzitetom rada. Teška materijalna deprivacija znači da si osoba ne može priuštiti barem četiri od devet indikatora materijalne deprivacije. Indikatori su:

  • nemogućnost osiguravanja adekvatnog grijanja u najhladnijim mjesecima,
  • nemogućnost odlaska na godišnji odmor u trajanju od tjedan dana izvan kuće,
  • nemogućnost osiguravanja obroka koji sadržava meso, ribu ili vegetarijanski
  • nadomjestak svaki drugi dan,
  • nemogućnost pokrivanja nenadanog financijskog troška,
  • kašnjenje plaćanja režijskih računa,
  • nemogućnost spajanja kraj s krajem,
  • financijsko opterećenje ukupnim troškovima stanovanja.

U najvećem riziku od siromaštva jesu osobe iznad 65 godina. Što se tiče obitelji s djecom u najvećem riziku od siromaštva žive jednoroditeljske obitelji s jednim ili više uzdržavane djece. Stopa rizika za jednoroditeljske obitelji iznosi 32,8%, dakle svaka treća jednoroditeljska obitelj je siromašna. Visoku stopu rizika od siromaštva imaju i obitelji s troje i više djece, ona iznosi 30,7%. Najmanji rizik od siromaštva imaju obitelji s oba roditelja koji su zaposleni i imaju dvoje djece, 11,4%. Statistički podaci vrlo jasno pokazuju koje skupine stanovnika su najranjivije u pogledu siromaštva, a i u kojem smjeru treba poduzimati mjere kako bi se siromaštvo ublažilo ili smanjilo. Jasno je da zaposlenost roditelja jedan od ključnih čimbenika u sprečavanju siromaštva djece.

U Hrvatskoj su stope siromaštva djece više od ukupne stope siromaštva. Gospodarska kriza koja je kulminirala 2010. godine donijela je Hrvatskoj situaciju u kojoj su po prvi puta pokazatelji o siromaštvu ukazali na to da su djeca u većem riziku od opće populacije. Taj trend se zadržao do danas. Pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti za djecu u dobi od 0 do 17 godina govore o tome da je svako treće do četvrto dijete živi u riziku od siromaštva (28,5%). U najvećem riziku su djeca između 11 i 15 godina (30%).

Što se tiče usporedbe Hrvatske s ostatkom Europske unije, situacija nije ništa bolja. Hrvatska se nalazi na samom dnu ljestvice po pokazateljima životnog standarda. Samo Bugarska ima lošiji standard od nas. Nešto bolje stojimo po pokazateljima siromaštva, ali smo i dalje u pet najsiromašnijih zemalja u EU zajedno s Rumunjskom, Bugarskom, Litvom i Italijom. Za usporedbu, u Češkoj je samo 13,3% stanovništva u riziku od siromaštva.

Rekli ste da statistički podaci ne govore puno o stvarnosti samog siromaštva, što ste mislili pod time?

Primjerice, statistički pokazatelji nam kazuju da svako treće do četvrto dijete u Hrvatskoj živi u riziku od siromaštva, no postavlja se pitanje koja su to djeca, kako oni žive, što je to što ta djeca nemaju ili trebaju, što siromaštvo znači za njih? To su pitanja na koje službena statistika i metodologija praćenja takvih pokazatelja siromaštva ne može dati odgovore. S obzirom na to da je siromaštvo u Hrvatskoj postajao sve prisutniji problem, a o kojem se nije puno znalo izvan službenih pokazatelja, postojala je potreba za proširivanjem spoznaje o ovom socijalnom problemu. Tim više, kako kaže O’Boyle, što je siromaštvo kao problem uvijek opterećen vrijednosnim stavovima onih koji ih kreiraju. Ja kao stručnjakinja i znanstvenica koja zagovara interese siromašnih u javnom prostoru, vrlo često sam u raspravama o siromaštvu bila na mjestu kada sugovornici nisu mogli prihvatiti određenu činjenicu i nisu mogli razumjeti dinamiku i dubinu siromaštva. Argumentirali bi svoje stavove pojedinim osobnim iskustvom koje je najčešće prikazivalo siromašne ljude u negativnom svijetlu. To je bilo vrijeme kada je zaista trebalo imati čvrste pokazatelje o tome kako žive ljudi u siromaštvu i što siromaštvo radi ljudima. Kako je moj profesionalni interes usmjeren na dobrobit djece postojala je potreba da se kroz znanstvena istraživanja istraži ova tema, što sam i učinila. Prvo istraživanje o siromaštvu djece i određenim aspektima psihosocijalnog razvoja tako je provedeno 2009. godine. Nakon toga, uz veliko razumijevanje problema siromaštva i nužnosti dobivanja na istraživanju utemeljenih podataka, Ured UNICEF-a u Hrvatskoj podržao je prvo veliko, sveobuhvatno istraživanje znanstvenog tima sa Studijskog centra socijalnog rada o siromaštvu djece predškolske dobi.

Provedena istraživanja pokazala su svu ranjivost djece koja žive u uvjetima siromaštva. Pokazalo se da 60 000 djece mlađe od 7 godina živi u siromaštvu, ispod praga relativnog siromaštva, a od toga 4800 djece u ekstremnom siromaštvu. Djeca čiji roditelji su korisnici socijalne pomoći, zajamčene minimalne naknade, najčešće žive u ekstremnom siromaštvu. Posebno su ranjiva djeca s teškoćama u razvoju i djeca romske nacionalne manjine. Podaci su nam pokazali da 70% siromašne djece predškolske dobi žive u kućanstvima u kojima je tijekom godine nedostajalo novca za hranu, 42% obitelji svojoj djeci ne mogu osigurati meso, ribu ili vegetarijanski nadomjestak svaki dan, 35% obitelji ne može maloj djeci osigurati voće ili povrće svaki dan, 22% romskih obitelji i 12% obitelji s djecom s teškoćama u razvoju nisu u mogućnosti djeci priuštiti tri obroka dnevno. Stambeni uvjeti u kojima žive djeca su neadekvatni. Svako treće dijete živi u kućanstvima u kojima je vlaga ili su dotrajali prozori, vrata, podovi, a svako peto dijete živi u kućanstvu koje ima problem održati kuću toplom tijekom zimskih mjeseci. Istraživanje je pokazalo svu egzistencijalnu ranjivost djece koja žive u siromaštvu.

Sva daljnja istraživanja siromaštva djece i mladih upravo su pokazala koliko je teško siromašnim obiteljima osigurati osnovne uvjete za život djece, a da ne govorimo onda o mogućnostima uključivanja djece u aktivnosti ili korištenja usluga koje su nužne za poticaj rasta i razvoja djece i mladih.


Zašto su važne usluge i aktivnosti za djecu?

Mi znamo da su djeca posebno osjetljiva na uvjete u kojima odrastaju i da ti uvjeti utječu na dječju dobrobit, odnosno na kvalitetu života i mogućnosti razvoja djetetovih potencijala. Znamo da se djeca trebaju dobro i kvalitetno hraniti, imati dobru zdravstvenu skrb i njegu kako bismo osigurali njihov tjelesni razvoj i kako bismo spriječili razvoj bolesti. Znamo da djeca trebaju imati sigurno i poticajno okruženje koje će omogućiti emocionalan i socijalni razvoj djeteta i omogućiti mu da se aktivno uključi u društvo. Znamo da djeci treba osigurati prostor za učenje, za razvoj kognitivnih vještina. Isto tako znamo da siromaštvo predstavlja rizik i da se u okolnostima oskudnih imovinskih prilika ili neimaštine djeci se ne mogu osigurati svi optimalni uvjeti rasta i razvoja.

Djeca su posebno osjetljiva bića i ako im ne osiguramo "sada i ovdje" uvjete za njihov rast i razvoj propustili smo prilike koje se teško nadoknađuju kasnije u životu. Zato je važno ulagati u djecu. To znači da djeci treba osigurati usluge i resurse u društvu kojima će se osigurati rast i razvoj djeteta i ostvarivanje potencijala i mogućnosti sve djece. Konkretno to znači osigurati dobru zdravstvenu skrb, dobro obrazovanje, dobre uvjete za uključivanje djece u aktivnosti kako bi mogli sudjelovati u tom društvu, biti njegovi punopravni građani i doprinositi njegom razvoju, sada i u budućnosti. I kada se govori o djeci u javnom prostoru ili kroz dokumente kojima se kreiraju politike prema djeci i mladima, upravo je istaknut stav iz kojeg proizlazi da su djeca u fokusu.

Čini mi se da su mnoge takve odluke deklaratorne i da u praksi nailazimo na mnoge prepreke, nejednakosti i pristupe djeci koji nisu tako uključujući i koji ne stavljaju u fokus dobrobit sve djece u našem društvu. Najočitiji primjer toga je predškolski odgoj i obrazovanje koje nije svakom djetetu u Hrvatskoj dostupno. Naime, rani odgoj i obrazovanje, odnosno jaslice i vrtići, su u Hrvatskoj u ovlasti lokalnih samouprava. Gradovi i općine sukladno svojim mogućnostima organiziraju predškolski odgoj u svojim sredinama i najčešće su kapaciteti daleko ispod potreba. Gotovo svaki treći grad i općina u Hrvatskoj, njih 161, na svom području nema ni jaslice ni vrtić. U takvim uvjetima uslugu vrtića najčešće mogu ostvariti zaposleni roditelji. Zaposlenički status oba roditelja bude jedan od prioritetnih uvjeta za upis djeteta u vrtić. Također, cijena vrtića također ovisi o odlukama lokalne samouprave, pa imamo situaciju da u bogatijim gradovima je cijena vrtića niža, a u siromašnijim gradovima viša i time nedostupna roditeljima. Obuhvat djece predškolskim odgojem nije jednak u svim dijelovima Hrvatske. Tako je u Zagrebu obuhvat djece od treće do šeste godine vrtićem oko 90%, a u Brodsko-posavskoj županiji 19%. Takve okolnosti stvaraju socijalne nejednakosti među djecom već od najranije dobi.

 

Zašto je posebno važno uključiti djecu u programe ranog odgoja i obrazovanja?

Pokazalo se da djeca koja su uključena u rani odgoj i obrazovanje imaju bolje razvijene kognitivne i matematičke vještine, vještine čitanja te da postižu bolje rezultate u osnovnoškolskom obrazovanju. Djeca koja nisu uključena u predškolski odgoj, a vrlo često su to siromašna djeca ili djeca iz obitelji s niskim primanjima, imaju nejednake startne pozicije u školi. Siromašna djeca češće kada kreću u školu imaju nižu razinu kognitivnih vještina jer se one nisu dodatno razvijale, a kroz obrazovni sustav ih ne mogu doseći i ne mogu se "uravnati" s djecom koja su bila na drugačiji način poticana. Njihov uspjeh u školi, koji se u Hrvatskoj isključivo iskazuje kroz ocjene, je lošiji i s vremenom im se pripisuje nesposobnost u savladavanju gradiva, slabije mogućnosti, pa se može ići i do ekstrema gdje se siromašna djeca vide kao nesposobna i tupa za školu. To nije istina. Uopćeno gledano, sva djeca imaju podjednake kognitivne sposobnosti, neka djeca su nižih, a neka viših intelektualnih kapaciteta, a većina prosječnih. No, ona djeca koja su imala prilike razvijati svoje vještine, kroz razne vrste kognitivnih stimulacija, igara, vježbi, a koje su sastavni dio predškolskog odgoja, ili koja su bila uključena u razne poticajne grupe, bilo sportske, umjetničke ili učenje stranog jezika, imaju bolju startnu poziciju. Generalizirano gledajući, ta djeca nisu ništa pametnija, ona samo imaju više iskustva i više prilika za razvoj svojih interesa i potencijala. Za razliku od one djece koja iz raznih razloga, a vrlo često zbog lošijih materijalnih prilika i siromašnih uvjeta u zajednici, nisu bila u prilici razvijati svoje potencijale kroz takve oblike aktivnosti za djecu. Zbog toga je društvena odgovornost osigurati uvjete za univerzalne programe za djecu, programe u koje će se uključiti sva djeca u nekom društvu, bez obzira na određeni status, ekonomski, zdravstveni, migrantski ili neki drugi.

Društva koja su prepoznala važnost ulaganja u djecu znaju da je to dobar ulog za budućnost, kako razvoja pojedinca, tako i razvoja društva u cjelini. Dijete koje u djetinjstvu ima dobre uvjete za zdravstvenu njegu, obrazovanje, rast i razvoj ima više šanse odrasti u osobu koja će razviti svoje potencijale kroz stjecanje određene obrazovne i radne kvalifikacije, živjeti plodonosno i aktivno sudjelovati u životu zajednice. Zbog toga u Europi imamo dobre primjere prakse gdje svako dijete od treće ili četvrte godine, ovisno o modelu, ima obavezu biti uključeno u programe ranog odgoja i obrazovanja. Time se direktno utječe na smanjenje društvene nejednakosti i osiguravaju uvjeti kojima se pomaže djeci slabijeg ekonomskog statusa.

U Hrvatskoj djeca siromašnih roditelja najčešće nemaju priliku biti uključena u vrtić. Podaci su pokazali da 76% djece iz obitelji koje primaju socijalnu pomoć nisu uključena u predškolski program, a svako treće siromašno dijete u godini prije polaska u školu nije bilo uključeno ni u program "male škole". I iz toga proizlaze daljnje nejednakosti u obrazovnom procesu koje su na štetu djece koja žive u uvjetima siromaštva.

Što su sve prednosti organiziranih programa za djecu i mlade?

Organizirani programi za djecu i mlade uključuju pokrivanje širokog spektra specifičnih usluga za djecu. Programi ranog odgoja i obrazovanja, odnosno jaslice ili vrtići, nisu mjesta samo za čuvanja djece dok su roditelji na poslu. Vrtić je mjesto gdje rade stručnjaci koji kroz obrazovne programe potiču razvoj socijalizacijskih, kognitivnih i razvojnih vještina djeteta. Mnogi roditelji su uz pomoć vrtića riješili pitanje skidanja pelena, djeca u vrtiću uče se ponašati i biti dio grupe, sklapati prijateljstva i družiti se, rješavati problemske situacije, potiče ih se na usvajanje higijenskih navika. Djeca kroz igru uče rješavati matematičke zadatke i razvijaju pred čitalačke vještine. Isto tako vrtić je mjesto gdje su zaposleni razni stručnjaci, medicinska sestra, logoped, psiholog, pedagog, kuhari. To znači da dijete u vrtiću ima zdravstveno praćenje, da stručnjaci pomagačkih struka prate i potiču motorički, socijalni, psihološki i emocionalan razvoj djeteta. Tete i stričeki kuhari djeci kuhaju i pripremaju pet obroka dnevno. Standardi prehrane djece trebali bi biti visoki i djeci u vrtiću se nastoji osigurati zdrava prehrana koja sadrži puno povrća i voća. Djeca se podučavaju dobrim prehrambenim navikama. I pogledajte kakvo je to dobro mjesto koje bi roditeljima koji žive u teškim ili otežanim materijalnim uvjetima moglo olakšati brigu o djeci. Siromašna djeca u vrtiću imala bi, ne samo poticajno okruženje za učenje i razvoj svojih kapaciteta, već bi imala osiguranu zdravstvenu njegu, dobru prehranu, uvjete u kojima su djeca poticana na istraživanje i učenje u sigurnom okruženju, dakle mnogobrojne su to dobrobiti za djecu, a posebno onu koja su u riziku od siromaštva.


Zašto su djeca posebno osjetljiva na siromaštvo?

Svi ljudi koji žive u siromaštvu su izloženi nizu rizika, od zdravstvenih pa do rizika isključenosti iz društva. Djeca su pak posebno osjetljiva na život u siromaštvu i to zato što ona nisu izložena materijalnoj deprivaciji samo u sada, u ovom trenutku, već o njihovom potencijalu i mogućnostima za razvoj ovisi hoće li biti siromašni i u odrasloj dobi. Siromašna djeca koja nemaju prilike i podršku u tim okolnostima su u visokom riziku da će biti i siromašni odrasli, odnosno da će doći do međugeneracijskog prijenosa siromaštva.

Druga važna stvar koju je izuzetno važno naglasiti jest da djeca ovise o svojim roditeljima ili skrbnicima. Djeca nisu u poziciji da mogu preuzeti na sebe odgovornosti za izbore koji utječu na njihov životni standard ili razinu deprivacije. Djeca ne mogu biti odgovorna za to kako će njihovi odrasli voditi kućanski budžet, na što će odrasli potrošiti novac ili kako će upravljati svojim dohotkom i imovinom. Često smo svjedoci stereotipa i pripisujemo ponašanja roditelja na djecu. Primjerice, ako su siromašni roditelji nižeg obrazovanja, rade nisko kvalificirane poslove i imaju nizak dohodak ili su pak korisnici socijalne pomoći, imamo mišljenje da su i njihova djeca takva i da ona zaslužuju iste uvjete, odnosno da ne trebaju drugačije uvjete jer i onako nemaju kapaciteta za drugačiji razvoj. To naprosto nije istina, a iz takvog stereotipnog stava, propuštamo pružiti priliku djeci koja imaju i te kako kapaciteta da razviju neke svoje potencijale i da kreiraju život sada i za budućnost prema svojim, osobnim kapacitetima i mogućnostima.

Tome u prilog idu i rezultati istraživanja sa siromašnom djecom koja su se uspoređivala s djecom iz obitelji srednjeg i višeg materijalnog statusa, a u kojem se pokazalo da siromašna djeca imaju obrazovne, socijalne i psihološke kapacitete i resurse kako i djeca koja žive u boljim materijalnim prilikama. Ono što bi bilo važno jest te resurse podržati i osnaživati. Metaforički rečeno, ako se cvijeće ne zalijeva, ono će s vremenom uvenuti ili će biti slabo. Zbog toga je važno preuzeti odgovornost i zaista kreirati uvjete u kojima svako dijete ima priliku razvijati sebe.

U tom smislu je važno reći da za izlazak iz siromaštva djeca su posebno ovisna o javnoj i državnoj politici koja treba omogućiti pristup društvenim resursima, a naročito obrazovanju i zdravstvenoj skrbi. Smanjenje siromaštva započinje brigom i ulaganjem u djecu.

Po čemu se razlikuju djeca koja žive u siromaštvu u odnosu na ostale?

Naša istraživanja su pokazala neka specifična područja u kojima su siromašna djeca posebno deprivirana. Djeca u obiteljima koje se nose sa siromaštvom, suočavaju se sa svakodnevnom borbom oko osiguravanja osnovnih uvjeta za život. Svakom petom siromašnom kućanstvu u posljednjih 12 mjeseci bila je isključena struja zbog toga što nisu mogli podmiriti režijske troškove. Djeca žive u hladnim i vlažnim stanovima, često i bez struje. Obitelji se svakodnevno bore s osiguravanjem prehrane pa imamo situacije kada su djeca gladna. Ljudima je teško čuti i prihvatiti da postoje djeca koja su gladna, ali to je stvarna činjenica. Imali smo prilike uključiti siromašnu djecu u istraživanja i iz njihove perspektive čuti kako je to živjeti u siromaštvu. Neka su nam jasno izrekla da su bili gladni i da im je to bio najteži trenutak u njihovom životu. Jedna majka nam je rekla da ponekad ni komada kruha nema u kući. Ljudi koji u Hrvatskoj žive u uvjetima siromaštva imaju problema s osiguravanjem prehrane. To zna biti svakodnevna borba i ljudi na različite načine pokušavaju riješiti tu situaciju. Neki se hrane u pučkim kuhinjama, ali treba znati da je to jedan obrok dnevno. Neki kroz humanitarne i vjerske organizacije dobivaju pakete hrane. Neki se snabdijevaju u socijalnim poslugama. Obitelji koje imaju djecu, a posebno djecu u razvoju koja trebaju veće količine hrane u stalnom su izazovu kako zadovoljiti prehrambene potrebe.

Siromašna djeca nemaju prilike sudjelovati u aktivnostima za djecu. Najčešće nisu uključena u izvanškolske programe jer se oni plaćaju. Ne mogu prirediti rođendansku proslavu ili pozivati prijatelje na igru u kuću. Često ne posjeduju dječje igračke ili dječje slikovnice. Svako treće siromašno dijete nema niti jednu dječju slikovnicu kod kuće. Svaka četvrta siromašna obitelj ne može djetetu priuštiti igračku.

Kvalitativno istraživanje provedeno 2015. godine pokazalo je da siromašni srednjoškolci osjećaju nejednakosti u području obrazovanja. Oni iskazuju poteškoće u pokrivanju troškova vezanih uz obrazovanje, a što uključuje pribor i potrebnu opremu, posebno u stručnim školama. Djeca trebaju imati određenu uniformu, alat, instrumente ili škare kako bi učili za neko praktično zanimanje, kuhara, frizera, mehaničar. Mnogi mladi, odnosno njihovi roditelji ne mogu im osigurati potrebno. Također, to uključuje odlazak na školske izlete i maturalna putovanja. Zatim osjećaju nejednakosti u području slobodnog vremena, odnosno ne mogu sudjelovati u raznim aktivnostima i grupama za mlade jer se one plaćaju. Primjerice, nemaju novaca za članstvo u sportskom klubu, dramskoj grupi, glazbenom tečaju, učenju stranog jezika ili nekoj drugoj vještini. Sve se to plaća i samim time su siromašnim mladima nedostupne. Vrlo često se odrasli ljute i moraliziraju vezano uz okupljanje mladih u parkovima bez da se propita koje su mogućnosti tih mladih, gdje bi mogao biti smisleni prostor za mlade. Najčešće lokalne zajednice nemaju centre za mlade koji bi mogli osigurati određenu platformu za razvoj aktivnosti za mlade. Mladi su prepušteni sebi, često neprimjerenim klubovima i kafićima za njihov uzrast, a nemaju alternativa ili su one sužene na vrlo uzak interesni fokus. U takvim okolnostima lako je "optužiti" mlade i njihovo slobodno vrijeme, no čini mi se da bez šireg sagledavanja problema to nije fer.

Mnogi siromašni mladi se uključuju u rad kako bi financijski pomogli svojim obiteljima. Nije rijetkost da siromašni srednjoškolci biraju stručne škole koje imaju plaćenu praksu jer iz te prakse doprinose kućnom budžetu. Kada smo pitali siromašne mlade kako vide svoju budućnost, najčešće oni koji završavaju srednje stručne škole sebe vide u inozemstvu. Djeca već u srednjim školama planiraju odlazak iz zemlje u potrazi za boljim ekonomskim uvjetima života.

Također, istraživanja siromaštva djece pokazala su da su djeci nedostupne usluge stručnjaka kao što su pedijatar, logoped, psiholog, defektolog rehabilitator. Siromašna djeca najčešće žive u ruralnim područjima i zbog prostorne udaljenosti i financijske nepriuštivosti nedostupne su im mnoge važne zdravstvene i kulturno-obrazovne usluge za djecu. Oko 50% siromašne djece živi u okruženju u kojem nemaju defektologa, logopeda, okulista, fizijatra, dječjeg psihologa ili psihijatra. Usluga pedijatra je nedostupna za svako treće predškolsko dijete koje živi u uvjetima siromaštva.

Narušeno dostojanstvo teško utječe na svakoga

Koliko su djeca obitelji bolje platežne moći tolerantna prema onima koji žive skromnije?

Istraživanja su pokazala da je djeci koja dolaze iz uvjeta siromaštva narušeno dostojanstvo i da osjećaju sram zbog svog socioekonomskog statusa. Zanimljivi su rezultati istraživanja koje je proveo UNICEF još 2008. godine o mišljenjima i stavovima djece i mladih. Pokazalo se da su najdiskriminiranija djeca u osnovnoj školi djeca s teškoćama u razvoju, siromašna djeca i djeca pripadnici drugih vjerskih i nacionalnih manjina.

Siromašna djeca ne žele pokazati svoju ranjivost koja proizlazi iz materijalnog statusa. Mnogi siromašni roditelji ulažu znatne napore kako bi osigurali djeci odjeću i obuću koja će odgovarati većini i neće "prokazati" siromaštvo. Neka siromašna djeca su po prvi puta u životu bila u trgovini i dobila novu odjeću i obuću s polaskom u osnovnu školu. Puno je tu srama i načina kako da se prikrije neimaština. Neka djeca drže se nedodirljiva i nezainteresirana za vršnjake i druženja, a iza toga stoj realitet ne imanja novca kojim bi se poslije škole otišlo na sok ili neki drugi izlazak. Druženje s vršnjacima iz škole postaje potencijalno opasno jer svaki puta kada se dogovara odlazak u kino ili neki izlazak siromašni mladi moraju odbiti i dovesti se u situaciju objašnjavanja zašto ne. Teško je reći da se nema novca i to uvijek, pa se mladi otuđuju, izdvajaju i ne uključuju u društvo. Neki se druže sa sebi sličnima, odnosno s djecom koja žive u sličnim uvjetima i imaju iskustvo i razumijevanje situacije siromaštva. Neki pak imaju sjajna i čvrsta prijateljstva s djecom koja materijalno dobro stoje i koji nemaju predrasuda prema siromaštvu i onima koji žive u njemu.

Kada govorimo o prihvaćanju siromašnih svakako bismo trebali njegovati i podržavati vrijednosti koje su okrenute ka prihvaćanju ljudi, ljudskog dostojanstva i humanosti. Tko ja jesam je svakako važnije pitanje, od toga što ja imam. Smatram da bi u takvom duhu trebalo odgajati i poticati djecu, ljude i društvo u cjelini.

Što trebaju djeca koja žive u uvjetima siromaštva?

Pitali smo siromašne srednjoškolce o tome i oni su nam rekli sljedeće: mi trebamo ljude i stručnjake koji na nas gledaju kao na pojedince, trebamo individualizirani pristup, a ne onaj koji nas trpa sve u jedan koš u kojem su svi siromašni takvi i takvi, najčešće negativnih konotacija. Istaknuli su potrebu čuvanja dostojanstva siromašne djece i mladih kroz diskreciju prilikom pružanja pomoći. Često smo svjedoci da želimo nekome tko živi u siromaštvu pomoći i onda tu pomoć dajemo tako da se čuje i vidi na sve strane, tako da se djeca izlože javnosti. Djeca u istraživanju su rekla da su im, primjerice, puno pomogle akcije u školama kojima se prikupljao novac za djecu slabijeg imovinskog statusa, a s ciljem plaćanja maturalnog putovanja. No, takva pomoć bila je diskretna, nitko u razredu nije znao za koga se sakuplja taj novac, osim razrednika. Siromašni srednjoškolci naveli su da im je važan taj senzibilitet škole za potrebe, probleme i izazove s kojima se nose oni i njihovi roditelji, no pri tome su naglašavali da je izuzetno važno poštivati njihov integritet kroz diskreciju u pružanju takve pomoći.

Siromašni mladi izrazili su nezadovoljstvo time što su često isključeni iz procesa donošenja odluka. To bi značilo da siromašna djeca rijetko budu birana za predsjednika razreda ili u vijeća učenika. Siromašna djeca žele sudjelovati i biti uključena i žele dobiti glas kojim bi mogli jasno artikulirati svoje potrebe i potrebe mladih. Oni također žele da se stručnjaci senzibiliziraju za problem siromaštva. Posebno bi voljeli da nastavnici znaju više o siromaštvu, o dinamici siromaštva i svim problemima koji proizlaze iz takvog života. Mnoga djeca su imala neugodna iskustva jer u školu nisu donijela neki pribor ili knjige, a nastavnici su ih zbog toga kaznili ne provjerivši što je razlog tomu. Često imaju iskustvo da se takve situacije pripisuju njihovoj nemarnosti ili nezainteresiranosti za školu, a ono proizlazi iz nemogućnosti kupovine ili nabavke onog što je potrebno. Naravno da dijete najčešće neće ustati pred cijelim razredom i reći da njegovi roditelji nemaju novaca, već će ući u tu igru nezainteresiranog učenika. Kada dijete ima dobar odnos s nekim odraslim u školi, odnos povjerenja, tada se u tom odnosu često puta saznaju teške obiteljske prilike koje utječu na to kako se dijete ponaša i nosi sa školom. Sjajno je kako mladi upravo pozivaju odrasle iz škole da se otvore za njih i da stvarno vide što im je potrebno i iz kakvih uvjeta dolaze.

Siromašni srednjoškolci naveli su da im je važno imati dobro opremljene škole i da bi bilo važno da se izjednače obrazovne šanse za svu djecu. Naime, upozorili su na regionalne nejednakosti. Naime, u nekim županijama, gradovima postoje samo određeni srednjoškolski programi. Mnoga siromašna djeca ne upisuju srednju školu prema sposobnostima i interesu, već prema prostornoj dostupnosti. Roditelji nemaju novaca za prijevoz djeteta ili za školovanje djeteta u drugom gradu te zbog toga djeca završavaju dostupne programe. Kvalifikacije koje stječu često nisu konkurentne za tržište rada, samim time teško kasnije pronalaze zaposlenje u struci i u velikom su riziku od nezaposlenosti, a time i od siromaštva.

Na koji se način sve pokušava smanjiti broj siromašnih obitelji u našoj zemlji i koliko je to učinkovito?

Djeci je dobro ako je dobro njihovim roditeljima, odnosno skrbnicima. Najbolja prevencija siromaštva je zaposlenost roditelja i primanje plaće. Važno je da ljudi za svoj rad primaju pristojnu plaću, plaću od koje mogu živjeti. U Hrvatskoj mnogi rade, ali primaju niske plaće i samim time su u riziku od siromaštva. Neki ne primaju plaću. Dakle, opći društveni i gospodarski razvoj u kojem se podržava i potiče realni sektor važan je segment borbe protiv siromaštva.

Osobno me smeta kada se u javnosti prezentira kako osobe koje primaju socijalnu pomoć ne žele raditi. To stavlja na siromašne ljude stigmu lijenih ljudi. Moje profesionalno iskustvo rada u socijalnoj skrbi, a onda i kroz istraživanja koja su uključivala neposredne kontakte sa siromašnim obiteljima s djecom pokazala su da najveći broj siromašnih roditelja želi raditi. Važno je isticati mnoge strukturalne probleme koji onemogućuju većem broju građana da se aktivno uključe u tržište rada. Primjerice Slavonija ili Banovina u kojima sve manje i manje ima radnih mjesta, različitih radnih mjesta na koja bi se mogli zaposliti različiti profili radnika. Ili primjer radnika iz hrvatskih brodogradilišta koji nisu na vrijeme primali plaću i žive u neizvjesnosti rizika da će izgubiti radno mjesto. Na žalost, svi oni koji nemaju dodatne izvore prihoda, su u velikom riziku od siromaštva. Njihova djeca, njihove obitelji sutra mogu biti ispod granice relativnog siromaštva.

Mjere ublažavanja siromaštva svakako su različite naknade kojima se pomaže obiteljima u riziku. Jedna od mjera je i dječji doplatak. Bilo bi učinkovito uskladiti dječji doplatak s rastom troškova života. Također, neke države imaju univerzalni dječji doplatak, dakle naknadu za svu djecu bez obzira na imovinski cenzus, što kod nas nije praksa. Tijekom gospodarske krize u neke zemlje uspjele su zadržati stope siromaštva djece na istoj razini kao i prije same krize. Analize su pokazale da su te zemlje upravo u vrijeme krize povisile naknade za djecu i obitelji i time sukladno ulaganju u djecu spriječile porast dječjeg siromaštva.

Djeca iz obitelji korisnika socijalne pomoći jesu ona koja neupitno žive u siromaštvu. Socijalna pomoć, odnosno zajamčena minimalna naknada (ZMN) je niska, osnovica od 100% ZMN-a iznosi 800 kn mjesečno. Svako dijete od 0 do 18 godina koje je u sustavu socijalne pomoći prima 40% osnovice, odnosno 320 kn mjesečno. Djeca samohranih roditelja i djeca u jednoroditeljskim obiteljima imaju pravo na 55% osnovice, odnosno na 440 kn mjesečne socijalne pomoći. Takva socijalna pomoć usmjerena je na zadovoljavanje osnovnih životni potreba i nije ona koja može pomoći obitelji da izađe iz siromaštva. Ovako niska osnovica za djecu koja žive u siromaštvu nije u skladu s Nacionalnom strategijom za prava djece u RH u kojoj su siromašna djeca navedena kao prioritetna ranjiva skupina koja trebaju posebnu brigu javne i državne politike. Podrška i vidljivost siromašne djece u sustavu socijalne skrbi je nužna jer ovakvim mjerama nećemo spriječiti siromaštvo i u velikom smo riziku da će ta djeca u budućnosti biti siromašni odrasli.

Važno je osigurati adekvatne stambene uvjete kroz poticanje socijalne stanogradnje te unapređivati i investirati u lokalnu infrastrukturu. Zajednice koje ulažu u vrtiće, škole, centre za djecu i mlade, usluge koje unapređuju kvalitetu života djece i obitelji, parkove i dječja igrališta jesu zajednice koje kreiraju prostor za život dostojan suvremenog čovjeka. U takvim zajednicama obitelji žele živjeti i podizati djecu. U takvim zajednicama obitelji imaju mogućnosti za rast i razvoj u svim aspektima života. U Hrvatskoj imamo sjajne primjere zajednica u kojima se radi, stvara, u kojima se grade vrtići i škole i u kojima obitelji s djecom ostaju. Nažalost, imamo i onih tužnih primjera, siromašnih zajednica u kojima nema posla, nema usluga za djecu, u kojima je teško živjeti i gdje se sve više pojedinaca i obitelji odlučuje otići iz zemlje u potrazi za ekonomski sigurnijem životu.

Djeca će kopirati ponašanje roditelja, nastavnika, društva

Na koji način naučiti djecu da jednako prihvaćaju i poštuju svoje vršnjake koji se po socijalnom statusu razlikuju od njih?

Ono što je sigurno da djeca gledaju odrasle i da više uče iz onoga kako se odrasli ili drugi ponašaju, a ne iz onog što govore. Ako ćemo se mi odrasli, roditelji, nastavnici ponašati i živjeti vrijednosti kojima prihvaćamo različitosti, onda će i djeca prihvatiti takve vrijednosti. Ako ćemo pomagati jedni drugima, ako ćemo razvijati svijest da neki imaju manje i da im treba pomoć i da su oni jednako vrijedni kao i mi, onda gradimo dobre temelje na kojima djeca mogu formirati sebe bez predrasuda prema siromašnima ili nekome tko je na bilo koji drugačiji način različit. Važno je živjeti vrijednosti humanizma, prihvaćanja drugih u različitosti i to pokazivati. Djeci to možemo pokazati na način da iskazujemo brigu za drugoga kroz konkretne akcije u koje smo i njih uključili, možemo im pokazati na način da jasno i snažno reagiramo u bilo kojoj situaciji kada se netko ruga ili ismijava drugoga zbog toga što nema nove, markirane tenisice. Odrasli oko njih su odgovorni za čuvanje ljudskih prava i vođenje djece kroz život na način da svaki čovjek na ovom svijetu treba imati svoje dostojanstvo i integritet bez obzira na dob, spol, materijalni, socijalni, vjerski ili bilo koji drugi status. S djecom se može od najranije dobi razgovarati, na njima prihvatljiv način, o siromaštvu i ljudima koji su siromašni. Djeca mogu razumjeti okolnosti i uzroke koji dovode do siromaštva. Ona mogu shvatiti da zbog gubitka posla, elementarne nepogode, ratnog sukoba ljudi mogu doći u situaciju siromaštva i mogu imati empatiju za njih. Moje iskustvo je da djeca dobro prihvaćaju temu siromaštva i da imaju kapaciteta nositi se s tom temom. Poznato mi je da mnoge škole imaju akcije i projekte koji su usmjereni na problem siromaštva i da se djeca rado uključuju u njih. Na primjer, projekt prof. Dejana Nemčića "Afrika - Možemo zajedno" ili projekt bivšeg beskućnika Mile Mrvalja iz udruge Fajter "Jedna lipa za siromašne". Mislim da konkretne akcije u kojima djeca i mladi imaju prilike iz prve ruke upoznati problem siromaštva i čuti istinske životne priče te uključiti se u pomoć i podršku, su dobar način rušenja barijera i podizanja svjesnosti o problemu siromaštva.

 

Razgovarala: Ivančica Tarade
Foto: Profimedia, osobni album

Preporučujemo

Tagovi: , ,

Vezano uz temu

Jeste li svijesni koliko su vaša djeca sretna (i mi skupa s njima)?

Pročitajte načas ove crne statistike i pogledajte oko…

Osmogodišnja Elma želi samo lutku koju nikad nije imala…

Mnoga djeca današnjice nemaju osmijehe na licima, a…

Najvažnija roditeljska uloga je pružiti djeci zdrave životne vrijednosti i uvjerenja

Pisac i televizijski voditelj, Bruno Šimleša iskazao je…

Pročitajte i:

Potaknite djecu na razvoj odgovornosti i ispunjavanje obaveza!

Početak škole za neku je djecu vrijeme uvođenja prvih ozbiljnijih obaveza i preuzimanja odgovornosti. Pomozite…

Vodič za radost jednog jogija

Čovjek mora shvatiti da je on ptica u otvorenom kavezu. Život vam je sve opcije…

Dr. Bruce Lipton: Kako odgajati dijete prvih sedam godina života?

Donosimo vam dio iz intervjua s dr. Bruceom Liptonom, američkim molekularnim biologom koji uskoro gostuje…

Bolovi i napetost u leđima - što pomaže?

Bolovi u leđima su suvremena boljka mnogih. Svakodnevno nosite hrpu stvari, nanašate djecu, pogrbljujete se,…