Raščupane priče – blog o razbarušenim situacijama jedne obitelji

Samo za čitatelje portala Roditelji.hr objavljujemo priču mame Miihaele Šego koja piše blog o svakodnevnom životu unutar njene obitelji. Kako ona sama kaže: „Ovo nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima - koji se tu i tamo ponašaju kao djeca“

Mihaela Šego o svom blogu dalje kaže: "Ovdje ćete naići na zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih – koji se samo nastoje ponašati odraslo. Čitat ćete o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovog bloga i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj (pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu – još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom… pa… pomalo (ne)stvarna."

Petak, 08.01.2016.

Šta si mi kupila ooooooooom… – dio prvi

– Ja sam Huuuuulk! Ja sam Huuuuulk! – dočekalo me s ulaznih vrata Stana jednog studenog jesenskog predvečerja po povratku s posla. Zvuk je bio popraćen poprilično kataklizmičnim prizorom razjarenog dječaka koji je po kataklizmički razbacanom stanu bacao ukrasne jastuke.

– Mama, to su auti, ja sam Hulk! – objasni mi Roko sa sjajem u očima. Taman kad sam se uživjela u Hulka, iz smjera dječje sobe teška se koraka dovuče Maša, i sumorna mi glasa i starmalog izraza lica ozbiljno objavi:

– Sveti Nikola je umro. Mrtav je. Mama, on je umro.”

– Aha, a kad? - pokušavala sam istovremeno pratiti Hulka i razgovor o očito preminulom Svetom Nikoli. Usput sam jednom rukom manevrirala prenatrpanom vrećicom punom stvari iz Dućana, a drugom pokušavajući otresti sa sebe Hulka, koji se u međuvremenu objesio na istu tu vrećicu i počeo mantrati:

- Štasimikupila, Šta simikupila, Štasimikupila, oooooooommmmmmmmm… – i sve tako.

Bacila sam vrećetinu na stol, nekako odlijepila Hulka sa sebe i počela bacati sa sebe slojeve odjeće.

– Heej – Muž se pojavi negdje iza ugla i dobaci mi zračnu pusu. Uzvratim mu istom mjerom i poželim započeti neki suvisao odrasli razgovor, ali uzalud.

– E, mama – obrati mi se u tom trenutku Hulk, nakon što je izvršio pregled vrećice - Bruni iz vrtića je jučer ispo zub - dobijo je dva autića.

– Dva autića - ponavljao je razrogačenih očiju unoseći mi u lice palac i kažiprst koji su zorno pokazivali količinu autića koje čovjek može dobiti za jedan zub.

– Da, i? – pravim se blesava iako slutim kuda ovo vodi.

– Meni se klimaju dva zuba. Dva zuba - otvori širom usta da mi to i dokaže.

- Znači dva zuba - četirrri autića. Dva zuba - četirri autića – sad se već derao, naizmjenično me fleširajući s ispružena dva prsta desne i četiri prsta lijeve ruke. – Znači četirri autića za dva…

– Da, da, dobro, shvatila sam tarifu. A jesi ti danas radio vježbe za R i L koje ti je dala teta logopedica? – lukavo promijenim temu.

Naravno da će dijete koje nazoveš na slovo R - govoriti RRR. Nije se to primjećivalo baš jako, a i pojavljivalo se samo kad bi se oko nečega razljutilo.

Najviše bi ga raznjupala nepravda, primjerice;

– kad ujutro nikako ne može naći šlapice pa bos baulja po stanu, a ja, vidjevši ga kako bosonog stoji na kupaonskim pločicama naglo povisim ton:

– Roko, zašto jučer nisi pospremio šlapice? Nikad ne pospremiš šlape!-

– Nije, istina, mama! – zajapuri se on – Ja sam htio pospremiti, ali ti si rekla:
– Piči u krrrrrevet! U krrrrevet, rekla sam! –

Usput je mahao rukama i mrštio lice oponašajući neku histeričnu razjarenu ženu koja očito nisam mogla biti ja. Pomalo je sklon dramatiziranju taj Roko.

Ili, pak kad dođe kući iz vrtića i shvati da je za ručak čušpajz, ovaj, varivo;

Opet varrrivo. – ljutito će konstatirati.

No, bilo kako bilo, naravno da danas nije radio vježbe za R i L pa je mudro ušutio. 1: 0 za mene.

Uhvatim ovaj trenutak zatišja, bacim se umorno na kauč do Muža i usput na brzinu prebrojim glave. Shvatim da mi jedna fali - Di je Grga?

– U sobi. – izvijesti me Maša koja je uvijek bila u tijeku svih događaja.
– Grga! -Gr -gaa! – zazovem ga.
Muk.
­ – Grga, šta radiš? – pokušam opet. Umorno se dignem s kauča i krenem prema spavaćim sobama.

– Sjedim. – začujem odjednom.

Takav je moj Grga - uvijek će vam reći istinu. Grga je stvarno sjedio. Usred bijelog tepiha naše spavaće sobe – okružen celofanima, šarenim omotima, keksima i čokoladicama – trpajući pohlepno sve to skupa, osim ambalaže, u usta lijevom i desnom.

– Grga, ovaj, Grgure, pa što to radiš? – nagnem se nad njega ruku podbočenih o struk s najljućim i najzabrinutijim izrazom lica koji sam na kraju radnog dana bila u stanju osmisliti.
Grga me međutim samo blijedo pogleda i nastavi žvakati.

– Jel ti misliš žvakat te slatkiše cijelu večer? – nastavim ja u istom tonu.
– Da. – odbrusi mi Grga (nikad ne laže, to dijete). Najbezličnijim poslovnim tonom glasa koji dvogodišnjak može proizvesti. I usput u usta ubaci nešto čokoladno.

– Ko mu je dao te slatkiše? – spustim se na pod i počnem skupljati omote.
– Susjeda nam je dala preko ograde svakom jedan paketić kad smo se vraćali iz vrtića. – izreferira Maša.
– A - haaaaaa! Evo ga na! – pobjedonosno sam ispod kreveta izvukla traženi predmet.
– Počelo je počelo. – mrmljala sam sama sebi u bradu skupljajući ostatke nečeg čokoladnog ispod kreveta. Kutkom oka spazim Muža kako ulazi u spavaću sobu i zaokreće natrag pod kutem od 45.
– Jesi ti vidio ovo? – zaderem se za njim.
– Mmghhhm - koje? – pravio se blesav držeći ruke u džepovima.
– Evo ga na! – svake godine sve ranije - u ruci sam pobjedonosno držala raščerupanog i obezglavljenog čokoladnog Svetog Nikolu. Čokoladna glava topila se u Grginim ustima.

-Zašto si mu dao da to jede?
Muž je zaokrenuo očima, i dalje s rukama u džepovima, sad naslonjen na dovratak, spreman poslušati prodiku na temu Zašto/nisi/sakrio/vrećicu/ sa/slatkišima/u/tajno/skrovište?

Krene to nekako krajem studenog, ta čokoladno - materijalistička manija. Isprva pomalo sramežljivo, s pokojim paketićem u celofanu iz kojeg nehajno viri čokoladirani djedica bijele brade i crvenog odijela, koji djeci da neki dobronamjerni susjed ili teta u posjetu. Kroz tjedan – dva kuća vam je preplavljena Sv. Nikolama, Djeda Mrazovima, Djedovima Božićnjacima i ostalom čokoladnom ekipom.
Onda jednog hladnog prosinačkog dana dođete u vrtić po djecu i ispred sobe ugledate izvješenu gomilu crteža - na svakome čizmica i napisan popis želja.

skenirano-5

Klinci su skromni. I lukavi. Na prvom je mjestu napisanih i ocrtanih želja nešto skromno i slatko, da vas sasvim raznježi. Prava se želja nalazi pod brojem dva. Ovako to nekako izgleda na tim dječjim crtežima;

Dragi sv. Nikola! Donesi mi jednu naranču. I tablet. PC ZenPad C7.

Ili:
Želim veliki zagrljaj (velikim slovima) i Samsung Galaxy S5 (sitnopisom).

Ili :
Bananko, mir u svijetu, i Lego Ninjago 70601 Sky Shark.

I sve tako. Popraćeno preslatkim crtežima koji vas tako raspamete da jednostavno morate otići u X Mall i raspametiti se. I tako ste raspamećeni sve do 15. siječnja – kad Vam poštar donese čestitku od Amexa.

– Zašto im nitko ne može kupiti bojice? Ili plastelin? Ili nešto zbog čega neće biti hiperaktivni do pravoslavnog Božića? – bila sam usred prodike skupljajući i dalje omote s poda kad me prekine prodoran zvuk portafona.
– Ja ćuuuu - uglas će Maša i Roko i potrče prema dnevnoj sobi.
– Nemoj se javljati s Ko je… reci Molim… – zavičem za njima.
– Ko jee? – začujem urlik iz dnevne sobe.

Po sveopćem veselju koje je zavladalo u dnevnoj sobi - na vratima su mogle biti samo dvije osobe - Baka Keti i Deda Bero - Starka i Stari.
– Starka. – uhvatim se za glavu. Već?
Muž zblenuto pogleda na sat: – Pa kasni samo sat i pol.

Odakle kreće ta prosinačka materijalno-čokoladna groznica koja posve obuhvati klince? Tko to zna? Znam ja. I reći ću vam odakle. Od bake Keti i Dede Bere. I prvog vikenda u prosincu. Eto odakle počinje.

Ali, o tome u nastavku. Koji slijedi uskoro. Odjednom sam poželjela pojesti malo čokolade. Mislim da je ostao još koji čokoladni Djeda Mraz u tajnom skrovištu.

Tekst: Mihaela Šego, autorica bloga Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje

www.rashchupanepriche.blog.hr

Facebook stranica

autorica crteža: Lucija Šego

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Pomozite djetetu da izrazi osjećaje

Treba li i u kojoj mjeri ignorirati djetetove…

Dolazi li Djed Božićnjak?

Za vrijeme blagdana brojni roditelji diljem svijeta razveseljavaju…

VIDEO: Kako zapravo izgleda Božić s bebom u kući

Savjet: svakako pogledati. Osobito ako imate malo puzavo…

Kad Božić zakuca na vrata

Prije nego vas blagdanska euforija potpuno obuzme, želimo…

Pročitajte i:

Kućica na stablu od 13 katova - odličan ilustrirani roman za mlade

Uz Kućicu na stablu zabava vreba na svakom uglu. Osim što će ih nasmijati, ovaj…

Pedijatrica Diana Puževski na radionici za mame odgovarala na najvažnija pitanja o njezi beba

Marijana Batinić, Nevena Rendeli Vejzović i Mirna Medaković Stepinac progovorile o izazovima s kojima se…

recept za složenac od krumpira i kiselog kupusa

Zanimljiv recpet za složenac od krumpira i kiselog kupusa

Kiseli kupus iznimno je zdrava namirnica i sada je njezino vrijeme. Ovaj složenac je prilika…

Slikovnica o autoru Malog princa i nadahnuću koje ga je stvorilo

Upoznajte Malog princa kroz priču o njegovu tvorcu i usput uživajte u predivnim ilustracijama talijanske…