Kada strašno postaje prestrašno? (u knjigama, filmovima i crtićima za djecu)

Nije svaka borba u crtićima funkcionalna niti su strašni detalji uvijek potrebni. Svakako nije preporučljivo čitati priče i gledati crtiće koji nemaju jasnu pobjedu dobra nad zlom i gdje zlo nije jasno kažnjeno zato što u tom slučaju djetetu ostaje zastrašujući osjećaj da se to zlo nastavlja i nakon što priča završi.

Svake godine pojavi se neki novi crtić u kinima ili neka dječja knjiga koja nagna nas roditelje i stručnjake da damo svoj sud ili procjenu je li taj sadržaj prikladan za djecu, je li razvojno poticajan, ima li umjetničku vrijednost koja će oplemeniti srce naših mališana te potaknuti maštu i kreativnost, razvijati neke moralne vrijednosti kod naše djece ili se radi samo o komercijalnom hitu sumnjive umjetničke vrijednosti koji je popularan zbog moderne tehnologije i atraktivnih inovacija u grafičkom prikazu ili animaciji.

Jedna od najčešćih zamjerki i aspekt po kojemu procjenjujemo prikladnost i donosimo odluku jest u kojoj mjeri je neki sadržaj agresivan i strašan. Često čujemo upravo tu zamjerku da su djeca kroz medije, videoigrice, crtane filmove izložena prevelikoj količini nasilja i da je upravo to uzrok psiholoških problema, ali i pojave međuvršnjačkog nasilja.

Jedna se majka požalila: "Jedva smo ga navikli da spava sam jer je stalno sanjao duhove i čudovišta. I onda je došla Noć vještica. Što da sad radim?" Nadalje, nema djeteta koje nije iskusilo razvojno specifične strahove: strah od mraka, od imaginarnih bića, strah od provalnika i lopova, neki strahovi od životinja, strašnih snova ili filmova… Čini se sasvim logično da za dijete koje se boji nije preporučljivo dodatno ga izlagati takvim "strašnim" sadržajima gdje se djeca gube sama u šumi, gdje neka nepoznata osoba želi zlo djetetu i slično.

U želji da se djecu zaštiti od "prestrašnih" detalja mnoge su stare bajke i pripovijetke, poput onih braće Grimm ili H. C. Andersena, izmijenjene. U novijim izdanjima, koji su nam najdostupniji na policama knjižara i dućana s dječjim asortimanom, izbačeni su neki strašni detalji i ponekad je izmijenjen i sam tijek i kraj priče kako bi se izbjeglo "zastrašivanje" djece. Tako vuk ne jede baku, nego ju samo zatvori u ormar. Slično je i s pričom "Vuk i sedam kozlića" gdje na kraju originalne bajke vuk biva kažnjen smrću, dok je u novijim izdanjima vuk samo zaspao. Malo tko zna da su Ivica i Marica namjerno napušteni u šumi jer je maćeha tako nagovorila njihovog oca, da je vještica "tovila" i kuhala djecu i da su je djeca na kraju ubila. Kad se ovakvi detalji poslože, vidimo da su i stoljetne bajke pune agresivnih detalja, nasilja i smrti. Trebamo li sve vukove u pričama proglasiti vegetarijancima? Trebaju li zločeste vještice na kraju priče biti zatočene ili moraju umrijeti? Trebamo li zanijekati postojanje vukodlaka, Baba-roga i duhova?

Stručnjaci za dječju literaturu i psiholozi, slijedeći temelje koje je postavio poznati dječji psiholog Bruno Bettelheim u svojoj knjizi "Koristi čarolije: smisao i značenje bajki", smatraju upravo ovakve događaje u bajkama razvojno poticajnima. Svaka od faza razvoja djeteta nosi razvojno specifične strahove i konflikte. Tako se gotovo sva djeca u nekoj fazi svoga života suočavaju sa separacijskim strahom, strahom da će biti napušteni, izgubljeni, ostavljeni sami ili da će roditelji umrijeti. Upravo je to funkcija bajke kao što je "Ivica i Marica" gdje se djeca kroz bajku, kroz simboliku suočavaju s postojećim strahom. Bila bi zabluda vjerovati da će čitanje ove bajke djeci usaditi ideju o napuštanju. Oni taj strah već imaju (sjetimo se samo perioda adaptacija na vrtić), a bajka im pomaže da se s njim uspješno suoče i na kraju, identificirajući se s Ivicom i Maricom budu pobjednici.

Slično je i sa smrću vještice, vuka ili nekog drugog negativca u bajci. Svaki put kad se dogodi takva smrt glavnog negativca ne samo da se djeci dosljedno šalje optimistična poruka o pobjedi dobra nad zlom, nego se djeci vraća i vjera u to da će oni moći nadvladati neki izazov, negativnu emociju, neko "zlo" u svome životu koje ih trenutno muči.

Iz toga se može zaključiti da nije potrebno zanijekati postojanje smrti, ona je u dječjem svijetu mašte drugačija nego kod nas. Ona nije konačna. Crvenkapica može izaći iz trbuha, Snjeguljica se može probuditi, ovdje postoje i vile koje pomažu, postoji čarobni štapić ili poljubac da bi se netko probudio iz stoljetnog sna. Nije potrebno oduzimati čaroliju tog maštovitog dječjeg svijeta tako što ćemo izbrisati vile i vještice, duhove i vilenjake. Isto tako nije potrebno brisati zlo iz bajki jer borba dobra i zla, kao i jasna pobjeda dobra nad zlim, prenosi snažnu moralnu poruku.

Međutim, sada se postavlja pitanje opravdava li ta činjenica o odgojnoj i samoiscjeljujućoj ulozi bajke u djetetovu životu nasilje u modernim crtićima, kompjuterskim igricama i knjigama? Gdje je granica? Kada postaje prestrašno?

Nije svaka borba u crtićima funkcionalna niti su strašni detalji uvijek potrebni. Svakako nije preporučljivo čitati priče i gledati crtiće koji nemaju jasnu pobjedu dobra nad zlom i gdje zlo nije jasno kažnjeno zato što u tom slučaju djetetu ostaje zastrašujući osjećaj da se to zlo nastavlja i nakon što priča završi. Uvijek treba provjeriti sadržaj priče ili crtića koji djetetu nudimo te donijeti sud tome je li agresija u nekom crtiću postala sama sebi svrhom. Međutim, slikovnica, a naročito, crtani film ili igrica ima značajnu estetsku komponentu. Često se iza moderne tehnologije animacije krije vrlo slaba umjetnička vrijednost, pa je i to jedan od kriterija na koji valja obratiti pozornost.

Osim toga, djeca se manje boje strašnih priča, nego strašnih filmova i crtića. U crtiću se sve prikazuje vizualno, dok slikovnica nikad neće imati ilustraciju vuka kako jede baku, tako u dječjem umu ona biva progutana, i isto tako, bez krvavih detalja, izlazi van. Nadalje, bajka se priča dok dijete sjedi u krilu roditelja, djeda, bake, u toplini doma što daje puno veći osjećaj sigurnosti nego mračna kino dvorana s prevelikim sjedalom. I naposljetku, knjiga se može prilagoditi. Pripovjedač može prilagoditi tematiku priče djetetovu uzrastu, njegovu razvoju, njegovim konkretnim strahovima i izazovima. Priča se, u nekom trenutku, može prekinuti, pojasniti, provjeriti djetetovo razumijevanje i reakcija na sadržaj. Kod crtanog filma te su nam mogućnosti prilagodbe znatno smanjene.

Na kraju želimo Vama roditelji postaviti 3 pitanja na koja smatramo da je nužno odgovoriti kada odabirete crtić, kompjuterske igrice ili knjigu za svoje dijete:

Prvo pitanje: "Je li potreba za "uljepšavanjem" kroz bajke i priče usluga djeci ili možda meni kao roditelju?" Ako je odgovor potvrdan, moguće da je to rezultat nemogućnosti da se sami roditelji nose s dječjim strahovima, dječjim pitanjima ili da se ne znaju nositi s činjenicom da se djecu ne mogu "cijepiti" protiv emocija straha i tuge. Naravno, to nije ni poželjno.

Drugo je pitanje: "Hoću li odvojiti vrijeme da promislim o sadržajima koje će percipirati mozak mog djeteta kao što odvojim vrijeme da promislim kako ću pripremati zdrave obroke za optimalan razvoj njegova tijela?

I treće je pitanje roditeljske odgovornosti: "Hoću li odluku o odabiru crtića ili nekog drugog sadržaja prepustiti djetetu ili je to i moja, roditeljska odgovornost? Hoću li tu roditeljsku odluku prepustiti društvu i trendu koje diktira tržište ili ću negdje sam postaviti granicu?

Tekst: Martina Vrbat Milas, magistra psihologije, Savjetovalište Snaga obitelji, Hrabri telefon, www.hrabritelefon.hr
Foto: Profimedia

Preporučujemo

Tagovi: , ,

Pročitajte i:

Jeste li autentični roditelji ili se trudite biti 'netko bolji'

Htjeli biste biti najbolji roditelj svojoj djeci i sačuvati djecu od mnogih problema koji vas…

Vesela morska škola uz male istraživače Anu i Filipa

Naklada Nika predstavlja novi naslov u zanimljivoj seriji slikovnica o istraživanju i dječjim pustolovinama -…

Želite li i vi mentalno snažno dijete?

Uzimajući u obzir da svakom djetetu treba pristupiti individualno i da će neki trebati više…

Intervju Jesper Juul: Kako najbolje voditi dijete na putu odrastanja

Danski psihoterapeut, pedagog i autor već desetljećima neumorno nas uči kako pomoći mališanima da odrastu…