Svaki međuljudski odnos povremeno je narušen sukobljavanjem i svađom. Sukob je situacija do koje dolazi kada postoje suprotna mišljenja, želje, potrebe ili osjećaji u odnosima ljudi iz naše okoline. Tako ulazimo u sukobe s članovima obitelji, prijateljima ili osobama na radnom mjestu. Bez obzira tko se sukobljava, sukobe često pokušavamo riješiti svađom i vikanjem ili pak povlačenjem. S jedne strane imamo agresivno ponašanje, s druge pak povlačenje. Sukobi su dio života koji nisu sami po sebi opasni - opasan može biti način na koji se isti rješavaju.

Sukobi postoje, sami neće nestati niti ih trebamo potisnuti. Svrha sukoba je da pokažemo naše nezadovoljstvo, da se međusobno pokušamo razumjeti te da se poteškoća razriješi.

Važno je znati da postoje razlike između omjera snaga u sukobljavanju. Primjerice, nije isto kada se brat i sestra približno iste dobi sukobljavaju (gdje je sukob na sličnoj razini snaga) i sukob između roditelja i djeteta koji je na neravnopravnoj razini u smislu emocionalne zrelosti, fizičke snage, intelektualnih sposobnosti itd.

Kada sukobi s djetetom nemaju, a kada imaju smisla?

Razlikujemo situacije u kojima sukobljavanje s djetetom nema smisla jer izvor sukoba zapravo nije u djetetu, nego u nama. Roditelji tako često znaju reći: „Htio/Htjela bih da je zrelije (nije u stanju pričuvati mlađu sestricu, ja sam u njezinim godinama brinula za svog brata ili otići do dućana i vratiti se)“, „Previše je ozbiljan/a, sabran/a za svoje godine, ispituje me o postojanju svemira, privatizaciji, socijalnoj osjetljivosti.“ Ako od djeteta tražimo da bude zrelije ili na bilo koji način drukčije, poručujemo mu da nešto s njim nije u redu. Također, roditelji znaju reći i: „Namjerno vrišti na mobitel kada razgovaram“, „Točno zna što me smeta i u dućanu glasno traži da mu kupim igračku, a zna da nemam novca“.

Prethodno i zadnje navedene situacije nisu razlozi za ulaženje u sukob s djetetom. Naime, što god dijete učinilo, odrasla osoba uvijek ima mogućnost izbora kako se u vezi toga osjećati i ponašati. Dijete nikada bez razloga nije preglasno, šutljivo, grubo... Često kad smo uznemireni u nama se odvija konflikt između onoga kakvo dijete želimo i kakvo imamo. Neka djeca su po karakteru življa, u pokretu dok su druga plaha i osjetljiva, neka imaju problema s pažnjom i sl.

Prije nego djetetu poručimo da smo nezadovoljni njegovim ponašanjem, valja razumjeti razlog ponašanja na koji reagiramo kritikom ili agresijom.

Ako često uzdrmavamo ili ometamo odnos bliskosti s djetetom sukobima koji nisu opravdani, kao roditelji gubimo moć za djelotvornim sukobljavanjem s djetetom kada je to uistinu potrebno i nužno za dijete.

Postoje situacije u kojima je nužno sukobiti se s djetetom kako bi ga poučili da se brine o sebi, da bude odgovorno prema drugima te se ponaša u skladu s pravilima ponašanja.

S djetetom se važno sukobiti onda kad je neodgovorno prema sebi i svojim potrebama, primjerice, kada trogodišnje dijete ne želi samo oprati ruke prije ručka ili kada osmogodišnjak ne želi ići na spavanje ranije, a ustaje zbog škole u sedam ujutro. Nerijetke su i situacije neodgovornosti u izvršavanju svojih obveza, primjerice, nekoliko minuta prije odlaska u školu ne zna što treba složiti u torbu, izbjegava pisati domaću zadaću i sl. Situacije izoliranja ili ogovaranja druge djece, nepoštivanja tuđih osjećaja, vlasništva ili nepoštivanja pravila ponašanja na ulici, smislene su i nužne za ulazak u sukob s djetetom. Pritom je važno kako se sukobljavamo budući da djeca uče način sukobljavanja od svojih roditelja.

Roditelji kao model nenasilnog rješavanja sukoba

Socijalne vještine su naučeni oblici ponašanja, odnosno uvježbane sposobnosti koje se uče od najranijeg djetinjstva u obitelji. Nenasilno ponašanje je bitna socijalna vještina. U ranim godinama života dijete uči oponašanjem svog modela stoga je važno da roditelji budu dobar primjer djetetu. Vještina nenasilnog rješavanja sukoba temelji se na istinskom slušanju, jasnom izražavanju želja i potreba, vještini pregovaranja i sl. Djeci u odrastanju je potreban dom pun topline i ljubavi. Dijete bez oslonca u odrasloj osobi postaje agresivno i nesigurno. U dogovoru s djecom potrebno je postaviti jasna pravila ponašanja, objasniti zašto su važna te koje su posljedice ako ih se ne pridržavamo. Sukobi u kojima je prisutno nasilje vode do gubitka bliskosti i povjerenja svih članova obitelji kao i nezauzimanje za sebe i povlačenje iz sukoba.

Važno se koncentrirati na ponašanje koje je moguće mijenjati, a ne na dijete i njegove osobine. Primjerice: „Smeta me kada odjeću ostavljaš na podu u sobi jer ju ja onda idem posložiti. Možeš li ubuduće složiti svoju odjeću?“, a umjesto „Užasno si neuredan, uvijek ista priča!“.

Izbjegavajte poopćavanje, vrijeđanje i povišene tonove te pažnju usmjerite na trenutnu situaciju, bez iznošenja starih problema i rasprava. Potičite dijete da otvoreno kaže što mu smeta i kako se osjeća. Tako od djetinjstva uči i razvija prihvatljiv model komunikacije. Djeca katkada znaju udariti druge, u tom slučaju razgovarajte s djetetom kako nasilničko ponašanje utječe na drugu osobu te kako se ubuduće ponašati. Navodite dijete neka samo predloži moguće prihvatljivo rješenje, a veoma je važno kao roditelji uočiti kada dijete problem riješi konstruktivno i nenasilno i za to ga pohvaliti.

U sukobljavanju s djetetom u središte sukoba uvijek stavljamo problem, a ne dijete - mijenjamo ponašanje, a čuvamo bliskost!

Svako dijete želi roditeljsku ljubav, savjetovanje i vođenje, a izuzetno je važno pomoći djetetu da ono samo pokaže da zna i može drukčije.

Tekst: Ana Dragičević, mag. paed. et mag. educ. phil. Foto: Profimedia