Raščupane priče – blog o razbarušenim situacijama jedne obitelji

Samo za čitatelje portala Roditelji.hr objavljujemo priču mame Miihaele Šego koja piše blog o svakodnevnom životu unutar njene obitelji. Kako ona sama kaže: „Ovo nisu priče o djeci. Ili savjetnik o tome kako ih odgajati. Raščupane priče su priče o djeci koja ponekad misle da su odrasli i odraslima - koji se tu i tamo ponašaju kao djeca“

Mihaela Šego o svom blogu dalje kaže: "Ovdje ćete naići na zgode i nezgode djece koja samo pokušavaju biti djeca i odraslih – koji se samo nastoje ponašati odraslo. Čitat ćete o njihovom suživotu i različitim čupavim, razbarušenim i raščupanim situacijama u koje svakodnevno upadaju, i iz njih, manje ili više spretno, svako malo ispadaju. S obzirom na to da je autorica ovog bloga i sama majka troje djece, mogli biste pomisliti da je ovo priča o njezinom životu. Svi likovi s kojima ćete se susretati podsjećaju na likove iz stvarnog života, ali svi su oni, kao i svi opisani doživljaji, u autoričinoj (pre)bujnoj mašti, oblikovani u neku novu – još raščupaniju priču. Stoga je svaka slučajnost sa stvarnim životom… pa… pomalo (ne)stvarna."

Petak, 08.01.2016.

Šta si mi kupila ooooooooom… – dio prvi

– Ja sam Huuuuulk! Ja sam Huuuuulk! – dočekalo me s ulaznih vrata Stana jednog studenog jesenskog predvečerja po povratku s posla. Zvuk je bio popraćen poprilično kataklizmičnim prizorom razjarenog dječaka koji je po kataklizmički razbacanom stanu bacao ukrasne jastuke.

– Mama, to su auti, ja sam Hulk! – objasni mi Roko sa sjajem u očima. Taman kad sam se uživjela u Hulka, iz smjera dječje sobe teška se koraka dovuče Maša, i sumorna mi glasa i starmalog izraza lica ozbiljno objavi:

– Sveti Nikola je umro. Mrtav je. Mama, on je umro.”

– Aha, a kad? - pokušavala sam istovremeno pratiti Hulka i razgovor o očito preminulom Svetom Nikoli. Usput sam jednom rukom manevrirala prenatrpanom vrećicom punom stvari iz Dućana, a drugom pokušavajući otresti sa sebe Hulka, koji se u međuvremenu objesio na istu tu vrećicu i počeo mantrati:

- Štasimikupila, Šta simikupila, Štasimikupila, oooooooommmmmmmmm… – i sve tako.

Bacila sam vrećetinu na stol, nekako odlijepila Hulka sa sebe i počela bacati sa sebe slojeve odjeće.

– Heej – Muž se pojavi negdje iza ugla i dobaci mi zračnu pusu. Uzvratim mu istom mjerom i poželim započeti neki suvisao odrasli razgovor, ali uzalud.

– E, mama – obrati mi se u tom trenutku Hulk, nakon što je izvršio pregled vrećice - Bruni iz vrtića je jučer ispo zub - dobijo je dva autića.

– Dva autića - ponavljao je razrogačenih očiju unoseći mi u lice palac i kažiprst koji su zorno pokazivali količinu autića koje čovjek može dobiti za jedan zub.

– Da, i? – pravim se blesava iako slutim kuda ovo vodi.

– Meni se klimaju dva zuba. Dva zuba - otvori širom usta da mi to i dokaže.

- Znači dva zuba - četirrri autića. Dva zuba - četirri autića – sad se već derao, naizmjenično me fleširajući s ispružena dva prsta desne i četiri prsta lijeve ruke. – Znači četirri autića za dva…

– Da, da, dobro, shvatila sam tarifu. A jesi ti danas radio vježbe za R i L koje ti je dala teta logopedica? – lukavo promijenim temu.

Naravno da će dijete koje nazoveš na slovo R - govoriti RRR. Nije se to primjećivalo baš jako, a i pojavljivalo se samo kad bi se oko nečega razljutilo.

Najviše bi ga raznjupala nepravda, primjerice;

– kad ujutro nikako ne može naći šlapice pa bos baulja po stanu, a ja, vidjevši ga kako bosonog stoji na kupaonskim pločicama naglo povisim ton:

– Roko, zašto jučer nisi pospremio šlapice? Nikad ne pospremiš šlape!-

– Nije, istina, mama! – zajapuri se on – Ja sam htio pospremiti, ali ti si rekla:
– Piči u krrrrrevet! U krrrrevet, rekla sam! –

Usput je mahao rukama i mrštio lice oponašajući neku histeričnu razjarenu ženu koja očito nisam mogla biti ja. Pomalo je sklon dramatiziranju taj Roko.

Ili, pak kad dođe kući iz vrtića i shvati da je za ručak čušpajz, ovaj, varivo;

Opet varrrivo. – ljutito će konstatirati.

No, bilo kako bilo, naravno da danas nije radio vježbe za R i L pa je mudro ušutio. 1: 0 za mene.

Uhvatim ovaj trenutak zatišja, bacim se umorno na kauč do Muža i usput na brzinu prebrojim glave. Shvatim da mi jedna fali - Di je Grga?

– U sobi. – izvijesti me Maša koja je uvijek bila u tijeku svih događaja.
– Grga! -Gr -gaa! – zazovem ga.
Muk.
­ – Grga, šta radiš? – pokušam opet. Umorno se dignem s kauča i krenem prema spavaćim sobama.

– Sjedim. – začujem odjednom.

Takav je moj Grga - uvijek će vam reći istinu. Grga je stvarno sjedio. Usred bijelog tepiha naše spavaće sobe – okružen celofanima, šarenim omotima, keksima i čokoladicama – trpajući pohlepno sve to skupa, osim ambalaže, u usta lijevom i desnom.

– Grga, ovaj, Grgure, pa što to radiš? – nagnem se nad njega ruku podbočenih o struk s najljućim i najzabrinutijim izrazom lica koji sam na kraju radnog dana bila u stanju osmisliti.
Grga me međutim samo blijedo pogleda i nastavi žvakati.

– Jel ti misliš žvakat te slatkiše cijelu večer? – nastavim ja u istom tonu.
– Da. – odbrusi mi Grga (nikad ne laže, to dijete). Najbezličnijim poslovnim tonom glasa koji dvogodišnjak može proizvesti. I usput u usta ubaci nešto čokoladno.

– Ko mu je dao te slatkiše? – spustim se na pod i počnem skupljati omote.
– Susjeda nam je dala preko ograde svakom jedan paketić kad smo se vraćali iz vrtića. – izreferira Maša.
– A - haaaaaa! Evo ga na! – pobjedonosno sam ispod kreveta izvukla traženi predmet.
– Počelo je počelo. – mrmljala sam sama sebi u bradu skupljajući ostatke nečeg čokoladnog ispod kreveta. Kutkom oka spazim Muža kako ulazi u spavaću sobu i zaokreće natrag pod kutem od 45.
– Jesi ti vidio ovo? – zaderem se za njim.
– Mmghhhm - koje? – pravio se blesav držeći ruke u džepovima.
– Evo ga na! – svake godine sve ranije - u ruci sam pobjedonosno držala raščerupanog i obezglavljenog čokoladnog Svetog Nikolu. Čokoladna glava topila se u Grginim ustima.

-Zašto si mu dao da to jede?
Muž je zaokrenuo očima, i dalje s rukama u džepovima, sad naslonjen na dovratak, spreman poslušati prodiku na temu Zašto/nisi/sakrio/vrećicu/ sa/slatkišima/u/tajno/skrovište?

Krene to nekako krajem studenog, ta čokoladno - materijalistička manija. Isprva pomalo sramežljivo, s pokojim paketićem u celofanu iz kojeg nehajno viri čokoladirani djedica bijele brade i crvenog odijela, koji djeci da neki dobronamjerni susjed ili teta u posjetu. Kroz tjedan – dva kuća vam je preplavljena Sv. Nikolama, Djeda Mrazovima, Djedovima Božićnjacima i ostalom čokoladnom ekipom.
Onda jednog hladnog prosinačkog dana dođete u vrtić po djecu i ispred sobe ugledate izvješenu gomilu crteža - na svakome čizmica i napisan popis želja.

skenirano-5

Klinci su skromni. I lukavi. Na prvom je mjestu napisanih i ocrtanih želja nešto skromno i slatko, da vas sasvim raznježi. Prava se želja nalazi pod brojem dva. Ovako to nekako izgleda na tim dječjim crtežima;

Dragi sv. Nikola! Donesi mi jednu naranču. I tablet. PC ZenPad C7.

Ili:
Želim veliki zagrljaj (velikim slovima) i Samsung Galaxy S5 (sitnopisom).

Ili :
Bananko, mir u svijetu, i Lego Ninjago 70601 Sky Shark.

I sve tako. Popraćeno preslatkim crtežima koji vas tako raspamete da jednostavno morate otići u X Mall i raspametiti se. I tako ste raspamećeni sve do 15. siječnja – kad Vam poštar donese čestitku od Amexa.

– Zašto im nitko ne može kupiti bojice? Ili plastelin? Ili nešto zbog čega neće biti hiperaktivni do pravoslavnog Božića? – bila sam usred prodike skupljajući i dalje omote s poda kad me prekine prodoran zvuk portafona.
– Ja ćuuuu - uglas će Maša i Roko i potrče prema dnevnoj sobi.
– Nemoj se javljati s Ko je… reci Molim… – zavičem za njima.
– Ko jee? – začujem urlik iz dnevne sobe.

Po sveopćem veselju koje je zavladalo u dnevnoj sobi - na vratima su mogle biti samo dvije osobe - Baka Keti i Deda Bero - Starka i Stari.
– Starka. – uhvatim se za glavu. Već?
Muž zblenuto pogleda na sat: – Pa kasni samo sat i pol.

Odakle kreće ta prosinačka materijalno-čokoladna groznica koja posve obuhvati klince? Tko to zna? Znam ja. I reći ću vam odakle. Od bake Keti i Dede Bere. I prvog vikenda u prosincu. Eto odakle počinje.

Ali, o tome u nastavku. Koji slijedi uskoro. Odjednom sam poželjela pojesti malo čokolade. Mislim da je ostao još koji čokoladni Djeda Mraz u tajnom skrovištu.

Tekst: Mihaela Šego, autorica bloga Raščupane priče ili Kako stvari stvarno stoje

www.rashchupanepriche.blog.hr

Facebook stranica

autorica crteža: Lucija Šego

Preporučujemo

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Dolazi li Djed Božićnjak?

Za vrijeme blagdana brojni roditelji diljem svijeta razveseljavaju…

VIDEO: Kako zapravo izgleda Božić s bebom u kući

Savjet: svakako pogledati. Osobito ako imate malo puzavo…

Kad Božić zakuca na vrata

Prije nego vas blagdanska euforija potpuno obuzme, želimo…

Šaljete li skrivene poruke svojoj djeci?

U svojim nastojanjima da budu dobri učitelji, mnogi…

Pročitajte i:

Šalica kave ujutro? Naravno, ali nikako ne na prazan želudac!

Za većinu nas kava je dio svakodnevne jutarnje rutine, a za mnoge prvo što popiju…

Želite li znati istinu, pitajte dijete. Slažete li se s istraživanjem?

Tko bi rekao da mališani mogu točnije opisati neki događaj od odraslih?

Dijete muče noćni strahovi, kako roditelji mogu pomoći?

Nažalost, neka djeca sklonija su nemirnom spavanju noću i učestalijim buđenjima. Savjetnica Hrabrog telefona savjetuje…

Bruno Šimleša

Bruno Šimleša: Tate ne „čuvaju djecu“ jer nisu bejbisiteri. Mi smo roditelji i mi odgajamo djecu!

Za sebe kaže da je istinski sretan čovjek. Tu sreću, ali prije svega životnu mudrost…