Pogledate li kako se djeca kad prohodaju, ili čak i ranije, ponašaju u prirodi, vidjet ćete da se ničega ne plaše i da ih sve zanima. Na njihovim je roditeljima i ljudima koji o njima brinu da kod njih nastave njegovati interes za prirodom i živim svijetom oko sebe. Bubice, pčelice, leptiri, kukci svakojakih oblika i boja postaju nam prijatelji kad se opružimo u travi, a ako šećemo šumom, parkovima ili planinarimo, i mnoge veće životinje mogu naići. Većina ih je potpuno bezazlena i plaha te samo žele da ih se ne uznemirava. A katkad trebaju i našu pomoć. Svojim primjerom brige za takvim životinjama pokazat ćete djeci kako se i sami prema njima trebaju ponašati. U svakom slučaju, one imaju jednako pravo živjeti u svom staništu, a dobar dio njih živi u gradu.

Najgore što možete napraviti je da kod djece razvijete strah od životinja, bez obzira na njihovu veličinu jer stvarate nepotrebnu dramu i djetetu i kasnije životinji, jer će dijete u nekom uzrastu početi ubijati bubice, paukove, i sve što ga na bilo koji način plaši ili će pak panično bježati od njih. Sjetite se samo onih prizora u crtićima gdje se bakica penje na stolac u strahu od običnog miša! Naravno, da je određeno odstojanje od životinja potrebno, ali puno važnije je naučiti dijete kakve su to životinje, kako izgleda njihov život (bar donekle to možda možemo naslutiti) i da su one također sustanari grada u kojem živimo.

Cilj ove kampanje je educirati građane da žive u mirnoj koegzistenciji s divljim životinjama koje žive i u gradovima, a ne samo u prirodi. Najčešće se susrećemo sa strahom od lisica, jer ih se često povezuje s bjesnoćom koje i nema i taj je strah posljedica desetljeća stigmatiziranja tih prekrasnih i simpatičnih životinja. Sad je proljeće, doba kada one imaju mlade i kada se u nedostatku hrane spuštaju u grad. I u tome ih trebamo ostaviti da idu svojim putom.

neka-vasa-djeca-nauce-postovati-divlje-zivotinje-u-gradu

Često ih možemo vidjeti u blizini ljudi u cijeloj Hrvatskoj, a ne mogu se tako dobro prikriti kao kune ili lasice jer su velike, a i ne skrivaju se previše od ljudi, pogotovo ako su jako mlade. Bjesnoća se suzbija obaveznim cijepljenjem pasa i mačaka – kako u gradu tako i na selu – te oralnom vakcinacijom populacije lisica koja se provodi od 2011. godine.

Došlo  je vrijeme da se promijeni stav prema njima, jer su potpuno neagresivne i baš nikad ne prilaze ljudima, a da bi im bile prijetnja. Lisice su plahe životinje i prije će pobjeći nego prići, a nikada neće napasti.

Sve ovo može posvjedočiti poznati književnik Pero Kvesić. Već neko vrijeme njegovi prijatelji na društvenim mrežama znaju koliko ga zaokupljaju njegove "prijateljice noći", kako ih sam naziva. One su Zagrepčanke, jako su zgodne i vrlo plahe, a postaju prijateljice samo onima koje doista vole i kojima vjeruju.

I zato gospon Kvesić noću čeka na pogodnim mjestima i fotografira gradske lisice. To nije jednostavno, jer su one stvarno plaha stvorenja, ali koliko su zavoljele svog fotografa, svjedoči podatak da se njemu ipak  usude prići. Pero svaku od njih poznaje i nadjenuo im je imena, zna njihove navike i način glasanja i ponašanja.

Ovakav primjer suživota veseli svakoga tko imalo voli prirodu i zna cijeniti divljinu usred grada.

Kratki video o književniku Peri Kvesiću i njegovoj ljubavi prema lisicama:

Tekst: Ivančica Tarade, press

Foto: press