Kako pomoći djetetu koje se boji?

Objekti straha kod djece mijenjaju se sukladno njihovoj dobi, na način koji korespondira s djetetovim kognitivnim razvojem, razvojem fizičkih karakteristika te iskustvima koja slijede iz tih rastućih mogućnosti...

Strahovi u dječjoj dobi su toliko uobičajene i česte pojave da su rijetko potrebne intervencije stručnjaka. One su sastavni dio dječjeg života, koji je čak u određenoj mjeri i poželjan jer strah pokreće ponašanja koja su esencijalna za preživljavanje te povećava motivaciju da se nauče određene adaptivne vještine. Čak su i naše bake znale reći "dobar je strah kome ga je Bog dao". Iako se ne slažemo s tvrdnjom da djecu treba odgajati u strahu, potrebno je naglasiti da se na strah ne treba gledati kao na nešto negativno i nepoželjno što pod svaku cijenu treba spriječiti. Određena doza straha je "pametna" i adaptivna te će, primjerice, sačuvati naše dijete od odlaska s nepoznatom osobom. Postoje razvojno specifični strahovi koji obilježavaju svaku etapu djetetova života, pa je tako normalno da se djeca do četvrte godine boje separacije od roditelja, da se s 4, 5 i 6 godina boje imaginarnih bića, da se u šestoj godini boje smrti i sl. Objekti straha kod djece mijenjaju se sukladno njihovoj dobi, na način koji korespondira s djetetovim kognitivnim razvojem, razvojem fizičkih karakteristika te iskustvima koja slijede iz tih rastućih mogućnosti.

Nekada se može dogoditi da emocije straha i tjeskobe u dječjoj dobi postanu toliko ekstenzivne da ozbiljno ometaju djetetovo funkcioniranje te svakodnevni život obitelji. Primjerice, kada dijete zbog straha izostaje iz škole, kada ne uspijeva uspostaviti odnose s vršnjacima, kada je strah svojim intenzitetom toliko preplavljujući da dijete nekontrolirano plače, kada ima poteškoće sa spavanjem i hranjenjem i sl. Tada je potrebno potražiti pomoć stručnjaka.

Bez obzira na to radi li se o uobičajenom strahu ili poremećaju, uloga roditelja je ključna u prevladavanju straha i tjeskobe. Stoga je potrebno da budu podrška svom djetetu. Što to točno znači? Koje riječi će zaista pomoći djetetu da se sigurnije osjeća? Koje riječi će pomoći da prevlada strah?

  1. "Ja sam tu. Sad si siguran."

Anksioznost je praćena karakterističnim mislima prema kojima se stvari čine gore i strašnije nego što nam se čine kada nismo zabrinuti. Ove riječi djetetu mogu pružiti osjećaj sigurnosti i utjehe kad se osjeća kao da gubi kontrolu, pogotovo ako je dijete na vrhuncu svog straha ili brige. Djeci su njihovi roditelji "sigurna baza". Što su djeca mlađa, time će više tražiti sigurnost od roditelja, a kako odrastaju sama mogu regulirati svoje strahove. Međutim, u situacijama velike brige i straha, djeca se mogu početi ponašati na regresivan način, odnosno ponašati se su skladu s onim što je za očekivati od djece mlađe dobi. Tada im je potrebno pružiti utjehu u skladu s njihovim emocionalnim potrebama, a ne s onim što roditelji očekuju s obzirom na njihovu kronološku dob.

  1. "Pričaj mi o tome."/"Možeš li mi reći malo više o tome kako se osjećaš?"

Važno je da roditelji daju priliku svome djetetu da priča o svojim strahovima bez da ga prekidaju. Većina djece treba vremena da bi procesirala što točno misle i osjećaju. Nekada je i odraslima lakše samo kad ih netko sluša. Kada se nešto kaže na glas, postane jasnije i moguće je zauzeti emocionalnu distancu od toga. Djeci je pogotovo to potrebno jer imaju manje mogućnosti i sposobnosti za verbaliziranje svojih briga, osjećaja i misli. Naročito bi roditelji trebali biti svjesni svoje uloge u tome, jer djetetovi prijatelji vjerojatno nemaju u toj mjeri razvijenu empatiju i vještine aktivnog slušanja koliko djetetu treba. Osim toga, djeca u svojim vršnjacima češće vide partnere za igru, a ne nekoga tko će ih saslušati u njihovim problemima.

  1. "Koliko je velika tvoja briga?"/"Koliko je velik tvoj strah?"/"Koliko je tvoj strah velik na skali od 1 do 10?"

Roditelji imaju važnu ulogu u tome da pomognu svom djetetu verbalizirati veličinu/količinu njegove brige ili straha kako bi dobili jasnu sliku kako se ono osjeća. Vrlo često će se dogoditi da strah ili briga koju dijete osjeća, roditelji ne doživljavaju "ozbiljno", iako bi trebali. S druge strane, djeci nekada nedostaju riječi kojima bi opisali svoje osjećaje. U savjetovanju se stoga, često koristi tzv. termometar straha na kojem dijete uz vizualnu predodžbu toplomjera ili termometra može iskazati što je za njega mali strah, a što je veliki strah i koliko je strah kod njega trenutno izražen.

  1. "Što bi rekao svom strahu?"/"Što bi napravio svom strahu?"

Ovo pitanje je jedan od načina na koji roditelji pomažu djetetu da verbalizira svoj osjećaj s obzirom na to da djeca imaju ograničenu mogućnost shvaćanja apstraktnih, psiholoških pojmova. Kad strah personificiramo i djetetu omogućimo da mu se obrati kao konkretnom biću, djetetu možemo povećati stupanj razumijevanja i kontrole nad onim što mu se događa. Također, djeci treba vremena da procesiraju svoje misli bez da ih se prekida. Osim toga, ovako roditelji mogu vidjeti koji su djetetovi resursi da se suoči sa svojim strahom, a koji resursi još nisu razvijeni da bi im pomogli razviti one vještine i način razmišljanja koji im nedostaje.

  1. "Možeš li nacrtati kako izgleda tvoj strah?"

U situacijama kada djeca ne znaju izraziti svoje strahove kroz riječi možemo ih ohrabriti da nacrtaju, naslikaju ili nekom drugom kreativnom tehnikom izraze svoje strahove. Kada djeca nacrtaju svoj strah, mogu ga npr. umanjiti tako što će ga roditelj zamoliti da taj strah učini smiješnim. To će doprinijeti da strah izgleda manje strašnim, a djeci se ujedno daje poruka da ga mogu kontrolirati i raditi s njim što sami žele.

  1. "Hajdemo zamisliti drugačiji završetak"

Kada je dijete tjeskobno (a isto je i s odraslima) čini se kao da je "zapelo" u istom obrascu ponašanja ili istom obrascu mišljenja i da ne može naći put iz toga. Tada roditelji mogu pomoći tako da zajedno s djetetom ispričaju priču, ali ostave nedovršen kraj priče te zajedno pronađu što je moguće više rješenja ili završetaka iste priče.

  1. "Koje druge stvari znaš o __________?"

Djeca se manje boje ako imaju više informacija o onome čega se boje (Što se događa za vrijeme oluje? Kako funkcioniraju dizala? Informacije o kukcima/pčelama…). Ovim pitanjima roditelji mogu dobiti uvid u to zbog čega se djeca boje i što im pomaže da "racionaliziraju" svoje strahove. Tako mogu djecu podučiti o onome čega se boje i umanjiti njihov strah.

  1. "Što ti može pomoći?"

Roditelji mogu raditi proaktivno i kreirati listu strategija za smirivanje. Te strategije mogu vježbati s djetetom tijekom dana kada je ono mirno, da bi ih moglo upotrijebiti kada je u strahu. Primjerice, strah od mraka. Kada kod djeteta primijete strah dobro je podsjetiti ga na listu s koje dijete samo može odabrati koju strategiju će primijeniti.

  1. "Idemo duboko udahnuti."

Kada je dijete jako uznemireno, ne može se fokusirati na određenu strategiju koju poznaje od ranije, ali ono što možemo je zajedno s njime disati. Tada mu nećemo davati naredbu da duboko diše nego ćemo mi biti model koji koristi vježbu disanja i dijete će nas početi imitirati. Disanje može uključivati brojanje tijekom udaha do 3 te brojanje tijekom izdisaja do 5. Cilj je da se dijete fokusira na disanje i opusti svoje tijelo, a pritom da ne razmišlja o strahu.

  1. "Bojiš se i…"

Roditelji često kažu svom djetetu: "Ma nemaš se čega bojati." čime zapravo umanjuju djetetov osjećaj i ostavljaju dijete samo sa svojim osjećajem straha. Potrebno je da roditelji daju do znanja djetetu da vide da se boji. Kako to učiniti? Važno je da najprije imenuju osjećaj koji je u podlozi djetetovog ponašanja bez umanjivanja ili uvećavanja, a zatim nastave rečenicu: "Bojiš se i … sad si siguran.", "Bojiš se… i već prije si prevladala ovaj strah", "Bojiš se i … imamo plan što radimo kad se bojiš."

  1. "Što ti ja mogu pružiti da se osjećaš sigurnije?"

Umjesto da roditelji pretpostavljaju da znaju što djetetu treba, potrebno je da daju djetetu priliku da im samo kaže kako mu mogu pomoći i što trebaju učiniti da umanji strah.

  1. "Ovaj osjećaj će proći"

Ovo je fraza koju roditelji mogu koristiti, kao i dijete, kada je panika na vrhuncu. Svi osjećaji prođu s vremenom. Iako se ponekad čini kao da nikad neće proći ili da to ne možemo izdržati ili da je preteško. Važno je prisjetiti se i sagledati perspektivu onoga što dolazi.

 

Tekst: Martina Vrbat Milas, magistra psihologije, Savjetovalište Snaga obitelji, Hrabri telefon, www.hrabritelefon.hr

Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , ,

Vezano uz temu

Dječji strahovi i kako im pristupiti

Razvojni strahovi imaju važnu ulogu u pripremi djeteta…

Pročitajte i:

Vesela morska škola uz male istraživače Anu i Filipa

Naklada Nika predstavlja novi naslov u zanimljivoj seriji slikovnica o istraživanju i dječjim pustolovinama -…

Želite li i vi mentalno snažno dijete?

Uzimajući u obzir da svakom djetetu treba pristupiti individualno i da će neki trebati više…

Intervju Jesper Juul: Kako najbolje voditi dijete na putu odrastanja

Danski psihoterapeut, pedagog i autor već desetljećima neumorno nas uči kako pomoći mališanima da odrastu…

Znate li uvijek što vam djeca gledaju u kinu?

Roditeljstvo je izuzetno odgovoran 'posao' koji zahtijeva da jedno oko uvijek bude otvoreno. Dakle, nemojte…