Mama Zrinka:

"Svog sam sina prvi put ostavila samog u stanu kad je imao otprilike 6 godina, no tada je to bilo samo na 20-tak minuta, dok sam otišla po namirnice do obližnje trgovine. Bilo je to više spontano nego planirano, no skavako je dobio jasne upute da se mora zaključati, te da nikome, baš nikome ne smije otvoriti vrata (pa čak ni susjedima)... da ako mu što zatreba odmah nazove tatu ili mene, da ne dira štednjak... a ako se nešto dogodi u stanu, poplavi ili zapali neka odmah izađe iz stana i pozve nas ili susjede s početka priče.

Danas Vito ima devet godina i do sada nije bilo prilike da ostaje cijeli dan sam kod kuće, no mislim da bi prihvatio ukoliko bi morao, iako mu nikako ne bi bilo pravo. A tek nedavno je prvi put izrazio želju da prespava kod prijatelja ili bratića."

Mama Milena:

"Pred sam polazak u prvi razred, suprug i ja smo zaključili da bismo mogli početi povremeno ostavljati Laru samu u stanu, na nekih sat i pol vremena, dok mi primjerice odigramo badminton. Međutim, ona nas je preduhitrila kad je zatražila da ostane sama doma, jer joj se jednom prilikom nije dalo ići s nama u kupnju. Ostali smo malo zatečeni, ali nakon što je na nekoliko mojih upita je li stvarno sigurna da baš želi ostati sama, ustrajala u svojoj namjeri, odlučili smo joj udovoljiti. Posavjetovali smo je da nikome, baš nikome ne otvara vrata, da se na telefon javlja isključivo ako na displeju telefona piše 'mama' ili 'tata', te da nas zove ako joj bilo što treba. Sve je prošlo u redu, a kad smo se vratili doma, samo je rekla da joj je bilo malo dosadno.

Nakon toga, kako je bilo i dogovoreno, počeli smo je ostavljati samu svaki put kad smo išli na sport (otprilike 1 do 2 puta tjedno) po sat i pol vremena, i nije bilo nikakvih problema. Nerijetko se znalo dogoditi da je bila iznenađena što smo se već vratili. U početku sam je obavezno 1 do 2 puta zvala da provjerim je li sve u redu, ali mi je svaki put prigovorila da sam je prekinula u nečem što trenutno radi i molila me da ne zovem ako nije nešto stvarno važno. Uglavnom bi ju po povratku zatekli kako čita neku knjigu, crta, piše ili gleda crtić. Iako Lara baš i ne gleda previše televiziju, prije odlaska obavezno bismo joj uključili neki program s crtićima, jer je to dobar način za popunjavanje rupa između drugih aktivnosti, a i sami zvukovi pomagali su joj da se osjeća bolje i ugodnije. Jedini put kad smo zaboravili upaliti televiziju (a ona se uopće nije sjetila da bi to mogla i sama), tišina joj ipak nije godila, mašta je proradila, osluškivala je zvukove izvana i jedva je čekala da se vratimo doma.

Nakon nekih godinu i pol došlo je do zasićenja, te je već sada u fazi kad bi radije išla svugdje s nama, nego ostajala sama kod kuće. Daleko od toga da neće ostati sama, ali nije baš previše oduševljena tim rješenjem. Još nikad ju nismo ostavili samu na cijeli dan, iako mislim da je sad već dovoljno odrasla i da, u slučaju potrebe, ne bi bilo problema."

Mama Marinela:

"Kad je pravo vrijeme da dijete ostane samo kod kuće? Ja bih najradije rekla nikad...no realnost je ipak druga priča. Mislim da se tu radi više o roditeljskim (mojim) strahovima kako bi se dijete snašlo u nekoj situaciji (ukoliko netko pozvoni na vratima, ako počne nevrijeme, kad treba nešto pojesti...) nego o tome da dijete nije spremno ostati samo kod kuće.

S Larom smo suprug i ja tek prošle godine (malo prije osomog rođendana) počeli razgovarati da ostane sama doma par sati, najprije sat-dva, kad bi subotom otišli do tržnice ili trgovine. Zapravo bi nam tada ona sama rekla da bi radije ostala doma, nego išla u kupovinu pa smo ju počeli ostavljati. Nekoliko puta smo razgovarali o tome kako bi se trebala ponašati i što bi trebala napraviti u određenoj situaciji i pokazalo se da je dovoljno razumna da se nosi sa svim tim, te da ju nije strah biti sama. Za vrijeme praznika, ukoliko je potrebno, sad već ostane sama i cijeli dan, a prethodno, večer prije, dogovorimo neke aktivnosti koje će raditi – koliko će gledati televiziju, kad će jesti, što će se igrati, svirati, crtati....no i telefon je uvijek tu da se čujemo bilo da ona to želi ili pak mi.

Uglavnom, dobro funkcionira to njezino 'samovanje'. Mislim da je najbitnije da se ona osjeća sigurnom te da ima dosta aktivnosti kako joj ne bi bilo dosadno, a na nama roditeljima je da sve dobro organiziramo, ponajprije što se obroka tiče, kako bi joj bili pripremljeni na način da ih ne treba dodatno završavati."

Foto: Profimedia