kako-se-djeca-odgajaju-na-novom-zelandu

Koja je najveća razlika u odgoju djece u Novom Zelandu i SAD-u?

U Novom Zelandu od djece se manje očekuje da se prema roditeljima i starijima obraćaju formalno. Ne inzistiramo i ne učimo djecu da se odraslima obraćaju s ‘gospođo’ ili ‘gospodine’ ali, naravno, očekujemo da su pristojna i imaju lijepe manire.

Novi Zeland slovi kao zemlja naklonjena obiteljima i djeci, gdje je to najviše vidljivo? Mnogi roditelji smatraju jako vrijednim Plunket, besplatnu zdravstvenu uslugu mladim majkama. Ona uključuje redovite posjete medicinske sestre i babice te preglede majke i djeteta, od rođenja do pete godine, dok dijete ne krene u školu.

Osim toga, u Novom Zelandu dojenje se uglavnom podržava na svim javnim mjestima, što je odlično, a igračke se mogu naći posvud, u bankama, poštanskim uredima, ljekarnama, restoranima... Mislim da je to zato što većina nemaju dadilju pa roditelji svuda vode djecu sa sobom.

Koliko su očevi angažirani u odgoju djece?

Očevi su jednako kao i majke angažirani u odgoju – barem je tako u mojoj kući!

Iako živite u multikulturalnoj zemlji, dominira li ipak u odgoju djece neki poseban stil ili tradicija?

Prihvaćamo različite odgojne stilove i sve su majke drugačije, ali poznate smo po tome što ne držimo djecu pod staklenim zvonom. Puštamo ih da istražuju i razvijaju avanturistički duh, da se igraju grubih igara, penju se po drveću, sama otkrivaju svoje granice, a mi nad njima ne bdijemo 24 sata na dan.

Kakve aktivnosti preferiraju vaša djeca?

Naša su vrata uvijek otvorena, tijekom cijele godine, pa djeca mogu slobodno ulaziti i izlaziti. Imamo ograđen vrt pa je sigurno da se dječaci sami igraju ispred kuće. Ne smeta mi ako se smoče ili zaprljaju jer je igra na otvorenome jako važna. Kako u Aucklandu ne pada snijeg, mogu se čak i usred zime igrati vani ‒ loptom, u pijesku, na zidu za penjanje ili na trampolinu. Oba su moja dječaka naučena na pješačenje i planinarenje, što je naša omiljena obiteljska aktivnost. To je besplatan, jednostavan, odličan i zdrav način da zajedno provedemo vrijeme.

Je li istina da Novozelanđani, posebno djeca, često hodaju bosi, čak i po ulici?

Oba moja sina mrze cipele! Ne znam zašto! Kad je Ethan bio u osnovnoj školi, dan bi počeo s cipelama na nogama, ali čim bi počeo školski sat, on bi ih skinuo i vratio se kući bos. Jedan par cipela trajao bi mu cijelu godinu! Nixon također ne voli cipele, kao ni duge hlače. Cijelu zimu provede u kratkim hlačama, kao i njegov stariji brat. Bosonogo hodanje vrlo je karakteristično za Novozelanđane, i mom suprugu Amerikancu to je također vrlo neobično!