Sebična Ja koja misli na sebe - prava istina o sebičnosti

Kada sam bila mala, đak prvak, sjećam se situacije u kojoj su mi roditelji spakirali neko "ekskluzivno voće", nešto što nisam imala često, npr. maline za školu za užinu. Bila sam jako uzbuđena oko toga i kad sam na odmoru otvorila paket, djeca su nagrnula na moju posudicu, a ja sam je svim silama branila. I naravno, dobila sam komentar da sam sebična, da sam škrtica…

Donijela sam logičan zaključak - da ne valjam, da se trebam natjerati da se promijenim i popravim!

Tada sam naučila da ne prihvaćam svoju sebičnost, već da od sebe očekujem da budem velikodušna i onda kad se sve u meni buni protiv toga, naučila sam da ne poštujem svoje osjećaje zbog toga što će drugi reći o meni, naučila sam da nisam dovoljno dobra, nego da se moram mijenjati i tek kad se skroz promijenim, onda ću sebe moći voljeti, a onda će me i drugi moći voljeti!

Mnoga djeca ovako odrastaju! Zapravo, mislim da 90% djece ovako odrasta i danas!

Što je sve u ovoj priči postavljeno pogrešno?

Prvo, pogrešna je ideja da sam u toj priči ja negativac, a da su ostala djeca u pravu. Istina je upravo suprotna, ta djeca su bila sebičnija od mene! Ja nisam bila velikodušna, ali ona su htjela uzeti sebi nešto što je moje i to na silu. Meni su rekli da sam sebična zato što nisam ispunila njihove sebične želje! O molim vas, pokušajte ovo razumjeti! I u životu odraslih vrlo se često stvari pogrešno tumače, ma ne pogrešno, naglavačke se obrnu! (Pročitajte ovaj pasus još jednom, ako ga niste najbolje razumjeli, mogu vam donijeti potpuno novu viziju stvari!)

Drugo, pogrešna je ideja da treba ići preko vlastitih granica jer nepoštovanje vlastitih granica  je put ka nepoštovanju sebe! (Jako važno! U suprotnom će vaša tinejdžerka biti spremna učiniti mnogo više, nego što joj godi, svom momku na zadnjem sjedištu auta!)

Treće, pogrešno je boriti se protiv sebičnosti, jer su ljudi po prirodi sebični do jedne mjere i tome se ne treba izrugivati, to treba uvažavati jer nam sebičnost nije uzalud dana, ona nam služi, ona nas štiti da ne pretjeramo, da ne pretjeramo s davanjem! Da, da, dobro ste čuli, da ne pretjeramo s davanjem! Lijepo je misliti o drugima, ali naš glavni zadatak je da se pobrinemo za sebe, pa tek onda, u mjeri u kojoj se osjećamo sigurno i ugodno da činimo i dajemo! Sve drugo od toga je nasilno i agresivno prema sebi samome!

I četvrto pogrešno, a potpuno blesavo, bilo je očekivanje da više brinem jesu li moje prijateljice zadovoljne, nego jesam li ja zadovoljna. O kakva ideja, kakvo očekivanje! Zaista nevjerojatno!

Gdje je rješenje?

Rješenje je da se prema svojoj sebičnosti i prema svojoj velikodušnosti odnosimo kao prema dva gosta koja su nam došla u kuću. Poštujem i jednog i drugog gosta, bez vrednovanja tko je koliko moralan, svakom gostu prinosim tanjur, svakom spremam krevet i sa svakim porazgovaram. Eto tako se trebamo ponašati, da ne zanemarujemo ni jednu našu stranu.

A što se davanja tiče, dajemo onoliko koliko nam odgovara! Dajemo u skladu s onim kako se osjećamo kad dajemo! Ne dajemo iz osjećaja da moramo, jer ne moramo, već onda kad nas to raduje! Kako se razvijamo i jačamo kao osobe, na putu osobnog razvoja, tako se osjećamo sve sigurnije, otvorenije za ljubav i naša velikodušnost raste. Tako jačamo svoju moć davanja!

Ali pazite, nikad ne prestajemo biti sebični! I to tako treba biti!

Radujem se kad pomažem i dajem, ali to sada, u zrelim godinama, uvijek radim u skladu sa svojim granicama!

Poštujte svoje granice, one vas čuvaju, one rade za vas!

Tekst: Biljana Grbović

Izvor:licnirazvoj.rs

Foto: Profimedia