Kako prepoznati da vaše dijete nešto tišti?

Ako želite da dijete prepoznaje svoje osjećaje i lakše vam se povjerava, mora vidjeti vaš primjer. Vidjeti vas i kada plačete, i kada se ljutite, i kada vas je strah, i kada ste sretni...

Već danima gledate svoje dijete kako se vuče po kući; razgovori vam se svode na "da" i "ne", a na tanjuru nakon obroka ostaje previše hrane. Jesu li to znakovi da nešto nije u redu?
Možda. Iako će većina vjerojatno pretpostaviti da je dijete tužno i da nešto doista nije u redu, svakom bismo roditelju savjetovale da ne pretpostavlja, već da svoje pretpostavke provjeri.
Često donosimo zaključke koji nam se u određenom trenutku jedini čine logičnima i razumljivima. No to najčešće znači samo da se trudimo drugima čitati misli, ali nikako ne mora značiti da smo u tome i uspješni. Često se događa da dijete dođe iz vrtića ili iz škole i da ne želi pričati o tome što se tamo događalo. Jednostavno mu se ne da, što kod roditelja često izaziva osjećaj nelagode ili samo velike znatiželje. Postoji jedan dio djetetova života o kojem ne znamo puno, osim onoga što nam kaže dijete ili odgojitelji, učitelji, profesori. Određeni broj roditelja to može doživjeti kao gubitak kontrole.

Roditeljima bismo savjetovale da traže informacije od stručnih djelatnika (odgojitelja, učitelja, profesora) ako sumnjaju da nešto nije u redu. U suprotnom neka dopuste djetetu da im priča o svojim doživljajima kada bude spremno svoja iskustva podijeliti s roditeljima.

Young mother supporting her sad daughter, Image: 301740490, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Čitanje misli

Vratimo se na trenutak na dijete s početka priče. Njegovo ponašanje može upućivati na to da je tužno, ali i ne mora. Možda je samo umorno, možda mu je dosadno i nema potrebe za komunikacijom; ako je u starijoj dobi, možda pazi na figuru. Izbjegavanje dugih razgovora s roditeljima može značiti da radije razgovara s prijateljima, s kojima je trenutačno bliži. Postoji niz razloga i objašnjenja zašto bi se netko mogao ponašati na taj način.

Ali ako se držimo svoje pretpostavke i iz te pozicije počnemo tješiti dijete, obraćati mu se tužnim i sućutnim pogledom - možda ćemo izazvati otpor i ljutnju jer dijete uopće nije tužno. Sigurno se i sami možete sjetiti barem jednog primjera kada je netko na temelju vašeg ponašanja donio zaključak kako ste tužni/ljutiti, što u tom trenutku nikako nije opisivalo vaše stanje. A nakon vašega negativnog odgovora možda je nastupilo i beskrajno uvjeravanje kako sigurno jeste, ali to još ni sami ne znate. Zar vas nije to frustriralo? Točno se tako osjećaju i naša djeca kada donosimo određene zaključke o njima bez prethodne provjere. U psihologiji se to zove čitanje misli - koje često dovodi do velikih nesporazuma u komunikaciji.

Čitamo misli kada pretpostavljamo što se događa s drugom osobom na temelju njena ponašanja ili na temelju toga kako izgleda. Donesemo zaključak i prema drugoj se osobi počnemo ponašati u skladu s tim. Primjerice, dijete telefonira s prijateljem i pritom viče, a roditelj zaključuje da je ljutito. Nakon telefonskog razgovora roditelj prilazi djetetu i oprezno razgovara s njim pokušavajući saznati što nije u redu. Ako je riječ o mlađoj dobi, dijete će biti zbunjeno i postoji mogućnost da će i samo donijeti pogrešne zaključke; u pubertetu će vjerojatno reći nešto poput: "Kaj briješ, samo sam sretan." U ovoj situaciji moguće je da vaše dijete i njegov prijatelj glasno raspravljaju od uzbuđenja, sreće ili je to možda njihov uobičajeni način komunikacije.

Puno je lakše primijetiti određenu promjenu kada dobro poznajemo svoje dijete. Ako ste u više situacija vidjeli dijete tužno i ono je svaki put imalo isti obrazac ponašanja - primjerice, povuklo se u sobu, imalo je tužan izraz lica, odbijalo je jesti - tada je vaša pretpostavka da je riječ o tuzi vjerojatno točna. No prije donošenja zaključka važno je povući paralelu s prijašnjim situacijama (kako se dijete ponašalo u drugim situacijama kada je bilo tužno, kada ga je nešto tištalo) i provjeriti s djetetom, što ujedno može biti dobar uvod u razgovor: "Primjećujem da manje jedeš, da si se nekako povukla i djeluješ mi tužno. Muči li te nešto?" Na ovakav komentar otpor će sigurno biti manji nego kada se obraćamo direktivnim tonom, s uvjerenjem da sve znamo i pretpostavkom da nam dijete odmah mora reći o čemu se radi.

Zašto je važno prepoznavati djetetova stanja?

U ranijoj fazi djetetova razvoja razvija se i emocionalna inteligencija. Ona se dijelom nasljeđuje, ali velikim dijelom razvija i uči. Primjećujući djetetove promjene ponašanja i imenujući ih, pomažemo djetetu da prepozna svoje emocije, kao i emocije drugih, što je osnova emocionalne inteligencije. Ako primijetimo da je naše dijete "stisnuto", možemo se pitati po čemu je drukčije nego inače, pretpostaviti o čemu je riječ i onda to provjeriti. "Izgledaš mi tužno. Jesi li tužan?" "Stišćeš šakice. Je li te nešto naljutilo…" Dijete će na taj način tijekom vremena i samo imenovati kako se osjeća i bit će nam lakše dokučiti o čemu je riječ.

Da ne zaboravimo navesti ono što je, po našem mišljenju, najvažnije: ako želimo naučiti dijete da nam se povjerava kada ga nešto tišti moramo:

  • i sami pokazivati emocije,
  • razvijati odnos povjerenja i razumijevanja s djetetom.

Kako ćemo naučiti dijete da pokazuje emocije ako nas nikada nije vidjelo da plačemo, da smo ljutiti, da nas je strah… Vrlo je čest slučaj da ljudi imaju poteškoća s izražavanjem emocija. Primjerice, jednom nas je posjetila jedna mama koja je imala velik problem kada je njena djevojčica bila tužna. Ona je činila sve da dijete ne bude tužno, a ni sama nikada nije pokazivala tugu. U trenucima tuge svog djeteta, kada bi maloj puknuo balon ili kada bi izgubila najdražu igračku, mama bi cijelu priču skretala s teme, vodeći je na igralište da se zabavi potpuno negirajući tugu svog djeteta. Čak bi se pomalo i ljutila. Živčano bi malenoj govorila da se idu u parkić zabaviti i da ne cvili više jer će joj biti lijepo. Malena je na nekoj razini odlučila da tugu neće pokazivati jer se mama tada ljuti na nju. I svaki put kada bi bila tužna, potiskivala je to u sebi. Naravno, mama je došla zabrinuta jer je njena djevojčica nekako drukčija, ali nikako nije mogla doprijeti do nje.

Ako želite da dijete prepoznaje svoje osjećaje i lakše vam se povjerava, mora vidjeti vaš primjer. Vidjeti vas i kada plačete, i kada se ljutite, i kada vas je strah, i kada ste sretni…

Violence in a family. The child is sorry mom., Image: 250118227, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Drugi, ali ne manje važan preduvjet za razvijanje odnosa u kojem će vam se dijete povjeravati jest razvijanje odnosa povjerenja. Što to znači? Znači da ne pričate okolo ono što vam je dijete reklo u povjerenju, ma koliko vam to slatko bilo. Dijete je od najranijeg doba jedinka za sebe, mala osoba sa svojim specifičnim karakteristikama. Sve što mu se događa, važno mu je. I kao što mi ne bismo voljeli da naša prijateljica okolo priča ono što smo joj rekli u povjerenju, tako naše dijete ne voli da na kavi dijelimo njegovu intimu.

Primjerice, četverogodišnja djevojčica mami u povjerenju kaže da se zaljubila. U toj dobi njoj to vjerojatno znači da se najviše voli družiti s tim prijateljem. Mami to bude jako simpatično i na kavi s frendicama pred djetetom priča o tome. Malena joj pokušava zatvoriti rukicom usta, ali mama je razdragana: "Kako je slatka! Vidite kako se srami…"
Ovo je možda ekstreman primjer, ali nije rijedak. Curica iz ove priče s vremenom će gubiti povjerenje u svoju mamu i sigurne smo da joj se neće povjeriti kada stvari krenu loše.
Stoga, ako želite izgraditi odnos u kojem vaše dijete trči kući ispričati vam što se dogodilo, ponašajte se prema njemu kao prema maloj osobi i čuvajte tajne.

Pomozite djetetu da samo rješava probleme

Važno je također i da prelomite onog spasitelja u sebi i ne pokušavate odmah riješiti djetetove probleme. Ako vam dijete (pa čak i u predškolskoj dobi) dođe i povjeri se da se prijatelji ne žele s njim igrati u vrtiću, nemojte odmah razmišljati kako da riješite njegov problem. Puno je korisnije ako mu pomognete da samo otkrije kako riješiti problem. Pitajte ga što se dogodilo, što ono može učiniti da riješi problem. Ako zapne, možete mu ponuditi nekoliko opcija da izabere najbolju za sebe.
Svima nam je poznata japanska poslovica: "Daj čovjeku ribu i nahranit ćeš ga za jedan dan; nauči ga kako da je lovi i prehranit ćeš ga za cijeli život." Slično je i s djecom, naučite ih kako da sami rješavaju probleme i nikada se nećete morati brinuti da ih neće znati riješiti.

Stvar s povjeravanjem povezana je s balansom između prezaštitničkog i prekritičnog ponašanja. Ako se ponašamo pretjerano zaštitnički, možda će nam se dijete povjeravati, ali će isto tako očekivati da rješavamo njegove probleme. Možda će postati osoba koja očekuje od kolega da rješavaju njezine probleme na poslu, od supružnika da rješavaju probleme kod kuće, od odgojitelja da joj rješavaju probleme s djetetom. Sjetite se mudroga kineskog filozofa kojeg smo spomenule i, ako ste se prepoznali u ovom roditeljskom stilu, recite prezaštićivanju zbogom. S druge strane, postoji i prekritički roditeljski stil. Vrlo jednostavno, to je stil u kojem dijete previše kritiziramo u raznim životnim situacijama: imaš pet godina, a ne znaš zavezati tenisice; prljav si kao svinja; ah, ni za što nisi talentiran, lijen si; kakva ti je to soba, jednog ćeš dana glavu izgubiti…

Pišući ove kritike, koje nisu rijetke poruke djeci, i mi smo skoro glavu izgubile. Dakle, ako njegujete kritički stil, zaboravite na povjeravanje. Zašto bi nam se dijete povjerilo kad očekuje kritiku? Djeca se povjeravaju jer traže pomoć.

 

Midsection of father quarreling with daughter at home, Image: 279995440, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

Slijedi naše poimanje balansa u nekoliko točaka:

  • Tek kada vidite da dijete nikako ne nalazi izlaz iz nezadovoljavajuće situacije, ponudite mu svoju pomoć, osim ako izravno ne traži pomoć jer je frustracija za njega postala prevelika. U tim ga slučajevima možemo usmjeravati kako da izađe iz situacije.
  • Hrabrite ga i podržavajte u pokušajima rješavanja problema.
  • Kritizirajte ponašanje, a ne dijete kao osobu.
  • Kritizirajte samo ako to ima razvojnu funkciju.
  • Postavljajte granice nudeći djetetu izbor: možeš ne pospremiti sobu i to znači da sljedeći tjedan nećemo pozvati prijatelje na igranje ili je pospremi sad i prijatelji dolaze. Ako dijete izabere ne pospremiti sobu, budite strpljivi i dosljedni te ga oslobodite te obveze u tom trenutku, ali nemojte dopustiti posjet njegovih prijatelja. Kada shvati što gubi svojim izborom, vjerojatno će se predomisliti.

I na kraju, hoće li dijete govoriti o svojim problemima ili će ih držati za sebe, često ovisi i o njegovim osobinama ličnosti. Ovisno o tome kojem polu na određenoj dimenziji ličnosti više težimo, razlikujemo se prema aktivnostima koje biramo, prema načinu na koji volimo provoditi slobodno vrijeme, prema tome kako punimo baterije itd. Dok introverti više biraju samostalne aktivnosti i to im je način punjenja baterija, ekstroverti će više tražiti prisutnost drugih ljudi i češće će svoje probleme dijeliti s drugima. To, naravno, ne znači da dijete introvert nikada neće razgovarati s vama - to samo znači da će njemu možda trebati malo više vremena da svoje brige i nedoumice podijeli s vama. Njegova šutnja također ne mora značiti da je tužan, a druženje s manjim brojem prijatelja i izbjegavanje velikih društva nisu znak da je u depresiji. Riječ je o povučenom djetetu, kojem je potrebno vrijeme za opuštanje. Ako smo i sami introverti, lakše ćemo ga razumjeti i bit će nam prirodno dati mu vrijeme. Ako smo ekstroverti, takvo što može nam biti naporno i može nam se dogoditi da izgubimo strpljenje. No ako smo toga svjesni, brzo ćemo ga vratiti.

Beautiful young mother with her cute little daughter in the kitchen, cooking together, mixing something in a pot., Image: 307543377, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Biti roditelj najljepši je i najizazovniji zadatak, koji ujedno nosi i mnogo rizika: da bi dijete postalo samostalna osoba koja se zna brinuti o sebi, moramo ga pustiti da se samo popne na penjalicu - no to ujedno nosi i rizik da će pasti. Rizika će uvijek biti - što je dijete starije, to su rizici veći i složeniji. No ako smo postavili dobre temelje, rizik se svodi na minimum, a time i naš "posao" roditelja postaje lakši, neopterećeniji i ljepši. Postavite čvrste temelje i nikada se nećete morati brinuti da će se kuća srušiti.

Tekst: Jelena Vrsaljko, dipl. soc. radnica, psihoterapeutkinja (CTA), privremeni učitelj i supervizor transakcijske analize (PTSTA), NLP trenerica i Kristina Bačkonja, dipl. psihologinja i NLP trenerica; www.budisvoj.eu
Foto: Profimedia

Tagovi: , , , , , , , , ,

Vezano uz temu

Razvoj govora od rođenja do četvrte godine

Rođenje živog i zdravog djeteta najveća je sreća…

Kako se tumače poruke dječjih tegoba i bolesti

Iako se čini da djeca imaju premalo razvijen…

Prepoznajete li djetetov temperament i prihvaćate li ga?

Ako Vi ne prihvaćate svoje dijete takvo kakvo…

Pročitajte i:

Lošiji rezultati u školi zbog previše šećera u organizmu?

Prema britanskim istraživanjima, poremećaj metabolizma šećera u izravnoj je vezi s manjkom inteligencije, a jedna…

Umijeće komuniciranja od malih nogu, postavljanje granica, poticanje odgovornosti...

Socijalne vještine jesu vještine koje su nam iznimno potrebne i moramo ih razvijati kako bismo…

Može li otac rasprodati svu imovinu?

Na pitanje postoji li mogućnost raspodjele majčine imovine nakon njene smrti, ako vlasnički list glasi…

Badem - kralj orašastih plodova

Jeste li znali da se od badema i sjemenki marelice priprema marcipan, a najstariji recept…